Žrtvenik novog svjetskog poretka
U vremenima
koja su pred nama ne treba očekivati ništa drugo, osim
novo preslagivanje na geopolitičkoj karti Europe, a
posljedično tomu i na onoj svjetskoj. Naime, odavno su
četiri suvremena jahača apokalipse u liku Međunarodnog
monetarnog fonda, Svjetske banke, Svjetske trgovačke
organizacije i NATO-a uzjahala na grbaču europskih i
inih naroda. To rade i otvoreno i intenzivno. Sve je
započelo kada je George Bush stariji priopćio svijetu
da je 'vrijeme novoga svjetskog poretka počelo teći'.
Da bi se taj Bushov 'novi svjetski poredak' mogao
uspostaviti, moralo se štošta toga dogoditi. Od
Pustinjske oluje kao nove doktrine 'kirurškog i čistog
rata' do upravljane krize na području bivše
Jugoslavije, odnosno doktrine 'nadziranog nereda',
koja će okončati na Kosovu izgradnjom najveće američke
vojne baze nakon Drugog svjetskog rata u Europi.
Tamo gdje je stao otac, nastavit će sin. Uslijedit
će 11. rujna 2001. i svemoćna Al-Qaeda, o kojoj se
ništa ne zna, ni gdje obitava, ni tko joj pripada, ni
tko ju financira, ni tko njome zapovijeda. Slijedom
tih umjetno proizvedenih 'nepoznanica' dogodit će se
Afganistan, a potom i Irak. Na žrtveniku novog
svjetskog poretka, kao 'žrtve paljenice' morale su se
naći i poneke domaće životinje. Zato su na mnogim
meridijanima i paralelama planeta Zemlje posve nedužne
nastradale i ptice i kokoši, a o svinjama da se i ne
govori. 'Novi svjetski poredak' bez naftnih i
financijskih kriza jednostavno nije zamisliv. Pa su,
što je posve logično, uslijedile i one...
I gdje je svijet danas?
Svakodnevno se može gledati, čitati i slušati
uznemirujuće izjave o 'padu Europe', da financijska
kriza još nije prevladana, da su dužničku krizu
'orkestrirali" Amerikanci kako bi pozornost tržišta
odvratili od svoga vlastitog problema zaduživanja, da
je 'siluacija vrlo napeta otkako je Kina očitala
lekciju Sjedinjenim Državama u pogledu njihova duga',
da su Amerikanci krizu 'prebacili na Europu' kako bi
ju izlozili 'nekom obliku psihološkog rata u svrhu
destabilizacije eurozone'.
Militantna perverzija demokracije
Vrelinu
ljeta dodatno su pojačale analize poput one da je na
djelu 'strukturna kriza liberalnog kapitalizma', kako
se moglo pročitati na stranicama britanskog The
Guardiana. A ta liberalna kapitalistička demokracija,
ili bolje i ispravno rečeno militantni liberalizam,
koji je postao nedodirljiva ideologija "novog
svjetskog poretka", još gora nego ona komunistička,
prema Thimotyju Gartonu Ashu jest 'perverzija
demokracije'. Sastoji se u tomu, kako napisa Ash u The
Guardianu 'da nekima s pravom glasa daje nešto što oni
žele kratkoročno umjesto da se većini predloži nešto
dugoročno - i sebe kratkoročno izloži nepopularnosti,
što čine sve dobre vode'. Ono što nije napisao Timoty
Garton Ash jest to da militantni liberalizam, pomoću
medija kao 'mekom silom' oblikuje svijest ljudi po
principu 'bez napora sve i odmah' za što su pak
poželjm praznoglavi i kratko misleći političari, a ne
dobre vođe sa strateškim promišljanjem.
Sve u svemu, nakon dvadeset godina pustošnja, 'novi
svjetski poredak' izrodio je to da se s obje strane
Atlantika živjelo iznad svojih mogućnosti, pretežito
na otimačini tuđih dobara, virtualnom financijskom
sustavu i rušenju temeljnih vrjednota.
Za održavanje takvog stanja nužna je nova otimačina,
novi jos rigidniji financijski sustav i svijet bez
ikakvih vrjednota. Za takvo što odabrano je
Sredozemlje, kao pretpolje magičnog Puta svile. Ono je
ponovno geopolitička stožerna gravitacijska točka.
Tvrdnje poznatog politologa i člana njemačkog Vijeća
za vanjske odnose, Alexsandera Rahra, da "mnogi
predstavnici zapadne elite vjeruju da 'arapsko
proljeće' tek počinje", da "demokratizacija treba
dotaknuti cijelu Sjevernu Afriku", da je "ovo što se
sada događa nastavak Bushova rata profiv terorizma",
da "Zapad s pravom sebe smatra pobjednikom u Hladnome
ratu i ne namjerava ustupiti 'lovorov vijenac'
pobjednika u svijetu bilo kome drugom", potvrđuju
prethodno navedeno.
Uzavrele države sredozemlja
Što je još u
igri na obalama Sredozemlja? Događanja koja će
slijediti na njegovoj istočnoj obali pred Kongresom
najbolje je oslikao američki veleposlanik u Siriji
Robert Ford izjavivši da 'Sjedinjene Američke Države
žele iskoristiti priliku za smanjenje utjecaja Irana i
Hezbollaha - libanonskih šijita - na Bliskom istoku'.
Analitičarima, poput Alexandera Marinosa, nije bilo
teško zaključiti 'da su se SAD, Turska i Muslimanska
braća suglasili stvoriti vladu koja će srušiti Bashara
el Asada' i da je 'opravdan strah od irakizacije
Sirije, koji bi se proširio, sukobivši sunite i šijite
na Bliskom Istoku'. Dakle, nakon Tunisa, Alžira,
Egipta i Libije na redu je Sirija.
Ta je poruka kako se izrazio Alexander Marinos 'već
stigla do Damaska, ali ne samo tamo. već i do
Teherana, Pjongjanga, pa čak i Pekinga'.
Dakle današnja je politička slika uzavrelog
Sredozemlja vrlo jasna. Političari država na sjevernim
obalama Sredozemlja lutaju u bespućima financijske
krize. Oni na južnim obalama za 'blagodati
demokracije' nametnute upravljanom krizom, uz podosta
krvi, nisu ni počeli plaćati predviđenu cijenu, koja
sigurno ne će biti mala. Dok one, na istočnim obalama
sve to tek čeka.
I kad se sve to okonča, prema scenariju krojača
"novog svjetskog poretka" 'demokratizirani' arapski
svijet trebao bi ostati i bez demokracije i bez nafte,
sredozemne europske sile slabije nego što su ikada u
povijesti bile, a krvavi međusobni sukobi sunita i
šijita postali bi žalosna svakodnevnica.
Nova jugosfera sa Srbijom na čelu
Kako bi se
Europu učinilo još slabijom, razmišljaju novosvjetski
scenaristi, prijeko je potrebno Njemačku, koja je uz
Kinu jedina istinska gospodarska velesila, izolirati
od Sredozemnog mora. I za to postoji već provjereno
rješenje - Jugosfera sa Srbijom u glavnoj ulozi. Na
tome zdušno radi dvojac, s londonskim kormilarom, Ivo
Josipović i Boris Tadić.
Zar se onda treba čuditi da je mađarski predsjednik
Vlade Viktor Orban na budimpeštanskom savjetovanju
mađarskih diplomata rekao kako je 'dobra ona vanjska
politika koja ne osporava transatlantsko
opredjeljenje, ali pored toga teži k mogućoj
imenzivnoj suradnji s Kinom, Rusijom, arapskim
svijetom i srednjeazijskim područjem'. Prema Orbanovu
mišljenju, nužno je sklapanje novih saveza, 'i tko se
toga odrekne, nanosi štetu vlastiloj državi'. Itekako
je mađarski predsjednik Vlade svjestan što bi u
geostrateškom smislu za njegovu zemlju značila četvrta
inačica Jugoslavije.
Ako je te opasnosti svjesno političko vodstvo
Mađarske, onda je njemačko vodstvo još i više.
Njemačka je napokon došla do svijesti da su prošla
vremena kada je ona vrećama novca financirala sve i
svašta u drugim članicama Europske Unije te da sada
više mora voditi računa o vlastitim interesima. Za
takvo što ima i uporište. Njemačka je poslije Drugog
svjetskog rata razvila svoju pozitivnu temeljitost,
marijivost te volju da nikada više ne prouzroči
katastrofe, što se pokazalo kao dobrobit za cijelu
Europu.
Njemacka je, kao što je naglasio luxemburški
ministar vanjskih poslova J. Asselborn ispravno
postupila kada nije dala pristanak za intervenciju u
Iraku, kada je pojačala svoj angažman u Afganistanu,
kada je velika koalicija uspostavila pozitivan odnos s
Rusijom, kada je pokazala spremnost za preuzimanje
posredničke uloge na Bliskom istoku, te što je u
izraelsko-libanonskom sukobu, kao i u UN-ovoj misiji u
Kongu preuzela odgovornost u vojnim operacijama.
Poruke nove Njemačke i Hrvatskoj
Razumljivo
je zašto se takva, posve drukčija Njemačka, uz Kinu,
Rusiju, Indiju i Brazil suzdržavala na glasovanju u
Vijeću sigurnosti o Libiji. Njemačka je itekako
svjesna da je od ključne važnosti za europsku vanjsku
politiku, kako za njezinu vjerodostojnost, tako i za
provedbu iste. Danas je Njemačka u izvanrednoj
poziciji za hrabro pozicioniranje u Europskoj Uniji,
ali i za čvršći nastup prema područu jugoistočne
Europe.
Posjetima Hrvatskoj, Srbiji, Kosovu, a potom i
Sloveniji, kancelarica Angela Merkel jasno je poslala
poruku, prije svega Londonu, da ova današnja Njemačka
nije Njemačka iz 1914. i 1941. s kojom su se
anglosaksonci poigravali kako su htjeli i da nova
jednostrana prekrajanja na jugoistoku Europe nisu više
moguća prema starim planovima.
Zato je posve nebitno je li hrvatskoj predsjednici
Vlade Jadranki Kosor netko priopćio ili nije da na
proslavi šesnaeste obljetnice Oluje pozdravi hrvatske
generale Antu Gotovinu i Mladena Markača. Bitno je to
da je ta poruka pravilno shvaćena u Beogradu - nema
Jugosfere dok Hrvatska s ponosom slavi svoj Dan
pobjede. Kao što nije bitno tko je predsjednici Vlade
predložio posjet Kosovu, neposredno nakon što je to
učinila njemačka kancelarica, nego je bitno, kao što
je napisao i glavni urednik Glasa Koncila Ivan
Miklenić, 'da se Hrvatska usudila, makar tek u
Prištini, prikazati da ipak ima neke svoje
vanjskopolitičke ciljeve i interese'. Zato se lako
složiti s urednikom Glasa Koncila da čvrsti stavovi
predsjednice Vlade 'nakon smrti predsjednika Tuđmana
predstavljaju službeno političko izražavanje minimuma
stvarne hrvatske državne samosvijesti'.
Ali je isto tako prijeko potrebno tu svijest nužno
iskazati na predstojećim izborima, koji će se na
svojevrstan način odvijati po matrici kao što je to
bilo 1990. - glas za Jugosferu ili glas za samosvjesnu
Hrvatsku. Hrvatski puče, odnosno hrvatski državljani,
na vama je odluka.
Piše Davor
Domazet Lošo
HRVATSKI LIST
8. rujna 2011.
|
