|
Vrijeme je za hrvatsku Hrvatsku!
Pobijedili smo vanjskoga neprijatelja,
a pustili smo da preživi mnogo opasniji, unutarnji -
komunizam i komunisti, velikosrbi, jugonostalgičari i
ostali mrzitelji Hrvatske. Ključni je to razlog što se
niti danas, dvadeset godina nakon rata, ne možemo
složiti ni oko čega.
Posttotalitarna, ratom opustošena,
privatizacijom osiromašena, korumpirana i prezadužena,
duboko podijeljena na ruralnu i urbanu, na splitsku,
zagrebačku, slavonsku i istarsku Hrvatsku, na ustaše i
partizane, crvene i crne, na antifašiste i
nacionaliste, lijeve i desne, eurofile i euroskeptike,
domoljube i jugonostalgičare, vjernike i nevjernike,
graditelje i rušitelje ... Mogli bismo nabrajati u
nedogled. No to su konture slike Hrvatske danas, dva
desetljeća nakon "tranzicije"!
|
Dodamo li tome opće nepovjerenje građana u institucije,
osjećaj dubokoga razočaranja Hrvatskom koja je sve samo
ne hrvatska, beznađe, vojsku nezaposlenih,
obespravljenih, poniženih, ucijenjenih, izdanih,
dobivamo sliku države na rubu sloma, u kojoj je dovedena
u pitanje vjerodostojnost svekolikoga hrvatskoga
političkoga i gospodarskoga sustava te u konačnici
ugrožena stabilnost ustavno-pravnoga poretka.
Možemo li nakon dva desetljeća
"tranzicije" biti zadovoljni njezinom dinamikom,
dosezima i perspektivama? Ne možemo i ne smijemo!
Mogli smo i morali više, unatoč prethodnih pola
stoljeća života u modelu rigidnoga ideologiziranoga
sustava koji je u bitnome karakteriziralo društveno
vlasništvo, jednopartijski sustav i jedinstvo vlasti,
sa svim što to podrazumijeva? Kod takvih okolnosti -
nestrpljivo očekivati brzu i jednostavnu
transformaciju društva te oživotvorenje demokratskih
standarda onoga dijela svijeta koji tradicionalno
počiva na privatnome vlasništvu, višestranačju i
trodiobi vlasti - spada u red onih opasnih iluzija
koje često rezultiraju nezadovoljstvima, ogorčenjima
i, na zalost, često budu dobra podloga retrogradnih
procesa. I upravo se to dogodilo Hrvatskoj!
Samozadovoljstvo zbog pobjede u
Domovinskome ratu i oživotvorenje vjekovne težnje za
vlastitom državom, rezultiralo je kod većine građana
uvjerenjem kako je ono najgore i najteže iza nas.
Danas je više nego razvidno koliko je to bilo naivno.
Izostanak lustracije bila je strateška pogreška. U
ozračju nacionaInoga zanosa kakav smo imali, mogli smo
učiniti što smo htjeli.
Slijedila je druga strateška pogreška. Umjesto da ih
sankcioniramo za zločin u prošlosti, mi smo im dali
Hrvatsku da ju vode u budućnost. Treća strateška
pogreška je što smo svojom pasivnošću postali
sudionici privatizacijske pljačke. Onda je trebalo
biti na ulicama, a ne danas, dva desetljeća nakon.
Da smo barem
izabrali budišu... Imali smo šansu snažno i odlučno
prevladati sve opasnosti imanentne društvima u
tranziciji, u trenucima napuštanja jednoga
prevladanoga društveno-političkoga sustava i građenja
drugoga, primjerenoga potrebama i ideji stvaranja
istinskoga građanskoga društva. Pobijedili smo
vanjskoga neprijatelja, a pustili smo da preživi mnogo
opasniji, unutarnji - komunizam i komunisti,
velikosrbi, jugonostalgičari i ostali mrzitelji
Hrvatske. Ključni je to razlog što se niti danas,
dvadeset godina nakon rata, ne možemo složiti ni oko
čega. Osim oko EU budućnosti!
Još uvijek raspravljamo je li zločin zločin, ako ga
počini "antifašist", ali o budućnosti se ne
raspravlja! Stav je pozicije i opozicije, kakva god
bila - "EU budućnost" nema alternative! I tako smo
brzo umjesto samostalne i neovisne, dobili
klijentelističku državu, s političkom elitom koja
Hrvatsku ne vodi, nego baulja u budućnost. Jedan
sustav vrijednosti je srušen, drugi nije izgrađen!
Hrvatska nema svoje svetinje ! Oni koji zagovaraju ili
samo pjevaju o hrvatskim svetinjama, nepoželjni su i
kod kuće i u inozemstvu! Thompson je persona non
grata, a Lepa Brena i Severina ambasadori
novokomponiranoga "bratstva i jedinstva". Tko nas,
bre, zavadi? Hrvatske svetinje su locirane,
identificirane, uhićene i transferirane! Još se samo
čeka da budu osuđene!
Dana 15. travnja 2011. godine, međunarodna zajednica
izriče presudu hrvatskoj prošlosti i budućnosti! Što
mi činimo? Hinimo da se u Haagu piše presuda, a ne
povijest! Svega toga ne bi bilo da smo unutarnjega
neprijatelja porazili ranih devedestih! Da samo
izabrali Budišu, a ne Mesića, najveću stratešku
pogrešku! Da smo barem nešto naučili od zločinca i
mrzitelja Hrvatske, druga Tita koji je znao "kako" s
unutarnjim neprijateljem.
I što sad? Ne kukati! Sada treba
učiniti, ono što smo propustili ranih devedesetih!
Hrvatsku treba "lustrirati".
Unutarnjega
neprijatelja locirati, identificirati i jednom
zauvijek transferirati tamo gdje mu je mjesto!
Naravno, ne metodama druga Tita! Te metode rezervirane
su samo za "antifašiste"! Želimo li demokratsku
Hrvatsku, moramo se služiti demokratskim metodama.
Parlamentarni izbori prilika su za "lustraciju" po
najvišim demokratskim standardima koju ne smijemo
propustiti. Notornoje da su HDZ i SDP dvije "frakcije"
bivše komunističke partije koje okupljaju najviše
bivših komunista i onih koji baštine "demokraciju" u
kojoj se narod ni za što ne pita!
Vrijeme je da mi njih ignoriramo. Zaokružite na
listiću i "crnog vraga" ako treba, samo ne njih!
"Lustrirajmo" ih ignorancijom. To je jedino što
zaslužuju! Dokažimo da Hrvatska ima alternativu, da ne
mora birati između onih koji su je uništili i onih
koji ju nisu htjeli!
Potrebni su nam oni najhrabriji i najpošteniji, oni
koji su spremni svoj osobni probitak podrediti općoj
dobrobiti! Takvi ne "stanuju" ni u HDZ-u , ni u SDP-u.
O vama ovisi hoćemo li i dalje živjeti u prošlosti ili
odlučno kročiti u budućnost. Hoće li ovo biti godina
otrježnjenja, godina novih ljudi i novih šansi.
Vrijeme je za hrvatsku Hrvatsku! Vrijeme je za sve
koji Hrvatsku vole. Vrijeme je za one koji su spremni
služiti nacionalnim interesima i vlastitim građanima.
Što će biti s našom zemljom, ovisi o tomu kako ćemo se
u budućnosti odnositi prema onima koji su ju stvorili
i onom što su nam ostavili. U hrvatskoj Hrvatskoj ne
smije biti mjesta za stanimiroviće, niti za "velike
hrvate". I jedni i drugi ju kompromitiraju. Svaki na
svoj način!
Pogreška zvana "Josipović" zaslužuje poseban
tekst...
Vladimir
Gredelj
Hrvatski list 24.03.2011. |