|
Za nekoga tko osjeća hrvatski jezik, tko voli hrvatski
jezik, slušanje jezika na hrvatskoj televiziji zaista je
prava muka. Istina jest da se u emisiji >Jezikomjer<
svakodnevno daju korisne obavijesti o jeziku i jezičnoj
pravilnosti i kulturi, ali jezik koji inače slušamo od
naših spikera izaziva pravo i nepatvoreno zgražanje. Da
budemo pravedni, treba dodati da se to ne odnosi baš na
sve spikere, ali odnosi se na njihov dobar dio, i to
osobito onih mlađih. Treba dodati i da se to ne odnosi
samo na profesionalne spikere, nego još više na razne
reportere koji izvješćuju s pojedinih društvenih,
političkih i športskih događanja.
Na televiziji se doduše pojavljuju i
razni gosti za čiji jezik televizija ne može biti
odgovorna, ali i gosti bi mogli biti na nešto
upozoreni pri uobičajenim pripremama za emisiju. No za
jezik vlastitih spikera i reportera televizija jest
odgovorna, bez sumnje, i toga bi vodeći ljudi naše
televizije morali biti svjesni. Pokušat ću navesti
kakve se jezične nepravilnosti i pogrješke mogu čuti u
pojedinim emisijama, prvenstveno u vijestima i
reportažama. |
Krivi izgovori i banalne pogrješke
Čuju se i banalne jezične pogrješke
kao sužnjovi umjesto sužnjevi ili
sužnji, i još češće mrazevi, kursevi,
putevi umjesto mrazovi, kursovi (ili još
bolje tečaji, tečajevi), putovi, pa
spasavanje umjesto spašavanje, i slično,
da ne nabrajam previše. Veoma se često čuju krivi
izgovori tuđih zemljopisnih i ljudskih imena, ne samo
u športskim emisijama nego i u vijestima, a i inače.
Neke su pogrješke posebno česte,
osobito kada se neangloamerička imena, primjerice
frankofona ili slavenska, čitaju prema engleskom
izgovoru. Poseban je pak slučaj da se geografska imena
iz nekadanjih sovjetskih republika, danas neovisnih
država, govore u ruskom a ne u sada službenom obliku
(posebna je poslastica ako se još pri tome uzme
engleski izgovor). Razumije se, u onim rjeđim
slučajevima kada postoji hrvatski naziv, služit ćemo
se njime. Tako ukrajinski grad Lavov ne ćemo
zvati Lviu prema ukrajinskom izgovoru ni
Ljvof prema ruskomu, nego, razumije se, ostajemo
kod oblika Lavov (ne bi dobro došao ni
poljski naziv Lvuf za taj ukrajinski grad
koji je između dva svjetska rata bio u Poljskoj).
Pri tome je jasno da se tuđa imena
izgovaraju hrvatskim glasovima iako se ti glasovi
ravnaju prema izvornom izgovoru. Tako ćemo München
izgovarati Minhen ne s njemačkim vokalom
ü nego s odgovarajućim hrvatskim i, a
engleske i albanske zvučne i bezvučne suglasnike koji
se u engleskome pišu th, a u albanskome
dh i th, izgovarat ćemo s našim
glasovima d i t, i slično, očito je
o čem je tu riječ: izvoran izgovor, ali hrvatskim
glasovima. Jedini tuđi glas koji ne prilagođujemo jest
dz, dakle Ševarnadze, a ne kako drugačije. No kod
nekih se naših spikera čuje ponekad i koji tuđi glas,
primjerice vokal tipa već spomenutoga njemačkog ü
u francuskim, njemačkim, madžarskim ili turskim
imenima. To se doduše rijetko događa.
Najčešće su pak pogrješke u lošem
naglašavanju. Tu ćemo se sresti s različitim
kategorijama nestandardnih akcenata. Razmjerno su
rijetki slučajevi nenormativnoga novoštokavskog
naglašavanja. Tako će se čuti aůkcija umjesto
ŕukcija, jer se netko, vjerojatno iz Like,
Dalmatinske zagore ili Hercegovine, zabunio pa
pretjerao. No mnogo se češće događa da se čuju
novoštokavski naglasci koji ne odgovaraju hrvatskoj
novoštokavskoj tradiciji. Tako se slobodno može reći
da prevladavaju naglasci grádovi i osobito
rádovi s dugouzlaznim akcentom umjesto grâdovi,
râdovi s kratkosilaznim. Čak sam jednom
ili dva puta čuo sínovi umjesto sinovi.
Takvi dugi slogovi u srpskoj su
akcenatskoj normativnoj tradiciji uobičajeni u nekim
riječima, tolerirani u drugima, ali u Hrvatskoj nisu
bili uobičajeni. Suprotan je slučaj da se čuju
naglasci kao kraljevi umjesto králjevi.
Takvo je naglašavanje uobičajeno kod hrvatskih
novoštokavaca uzduž Jadrana i ne pripada hrvatskoj
normativnoj tradiciji. Za nju je pravilo: jednosložna
riječ muškoga roda s dugosilaznim naglaskom koji
ostaje i u drugome padežu dobiva u množini
kratkosilazni naglasak (primjer grâd,
grâda, grâdovi), a ako u
drugome padežu dolazi dugouzlazni naglasak, onda on
ostaje i u množini (primjer kralj, králja,
králjevi). Nema nikakva ozbiljna razloga zašto
bismo odustali od takve tradicije, u jednome ili u
drugom smjeru.
Natjecanje s tradicijom
Nije tu bitno ni protivljenje srpskomu
jezičnom uvozu ni ograđivanje od hrvatskoga
regionalizma, nego čuvanje normativne tradicije kao
elementa stabilnosti - neopravdane promjene nužno
znače nered, jer tradiciju ne zamjenjuju nego se samo
s njome natječu. U nekim je pojedinačnim slučajevima
ipak bitno suprotstaviti se srpskomu jezičnom uvozu.
Tako sam nekoliko puta čuo na televiziji ljubičíca
u značenju ljşbica. U hrvatskome jeziku
ljubica je osnovna riječ, a ljubičica je
umanjenica, no u srpskome obliku ljubičíca
nije samo drugi naglasak nego i drugo značenje - to
nije umanjenica, jer odgovara našoj ljubici,
ne ljubičici. U takvim je primjerima uvoz ne
samo suvišna naglasna konkurencija nego i značenjski
poremećaj.
Najčešće su naglasne pogrješke ipak
različiti regionalni nenovoštokavski akcenti ili
akcenti iz takozvanih gradskih razgovornih idioma
(različitih za pojedine velike gradove). Dok za
slučajeve o kojima je do sada bilo riječi nema
izričite obrane, prešutno se priznaju kao pogrješke,
za regionalizme i osobito za 'kolokvijalizme'
pojavljuju se i zagovornici, koji nastupaju protiv
'zastarjele', 'preživjele' tradicionalne
standardnonovoštokavske akcentuacije.
Jedni od tih branitelja i novatora
zastupaju tobožnju modernizaciju, zaboravljajući da
nema općehrvatske kolokvijalne prakse i da se homogena
tradicija može zamijeniti samo anarhijom. Drugi
nastupaju s tobože patriotskih pozicija. Oni bi
željeli navodno vukovsku hrvatsku akcentuaciju
zamijeniti novom 'modernom' i bitno drugačijom
hrvatskom. Ali zaboravljaju dvije stvari. Hrvatska se
standardnonovoštokavska naglasna norma u posljednjim
desetljećima već uglavnom oslobodila od nametnute
maretićevske Karadžić-Daničićeve norme i okrenula se
hrvatskim zapadnonovoštokavskim obrascima. I drugo,
razvoj standarda otišao je u Srbiji od
Karadžić-Daničićevih modela mnogo dalje, jer je u
samoj Srbiji novoštokavska tradicija u jezičnoj
stvarnosti mnogo slabija nego u cjelini hrvatskoga
naroda.
Piše
Dalibor Brozović
Vijenac
br. 230, 26.12.2002. |