Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   

 

NEDJELJOM U DVA       (20.11.2017.)

Skandalozno ponašanje voditelja emisije, Ace Stankovića

Povodom obljetnice vukovarske tragedije, Stanković je pozvao hrvatskog branitelja, Srbina iz Vukovara, Predraga Mišića - Peđu. Uporno je nastojao gosta emisije navesti na izjavu kako rat u Hrvatskoj nije bio Domovinski nego građanski, jer mu je brat bio na suprotnoj strani, u redovima pobunjenih Srba. Kako mu to nije uspjevalo, postajao je sve drskiji i nametljiviji. Ako je i od Stankovića, previše je!

Evo što je g. Mišić ispričao o sebi i situaciji u Vukovaru:

Rođen je u Vinkovcima, a u Vukovar je došao kao beba. Odgojen je u kršćanskom duhu i nikada nije razmišljo o tome u koju crkvu je tko išao. S time nije imao problama, pa nema ni danas. U vrijeme mladosti Vukovar je bio u procvatu. Imao je 45'000 stanovnika, 29'000 zaposlenih, jako bogat grad, s puno firmi i jakim gospodarstvom. U ono vrijeme vjerojatno jedan od najbogatijih gradova. Bio je zaposlen u privatnoj firmi, a supruga je radila u Borovu. Kao obitelj su se podijelili na samom početku ratu. Brat mu je prešao na drugu stranu – srpskom agresoru. Majka (preudata) i polubrat, supruga i dijete bili su također u Vukovaru s ostalim Hrvatima u podrumu, a on na položaju na Mitnici. Razmišljao je o tome kako to da mu je brat na drugoj strani, ali nema odgovora na to pitanje. Brata nije vidio i čuo 26 godina. Vjerojatno će tako ostati zauvijek, jer nema potrebu sastati se s njime. Odbio je ponudu Stankovića da ekipa Nu2 potraži njegovog brata u Srbiji i da ih spoji

Dan 18.11.1991., dan pada Vukovara, pamti kao dan kad je umro, kada je nešto u njemu umrlo. Nakon takvog iskustva čovjek više ne može biti isti. Odvedeni su na Ovčaru. "Tu se umiješala Božja ruka, jer smo čuli kako bageri kopaju rupe za mrtve. Nizozemac ili norvežanin iz Crvenog križa je nas 182 popisao na komadiću papira od cigareta i vjerojatno nas je to spasilo da nas nisu ubili na Ovčari. Tamo samo prenoćili i sutradan su nas prevezli u logor u Mitrovicu", priča Mišić.

Bio je 271 dan u Mitrovici u zatvoru. O tim danima ne voli govoriti. Tamo su bili samo neljudi, ljudi nije bilo. Josip Boldić, 5-6 godina stariji od njega, saznao je da je dobio dijete i onda su ga za tri dana ubili batinama. Na stotine je takvih bilo u Mitrovici, svatko je imao svoju golgotu. Prebili su koga god su stigli. Spasila ga je razmjena zarobljenika 14.8.1992.

Gledajući unatrag, postalo mu je jasno da u Borovu selu nikada i nije bilo mira. Dugo si nije htio priznati da će doći do rata, mislio je: odrastali smo zajedno, odvojit će se svatko na svoju stranu i otići. Kako je čovjek koji voli čuti i vidjeti, uvjeriti se u stvarno stanje, otišao je u Borovo seli i vidio stotine četnika. Tamo su bili Ozrenci, deklarirani četnici, koji nikad neće prihvatiti ovu državu. Tada je shvatio da ne će biti dobro.

Priredila D. Gaupp

www.hkz-kkv.ch

148 - 2017

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch