Vrijeme je za hrvatsku Hrvatsku!

Pobijedili smo vanjskoga neprijatelja, a pustili smo da preživi mnogo opasniji, unutarnji - komunizam i komunisti, velikosrbi, jugonostalgičari i ostali mrzitelji Hrvatske. Ključni je to razlog što se niti danas, dvadeset godina nakon rata, ne možemo složiti ni oko čega.

Posttotalitarna, ratom opustošena, privatizacijom osiromašena, korumpirana i prezadužena, duboko podijeljena na ruralnu i urbanu, na splitsku, zagrebačku, slavonsku i istarsku Hrvatsku, na ustaše i partizane, crvene i crne, na antifašiste i nacionaliste, lijeve i desne, eurofile i euroskeptike, domoljube i jugonostalgičare, vjernike i nevjernike, graditelje i rušitelje ... Mogli bismo nabrajati u nedogled. No to su konture slike Hrvatske danas, dva desetljeća nakon "tranzicije"!

Dodamo li tome opće nepovjerenje građana u institucije, osjećaj dubokoga razočaranja Hrvatskom koja je sve samo ne hrvatska, beznađe, vojsku nezaposlenih, obespravljenih, poniženih, ucijenjenih, izdanih, dobivamo sliku države na rubu sloma, u kojoj je dovedena u pitanje vjerodostojnost svekolikoga hrvatskoga političkoga i gospodarskoga sustava te u konačnici ugrožena stabilnost ustavno-pravnoga poretka.

Možemo li nakon dva desetljeća "tranzicije" biti zadovoljni njezinom dinamikom, dosezima i perspektivama? Ne možemo i ne smijemo! Mogli smo i morali više, unatoč prethodnih pola stoljeća života u modelu rigidnoga ideologiziranoga sustava koji je u bitnome karakteriziralo društveno vlasništvo, jednopartijski sustav i jedinstvo vlasti, sa svim što to podrazumijeva? Kod takvih okolnosti - nestrpljivo očekivati brzu i jednostavnu transformaciju društva te oživotvorenje demokratskih standarda onoga dijela svijeta koji tradicionalno počiva na privatnome vlasništvu, višestranačju i trodiobi vlasti - spada u red onih opasnih iluzija koje često rezultiraju nezadovoljstvima, ogorčenjima i, na zalost, često budu dobra podloga retrogradnih procesa. I upravo se to dogodilo Hrvatskoj!

Samozadovoljstvo zbog pobjede u Domovinskome ratu i oživotvorenje vjekovne težnje za vlastitom državom, rezultiralo je kod većine građana uvjerenjem kako je ono najgore i najteže iza nas. Danas je više nego razvidno koliko je to bilo naivno. Izostanak lustracije bila je strateška pogreška. U ozračju nacionaInoga zanosa kakav smo imali, mogli smo učiniti što smo htjeli.
Slijedila je druga strateška pogreška. Umjesto da ih sankcioniramo za zločin u prošlosti, mi smo im dali Hrvatsku da ju vode u budućnost. Treća strateška pogreška je što smo svojom pasivnošću postali sudionici privatizacijske pljačke. Onda je trebalo biti na ulicama, a ne danas, dva desetljeća nakon.

Da smo barem izabrali budišu... Imali smo šansu snažno i odlučno prevladati sve opasnosti imanentne društvima u tranziciji, u trenucima napuštanja jednoga prevladanoga društveno-političkoga sustava i građenja drugoga, primjerenoga potrebama i ideji stvaranja istinskoga građanskoga društva. Pobijedili smo vanjskoga neprijatelja, a pustili smo da preživi mnogo opasniji, unutarnji - komunizam i komunisti, velikosrbi, jugonostalgičari i ostali mrzitelji Hrvatske. Ključni je to razlog što se niti danas, dvadeset godina nakon rata, ne možemo složiti ni oko čega. Osim oko EU budućnosti!

Još uvijek raspravljamo je li zločin zločin, ako ga počini "antifašist", ali o budućnosti se ne raspravlja! Stav je pozicije i opozicije, kakva god bila - "EU budućnost" nema alternative! I tako smo brzo umjesto samostalne i neovisne, dobili klijentelističku državu, s političkom elitom koja Hrvatsku ne vodi, nego baulja u budućnost. Jedan sustav vrijednosti je srušen, drugi nije izgrađen! Hrvatska nema svoje svetinje ! Oni koji zagovaraju ili samo pjevaju o hrvatskim svetinjama, nepoželjni su i kod kuće i u inozemstvu! Thompson je persona non grata, a Lepa Brena i Severina ambasadori novokomponiranoga "bratstva i jedinstva". Tko nas, bre, zavadi? Hrvatske svetinje su locirane, identificirane, uhićene i transferirane! Još se samo čeka da budu osuđene!

Dana 15. travnja 2011. godine, međunarodna zajednica izriče presudu hrvatskoj prošlosti i budućnosti! Što mi činimo? Hinimo da se u Haagu piše presuda, a ne povijest! Svega toga ne bi bilo da smo unutarnjega neprijatelja porazili ranih devedestih! Da samo izabrali Budišu, a ne Mesića, najveću stratešku pogrešku! Da smo barem nešto naučili od zločinca i mrzitelja Hrvatske, druga Tita koji je znao "kako" s unutarnjim neprijateljem.

I što sad? Ne kukati! Sada treba učiniti, ono što smo propustili ranih devedesetih! Hrvatsku treba "lustrirati".

Unutarnjega neprijatelja locirati, identificirati i jednom zauvijek transferirati tamo gdje mu je mjesto! Naravno, ne metodama druga Tita! Te metode rezervirane su samo za "antifašiste"! Želimo li demokratsku Hrvatsku, moramo se služiti demokratskim metodama.
Parlamentarni izbori prilika su za "lustraciju" po najvišim demokratskim standardima koju ne smijemo propustiti. Notornoje da su HDZ i SDP dvije "frakcije" bivše komunističke partije koje okupljaju najviše bivših komunista i onih koji baštine "demokraciju" u kojoj se narod ni za što ne pita!
Vrijeme je da mi njih ignoriramo. Zaokružite na listiću i "crnog vraga" ako treba, samo ne njih!

"Lustrirajmo" ih ignorancijom. To je jedino što zaslužuju! Dokažimo da Hrvatska ima alternativu, da ne mora birati između onih koji su je uništili i onih koji ju nisu htjeli!
Potrebni su nam oni najhrabriji i najpošteniji, oni koji su spremni svoj osobni probitak podrediti općoj dobrobiti! Takvi ne "stanuju" ni u HDZ-u , ni u SDP-u. O vama ovisi hoćemo li i dalje živjeti u prošlosti ili odlučno kročiti u budućnost. Hoće li ovo biti godina otrježnjenja, godina novih ljudi i novih šansi.

Vrijeme je za hrvatsku Hrvatsku! Vrijeme je za sve koji Hrvatsku vole. Vrijeme je za one koji su spremni služiti nacionalnim interesima i vlastitim građanima. Što će biti s našom zemljom, ovisi o tomu kako ćemo se u budućnosti odnositi prema onima koji su ju stvorili i onom što su nam ostavili. U hrvatskoj Hrvatskoj ne smije biti mjesta za stanimiroviće, niti za "velike hrvate". I jedni i drugi ju kompromitiraju. Svaki na svoj način!
Pogreška zvana "Josipović" zaslužuje poseban tekst...

Vladimir Gredelj

Hrvatski list 24.03.2011.