Granice
Ne ulazeći u smisao i opravdanost
takvih parada, svako vrijeme ima svoje parade,
pozornost ću radije usmjeriti na neke dosada, čini mi
se, zanemarene aspekte tog događaja.
Prvo, temeljno načelo demokracije, pravo na
mišljenje i javno iskazivanje istog, u ovom slučaju je
dovedeno u pitanje. Splitskog gradonačelnika, koji je
u najboljoj demokratskoj maniri odobrio paradu i
osigurao sa svoje strane sve potrebno da se ona
provede u najboljem redu, napali su mediji samo stoga
što je rekao da se životni stil kakav promovira parada
ne slaže s njegovim svjetonazorom. Pravo na
različitost i vlastiti izbor/sudbinu pretvara se tako
u bezočno utjerivanje simpatije. Po čemu se bitnom
razlikuje ultimativno traženje da se javnici očituje
na temu ''gej iz okej'' od inzistiranja islamskih
fundamentalista da za šalu na Muhamedov račun leti
glava.
Da se
razumijemo, meni su okej i gej i Muhamed dok ne nasrću
na me. Ali u pitanju je princip! Dubinska struktura
liberalizma, ali i racionalnosti, utemeljena je na
proturječju 'granice'. Granica kao takva, ako ćemo
pravo, ne postoji! Ona je uvijek zamišljena crta koja
razdvaja neke realitete.
Recimo, državna granica. Jedna država prostire se do
određene crte, njoj susjedna država također se
prostire do te iste crte. Crte u stvarnosti nema.
Postoje granični prijelazi, ali oni su stvar
konvencije, nešto dalje prostire se teritorij koji
pripada jednoj ili drugoj državi. Granica, u načelu,
može prelaziti preko njive, pašnjaka ili kroz nečiju
kuću. U fizičkom svijetu granica se tako ukazuje kao
svojevrsno nasilje duha. Nametanje izvana. Ali i kao
nužni koncept za mišljenje svijeta.
Granica na kojoj je utemeljen liberalizam je granica
dviju sloboda. A te slobode često se potiru.
Primjerice, jugoslavenska manjina u Hrvatskoj željela
bi obnovu Jugoslavije i čini joj se da bi njena
sloboda tek u tom slučaju bila ostvarena, dok hrvatska
većina svaku Jugoslaviju doživljava kao gubitak
slobode. Kako je ovdje riječ o sferi političkog, nude
se dva rješenja: rat ili demokracija. Demokracija se
čini prihvatljivijom. Tu glas većine nameće granicu, a
liberalni princip biva barem posredno očuvan.
Grubo rečeno: zbroj zadovoljenih
sloboda većine višestruko nadmašuje zbroj zakinutih
sloboda manjine. Tome se može prigovoriti da nalikuje
zbrajanju jabuka i krušaka, no teško je ponuditi bolje
rješenje. Ovaj primjer nisam uzeo stoga što bih bio
nacionalist, nego zato što on dobro odražava bit
cijele problematike i važnost granica, naročito
granica nacionalne države. Naime, što je granica
usklađenija s afektivnom zajednicom, zbroj zakinutih
sloboda je manji. Zbog toga sam, usput budi rečeno,
načelni protivnik globalizacije. U Europskoj uniji on
će vrtoglavo narasti u odnosu na nacionalne države. A
zadovoljene će eventualno biti slobode nekoliko
najmoćnijih nacija u toj zajednici. Kada i one dođu u
opasnost, Unija će se raspasti.
Granice racionalnosti su granice dviju vjera. Prije
ili kasnije one se sudaraju jer u naravi je svake
vjere da teži apsolutizaciji. Primjer za to su sudari
znanosti i religije. Apsolutizacija tzv. ''znanstvene
paradigme'' nije ništa manje zadrta i opasna od
vjerskog fundamentalizma.
Povijest
zapadne kulture, pa tako i njoj pripadajući
liberalizam, izgrađena je na toj ekvilibristici između
suprotstavljenih načela. Svaki znatniji poremećaj te
ekvilibristike dovodi do kataklizme, manjeg ili većeg
opsega. Glave nisu letjele samo u ''mračnom'' srednjem
vijeku, nego i u Francuskoj, Oktobarskoj i Titovoj
revoluciji. Vratu je isto reže li ga ''napredni'' ili
''nazadni'' nož! Apsolutizirana racionalnost nije
ništa manje iracionalna od najgoreg ludila!
Uloga Nizozemske
Promotrimo li pozornije ''splitski
slučaj'', lako ćemo uočiti kako se apsolutizacijom
jedne liberalne vrijednost potire upravo liberalizam
kao takav. Naravno da homoseksualci imaju pravo
paradirati, ali i većina ima pravo ignorirati njihovu
paradu ili organizirati kontraparadu. Policija je tu
da spriječi izgrednike. I to je sve u načelnom
pogledu. Međutim, kad se u paradi pojavi jedna
veleposlanica i počne dijeliti lekcije cijeloj državi,
onda stvar postaje sumnjiva.
Prvo, zašto je parada tempirana baš u trenutku kada
osporavateljima hrvatskog ulaska u EU očajnički treba
izgred kako bi taj ulazak još malo odgodili.
Drugo, prezime te veleposlanice nekako ne zvuči
nizozemski, dapače očito je da je dotična jedne od
ovdašnjih gora list. A to opet, ostavimo li po strani
političku korektnost, signalizira da ona baš i nije
objektivna.
Treće, kad se malo zakopa ispod površine, otkrije se
da je i samu paradu posredstvom financiranja civilnog
društva financirala upravo Nizozemska. Nizozemska
preko euro-mediteranske "Zaklade Anna Lindh", promiče
i financira u Hrvatskoj "Udrugu za nezavisnu medijsku
kulturu", izravno financiranje vrši se preko programa
MATRA koji pak promiče LGBT udruge i njihove akcije.
To je za pohvalu, međutim postaje sumnjivo kada te
akcije konveniraju s nizozemskim političkim interesom.
Da, kad se ti puzzli slože, ispada da
stvari baš i nisu tako čiste kako se predsjedniku
Josipoviću čine! Da se razumijemo, meni se ne žuri u
EU, pa bih s te strane mogao čak i pozdraviti
''niskozemsku diverziju'' u Splitu, ali ovdje govorimo
načelno. LGBT zajednica u Hrvatskoj ne će imati
previše koristi od ovakvih akcija koje mirišu na
inozemno miješanje u domaće procese, štoviše mogla bi
imati štete. Objektivno, Sanader je za tu zajednicu
učinio više nego cijela hrvatska ljevica. Ali Sanader
je prošlost pa ga se najžučnije odriču upravo oni koje
je najviše pomogao.
Mediji i 'civilne udruge'
Ono što nadilazi splitska događanja je
prepoznatljiv obrazac djelovanja protudemokratskih i
protuslobodarskih snaga. Taj obrazac zasniva se na
izmještanju političke inicijative iz njenog
tradicionalnog rodnog mjesta, političkih stranaka, u
medije i specijalizirane i visoko mobilizirane
''civilne udruge''. Što za posljedicu ima to da
stranke postaju beskoristan i skup ures demokracije, a
građani razočarani i apatični jer su izgubili jasne
orijentire i, što je još pogubnije, adresata vlastitih
političkih preferencija i želja.
S druge strane, stvarne političke
moći, mediji i udruge, uživaju nedodirljivu poziciju
kreatora političkih zbivanja bez ikakve odgovornosti i
demokratske legitimacije. Ta lagodna pozicija, logično
je, obiluje iskušenjima koja vode u svojevrsni ''meki
totalitarizam''. Obrisi tog novog totalitarizma sve
jasnije izranjaju pred našim očima, ali zasada kao da
nemamo ama baš nikakvu ideju kako mu se suprotstaviti.
Jedino što je izvjesno u ovom trenutku jest to da je
liberalno-kapitalistički sustav bliži točki povijesne
diskreditacije više nego ikada dosada.
Ne iznađu li se neki novi modeli
redemokratizacije društva, završit će kao i nacizam i
boljševizam. A cijena u ljudskim životima i pogaženim
slobodama mogla bi biti još i veća no u prethodna dva
eksperimenta.
Damir
Pešorda, Hrvatski list06.2011.
|