Obrisi novog totalitarizma slažu se pred našim očima kao puzzle, a mi sanjamo eunijski Misir. Totalitarizam je uvijek proizvod uvjerenja o posjedovanju potpune istine. Sumnja može biti neprivlačna, arogantna, pa i agresivna, ali neuskladiva je s totalitarnim poimanjem svijeta. No, je li baš uvijek tako? Kad premreži sve aspekte života, ne postaje li i sama sumnja na svoj način totalitarna? Meni se čini da jest. Pokušat ću to i obrazložiti na primjeru odjeka splitskih događanja oko tzv. ''gej parade ponosa''.

Granice

Ne ulazeći u smisao i opravdanost takvih parada, svako vrijeme ima svoje parade, pozornost ću radije usmjeriti na neke dosada, čini mi se, zanemarene aspekte tog događaja.
Prvo, temeljno načelo demokracije, pravo na mišljenje i javno iskazivanje istog, u ovom slučaju je dovedeno u pitanje. Splitskog gradonačelnika, koji je u najboljoj demokratskoj maniri odobrio paradu i osigurao sa svoje strane sve potrebno da se ona provede u najboljem redu, napali su mediji samo stoga što je rekao da se životni stil kakav promovira parada ne slaže s njegovim svjetonazorom. Pravo na različitost i vlastiti izbor/sudbinu pretvara se tako u bezočno utjerivanje simpatije. Po čemu se bitnom razlikuje ultimativno traženje da se javnici očituje na temu ''gej iz okej'' od inzistiranja islamskih fundamentalista da za šalu na Muhamedov račun leti glava.

Da se razumijemo, meni su okej i gej i Muhamed dok ne nasrću na me. Ali u pitanju je princip! Dubinska struktura liberalizma, ali i racionalnosti, utemeljena je na proturječju 'granice'. Granica kao takva, ako ćemo pravo, ne postoji! Ona je uvijek zamišljena crta koja razdvaja neke realitete.
Recimo, državna granica. Jedna država prostire se do određene crte, njoj susjedna država također se prostire do te iste crte. Crte u stvarnosti nema. Postoje granični prijelazi, ali oni su stvar konvencije, nešto dalje prostire se teritorij koji pripada jednoj ili drugoj državi. Granica, u načelu, može prelaziti preko njive, pašnjaka ili kroz nečiju kuću. U fizičkom svijetu granica se tako ukazuje kao svojevrsno nasilje duha. Nametanje izvana. Ali i kao nužni koncept za mišljenje svijeta.

Granica na kojoj je utemeljen liberalizam je granica dviju sloboda. A te slobode često se potiru. Primjerice, jugoslavenska manjina u Hrvatskoj željela bi obnovu Jugoslavije i čini joj se da bi njena sloboda tek u tom slučaju bila ostvarena, dok hrvatska većina svaku Jugoslaviju doživljava kao gubitak slobode. Kako je ovdje riječ o sferi političkog, nude se dva rješenja: rat ili demokracija. Demokracija se čini prihvatljivijom. Tu glas većine nameće granicu, a liberalni princip biva barem posredno očuvan.

Grubo rečeno: zbroj zadovoljenih sloboda većine višestruko nadmašuje zbroj zakinutih sloboda manjine. Tome se može prigovoriti da nalikuje zbrajanju jabuka i krušaka, no teško je ponuditi bolje rješenje. Ovaj primjer nisam uzeo stoga što bih bio nacionalist, nego zato što on dobro odražava bit cijele problematike i važnost granica, naročito granica nacionalne države. Naime, što je granica usklađenija s afektivnom zajednicom, zbroj zakinutih sloboda je manji. Zbog toga sam, usput budi rečeno, načelni protivnik globalizacije. U Europskoj uniji on će vrtoglavo narasti u odnosu na nacionalne države. A zadovoljene će eventualno biti slobode nekoliko najmoćnijih nacija u toj zajednici. Kada i one dođu u opasnost, Unija će se raspasti.
Granice racionalnosti su granice dviju vjera. Prije ili kasnije one se sudaraju jer u naravi je svake vjere da teži apsolutizaciji. Primjer za to su sudari znanosti i religije. Apsolutizacija tzv. ''znanstvene paradigme'' nije ništa manje zadrta i opasna od vjerskog fundamentalizma.

Povijest zapadne kulture, pa tako i njoj pripadajući liberalizam, izgrađena je na toj ekvilibristici između suprotstavljenih načela. Svaki znatniji poremećaj te ekvilibristike dovodi do kataklizme, manjeg ili većeg opsega. Glave nisu letjele samo u ''mračnom'' srednjem vijeku, nego i u Francuskoj, Oktobarskoj i Titovoj revoluciji. Vratu je isto reže li ga ''napredni'' ili ''nazadni'' nož! Apsolutizirana racionalnost nije ništa manje iracionalna od najgoreg ludila!

Uloga Nizozemske

Promotrimo li pozornije ''splitski slučaj'', lako ćemo uočiti kako se apsolutizacijom jedne liberalne vrijednost potire upravo liberalizam kao takav. Naravno da homoseksualci imaju pravo paradirati, ali i većina ima pravo ignorirati njihovu paradu ili organizirati kontraparadu. Policija je tu da spriječi izgrednike. I to je sve u načelnom pogledu. Međutim, kad se u paradi pojavi jedna veleposlanica i počne dijeliti lekcije cijeloj državi, onda stvar postaje sumnjiva.
Prvo, zašto je parada tempirana baš u trenutku kada osporavateljima hrvatskog ulaska u EU očajnički treba izgred kako bi taj ulazak još malo odgodili.
Drugo, prezime te veleposlanice nekako ne zvuči nizozemski, dapače očito je da je dotična jedne od ovdašnjih gora list. A to opet, ostavimo li po strani političku korektnost, signalizira da ona baš i nije objektivna.
Treće, kad se malo zakopa ispod površine, otkrije se da je i samu paradu posredstvom financiranja civilnog društva financirala upravo Nizozemska. Nizozemska preko euro-mediteranske "Zaklade Anna Lindh", promiče i financira u Hrvatskoj "Udrugu za nezavisnu medijsku kulturu", izravno financiranje vrši se preko programa MATRA koji pak promiče LGBT udruge i njihove akcije. To je za pohvalu, međutim postaje sumnjivo kada te akcije konveniraju s nizozemskim političkim interesom.

Da, kad se ti puzzli slože, ispada da stvari baš i nisu tako čiste kako se predsjedniku Josipoviću čine! Da se razumijemo, meni se ne žuri u EU, pa bih s te strane mogao čak i pozdraviti ''niskozemsku diverziju'' u Splitu, ali ovdje govorimo načelno. LGBT zajednica u Hrvatskoj ne će imati previše koristi od ovakvih akcija koje mirišu na inozemno miješanje u domaće procese, štoviše mogla bi imati štete. Objektivno, Sanader je za tu zajednicu učinio više nego cijela hrvatska ljevica. Ali Sanader je prošlost pa ga se najžučnije odriču upravo oni koje je najviše pomogao.

Mediji i 'civilne udruge'

Ono što nadilazi splitska događanja je prepoznatljiv obrazac djelovanja protudemokratskih i protuslobodarskih snaga. Taj obrazac zasniva se na izmještanju političke inicijative iz njenog tradicionalnog rodnog mjesta, političkih stranaka, u medije i specijalizirane i visoko mobilizirane ''civilne udruge''. Što za posljedicu ima to da stranke postaju beskoristan i skup ures demokracije, a građani razočarani i apatični jer su izgubili jasne orijentire i, što je još pogubnije, adresata vlastitih političkih preferencija i želja.

S druge strane, stvarne političke moći, mediji i udruge, uživaju nedodirljivu poziciju kreatora političkih zbivanja bez ikakve odgovornosti i demokratske legitimacije. Ta lagodna pozicija, logično je, obiluje iskušenjima koja vode u svojevrsni ''meki totalitarizam''. Obrisi tog novog totalitarizma sve jasnije izranjaju pred našim očima, ali zasada kao da nemamo ama baš nikakvu ideju kako mu se suprotstaviti. Jedino što je izvjesno u ovom trenutku jest to da je liberalno-kapitalistički sustav bliži točki povijesne diskreditacije više nego ikada dosada.

Ne iznađu li se neki novi modeli redemokratizacije društva, završit će kao i nacizam i boljševizam. A cijena u ljudskim životima i pogaženim slobodama mogla bi biti još i veća no u prethodna dva eksperimenta.

Damir Pešorda, Hrvatski list06.2011.