Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne
greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste
navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko
smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za
izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao
hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti
da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je
oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu
Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada
uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način
ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke
sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri
koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada
su prisiljeni da se izjasne krivima ...
Ta divovska čistka, koja je proizišla
iz revolucionarne, nelegalne i nelegitimne vlasti, ne
samo da je bila travestija pravde, nego i prava
monstruoznost. U biti, likvidira se na tisuće nevinih
ljudi, samo zato što su Hrvati, ili zato što ih se
smatra ideološki neprihvatljivim i politički
nepoćudnim. Na taj zaslijepljeni i masivni democid (5)
koji je utjelovljen u Bleiburgu i u marševima smrti,
nadovezuje se još perverzniji zločin, zločin kojeg
profesor Nathaniel Weyl zove aristocid, a koji se
sastoji u namjernom lišavanju nacije od
intelektualnog, duhovnog, tehničkog i kulturnog
potencijala ["Koristim ovaj termin (aristocid)", piše
taj američki znanstvenik", da bih podsjetio na
istrebljenje onih koje Thomas Jefferson zove "prirodna
aristokracija ljudi" -- aristokracija koja se temelji
na 'vrlini i talentu' i koja predstavlja
'najdragocjenije dobro prirode za školovanje, odgoj i
vlast u nekom društvu '. Jefferson je smatrao da je
očuvanje te elite od najveće važnosti "] - (6). U tom
smislu nova vlast imala je četiri glavne mete; vojne
vođe, političke vođe, kler i intelektualce.
Delenda est Croatia
Na vojnom planu i suprotno svim
tradicijama civilizirane Europe, jugoslavenski
komunisti počinju fizičkom eliminacijom zatvorenika,
osobito kada je riječ o časnicima. Za većinu višeg
osoblja Hrvatskih Oružanih Snaga, ne dolaze u obzir
logori namijenjeni za zarobljenike njihovog ranga, kao
što je to običaj svugdje na svijetu (i kao što je to
činio i Treći Reich). Za njih su to jezive tamnice,
nasilje i zlostavljanja, skraćeni postupci, a pri
kraju, vješala ili stup za streljanje. Ne postoje
olakotne okolnosti, niti otkupljenje, a niti je
predviđena bilo kakva rehabilitacija. Gotovo 36
generala (7) je "službeno" likvidirano, dočim
dvadesetak njih nestaje u nejasnim okolnostima.
Pukovnici, komandanti, kapetani, poručnici, čak i
pitomci - drugim riječima, ljudi na višoj kulturnoj
razini od prosjeka - postaju predmetom izuzetno teškog
tretmana, a koji je često i poguban. Na taj način,
nekoliko generacija jakih i obrazovani ljudi
jednostavno se briše sa zemlje. Njihov dinamizam,
hrabrost i sposobnost uvelike će nedostajati.
Prema nekomunističkim političarima
metode likvidacija također su radikalne. Bivši
ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska,
barem one koje Anglosaksonci žele izručiti (8), vrlo
brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni (9).
Jugoslavenski "sudovi" ne postavljaju stupanj
odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom
masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi,
neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr.
Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir
Košak), a od kojih mnogi -- a to se treba naglasiti --
nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi,
tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo
znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj,
većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo
amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju
visoku državnu službu: 80 % gradonačelnika, župana i
direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da
je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i
profesionalne predanosti.
Ti ljudi bit će u kratkom roku
zamijenjeni partizanskim neznalicama gdje će se na
dugi rok udomiti neznanje. Premda se s njima manje
divljački postupa (još su mnogi od njih iza rešetaka,
poput Augusta Košutića i Ivana Bernardića), na vođe
Seljačke stranke gleda se kao na opasne suparnike,
koji su isključeni sa političke scene. Politički
format stranke, koja je najvažniji u zemlji, je
ukinut, baš kao i deseci zadruga, socijalnih,
kulturnih, sindikalnih i profesionalno udruga, koje
ovise o njoj. Odsječeni od svojih putokaza,
tradicionalni seljački svijet je sada zreo za
nacionalizaciju svoje zemlje i za razorne "zadruge"
koje im nameće svemoguća titoistička birokracija.
Smrt "praznovjerju"
U svojstvu
dobrih marksista, uvjereni da je religija praznovjerje
i "opijum za narod", novi jugoslavenski rukovodioci
pokazuju prema Crkvi gotovo morbidni bijes. Dvojica
čelnika Hrvatske pravoslavne crkve, mitropolit
Germogen i eparh Spiridon Mifka osuđeni su na smrt.
Prvi, u dobi od 84 godina -- možda zato što je nekoć
bio glavni svećenik vojske "bijele Rusije" na Donu. Sa
protestantske strane, biskup Filip Popp također je
ubijen. Budući da je bio blizak podunavskim Nijemcima
bio je smetnja.
Glede
muslimana, čistka nije ništa manje slabija. Zagrebački
muftija, Ismet Muftić, javno je obješen ispred džamije
(10) u gradu, dok u selima Bosne i Hercegovine, brojni
imami i hafizi prolaze kroz istu tragičnu sudbinu. No
veliki neprijatelj komunista, bez dvojbe je Katolička
crkva na koju se režim izuzetno okomio (11). Tijekom
rata, katolički kler je već bio predmetom mržnje,
koliko od pravoslavnih četnika toliko i od strane
ateističkih partizana. Deseci svećenika su ubijeni,
često pod užasnim uvjetima kao na primjer vlč. Juraj
Gospodnetić i vlč. Pavao Gvozdanić - oboje njih
nabijeni na kolac i pečeni na vatri, ili pak vlč.
Josip Brajnović i vlč. Jakov Barišić kojima je koža
oderana (12). Nakon "Oslobođenja," borba uništenja se
nastavlja. Budući da su označeni kao "neprijatelji
naroda" i "agenti inozemnih reakcionara", stotine
redovnika biva zatvarano i likvidirano (13). Crkvena
imovina je konfiscirana, a vjerski tisak zabranjen.
Učenici recitiraju "Nema Boga", dočim sa svoje strane
akademik Marko Konstrenčić ponosno izjavljuje da je
"Bog je mrtav" (14). Unutar te antiklerikalne oluje,
visoka crkvena hijerarhija ne može izbjeći progone;
dva biskupa Mons. Josip M. Carević i Mons. Janko
Šimrak umiru od ruku svojih progonitelja. Dvojica
drugih Mons. Ivan Šarić i Mons. Josip Garić bježe u
inozemstvo. Zagrebački nadbiskup Mons. Stepinac osuđen
je na 16 godina prisilnog rada, a mostarski biskup
Mons. Petar Čule na 11 godina zatvora. Ostali prelati
(Mons. Frane Franić, Lajčo Budanović, Josip Srebrnić,
Ćiril Banić, Josip Pavlišić, Dragutin Čelik, Josip
Lach), izloženi su stalnim službenim šikanacijama
(15). Komunistički režim, bilo odredbama, bilo svojim
autoritetom sakriva nijekanje pravde i zločina, želeći
time ukinuti religiju i uništiti duhovnu baštinu
hrvatskog naroda. Taj totalitarni pristup već je
odbojan sam po sebi. On nije samo agresija na savjest,
nego i sudjelovanje u aristocidu kojeg smo prije
spomenuli, budući da on lišava, a ponekad i trajno,
zemlju od mnogih talenata i mnogo inteligencije. Među
svećenicima koji su žrtvovani na oltaru militantnog
ateizma mnogo ima ljudi čiji je doprinos važan i
nezamjenjiv za nacionalnu kulturu (16).
Kulturni teror
Četvrta grupa ljudi postala je prava
"briga" likvidatora, a to su intelektualci. Da bi se
dobila neka ideja što komunistički tvrdolinijaši misle
o toj kategoriji građana, dovoljno se prisjetiti što
je o njima govorio Lenjin. Na pitanje Maksima Gorkog,
koji ga je tražio 1919. , da se pokaže milostivijem
prema nekolicini znanstvenika, Vladimir Uljanov je
oštro odgovorio: "ti kukavni intelektualci, lakeji
kapitalizma (...) sebe smatraju da su mozak naroda ",
ali "u stvarnosti to nije mozak, već sranje" (17). Na
takvim pretpostavkama, jasno je da Hrvati, koji nisu
napravili pravi izbor mogu očekivati ??najgore. Od 18.
svibnja 1944, pjesnik Vladimir Nazor (odnedavno
marksista) - (18) najavio je da svi oni koji su
surađivali s neprijateljem i činili propagandu putem
riječi, geste ili pisma, pogotovu u umjetnosti i
književnosti, moraju biti označeni kao neprijatelji
naroda i kažnjeni smrću, a u nekim iznimnim
slučajevima i robijom (19). Ta izjava barem ima za
zaslugu da je jasna, što francuski konzul u Zagrebu,
André Gaillard, uskoro naziva stanjem "crvenog terora"
(20) ...
Ciljevi "čistka" AVNOJA-a vrlo se brzo
provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na
Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na
nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu
nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić,
Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan,
Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar,
kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko
Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt
dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira
Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina),
Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera
Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki
bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak
Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je
zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su
smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr.
Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris
Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan
Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin,
Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim
Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir
Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo,
nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske
kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić,
Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković
Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac
(21).
Represija pogađa u velikoj mjeri.
Daleko da su novinar i pisci jedini koji prolaze kroz
sito i rešeto Anketne komisije za utvrđivanje zločina
kulturnom suradnjom s neprijateljem. "Veliki strah",
po riječima Bogdana Radice (22), vlada u Hrvatskoj, u
kojoj je tisuće građana prisiljeno odgovarati na
inkvizicijske upitnike (famozni Upitni arak).
Umjetnici, znanstvenici, suci, liječnici, osoblje
bolnica, članovi znanstvenih i športskih institucija,
svi su na meti, a za one koji ne udovoljavaju novim
pravilima, kazna je trenutačna. Među brojem onih koji
su teško "kažnjeni," navedimo arhitekta Lovru Celio
Cegu, diplomata Zvonka Cihlara, bankara Emila Dintera,
pomorskog inženjera Đuru Stipetića ili liječnike Šimu
Cvitanovića i Ljudevita Juraka (23) - od kojih su svi
ubijeni.
Za glazbenike kazne su lakše:
skladatelj ( franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina
zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci
prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić
provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega
Rado degl'Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta.
Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10
godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5
godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić
i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno
izlagati. Čistka koju je započela politička policija
veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često
nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer
pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky,
geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili
orijentalist Hazim Šabanović.
Ta čistka jedne neviđene brutalnosti
uzrokuje duboku traumu u hrvatskom društvu, tim više
jer nju prati masivno i trajno iseljavanje onih koji
su se uspjeli provući kroz mrežu. Spomenimo kako
komunisti, da bi dovršili posao akulturacije,
nastavljaju u isto vrijeme sa čišćenjem knjižnica,
bilo javnih bilo privatnih, kako bi se izbacili sve
"loše" reference. Tako se napadaju djela "ustaša"
(uključujući i izdanja Racinea, Hugoa ili Dostojevskog
čiji je jedina "mana" što se služe službenom
ortografijom NDH-a ) kao i "neprijateljske knjige",
t.j. sve one koji su pisane na talijanskom ili na
njemačkom jeziku. Bacaju se tekstovi Nietzschea, Kanta
i Dantea, kao i prijevodi Eshila, Homera, Sofokla,
Euripida i Tacita (24). Šef agitpropa, Milovan Đilas
(budući miljenik liberala sa Saint-Germain-des-Pres)
(intelektualni kvart u Parizu gdje se skupljanu
ljevičari, o.a. ) predlaže u siječnju 1947. da se bace
knjige Roalda Amundsena kao i djela Bernarda Shawa i
Gustavea Flauberta (25). Za one koji se žele
kultivirati ostaju u svakom slučaju djela Marxa,
Lenjina i Dietzgena ili novih misaonih šefova poput
Đilasa, Kardelja i "Čiče" Janka (Moše Pijadea) ...
Nakon ovog kratke i zastrašujuće
panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se
komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao
aristocid. Okrutni i lud "lov na vještice", nikada
nije imalo za cilj kazniti neke "fašističke zločince"
(nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu
neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku
njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati
mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija
savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj
trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu
vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da
konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.
Christophe
Dolbeau
Hrvatski list, 12.svibnja, 2011.
(Preveo: Dr.
Tomislav Sunić)
DALJNJI ČLANCI IZ HRVATSKOG LISTA
C. Dolbeau je francuski književnik,
autor nekoliko knjiga o Hrvatskoj i suradnik Ecrits de
Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La
guerre d'Espagne (2010).
Bilješke:
(1) Vidi C. Dolbeau, "Bleiburg, démocide
yougoslave", in Tabou, vol. 17, Akribeia,
Saint-Genis-Laval, 2010, 7-26.
(2) Glede logora, britanski svjedok
Frank Waddams (koji je boravio u Jugoslavija na kraju
rata) rekao da je "glad, prenatrpanost, brutalnost i
smrtnosti puno gora od Dachaua ili Buchenwalda". Vidi
N. Beloff, Tito's flawed legacy, London, Victor
Gollancz, 1985, str 134.
(3) Zahvaljujući masovnoj savezničkoj
pomoći, kao što pokazuje primjer operacije "Audrey" -
vidi Louis Huot, Guns for Tito, New York, L. B.
Fischer, 1945 i Kirk Ford Jr, OSS and the Yugoslav
Resistance, 1943-1945, College Station, TAMU Press,
2000.
(4) "Nakon osnivanja države, sljedeći
cilj je bio natjerati narod da prihvati sto posto
Komunističku partiju i njen ideološki monopol, što je
i ostvareno; prvo putem progona i putem
kompromitiranja protivnika na različite načine, a
nakon toga iskorjenjivanjem svakog nepoćudnog
razmišljanja, tj. mišljenja koje čak i minimalno
odskače iz perspektive Centralnog Komiteta
Komunističke Partije ", Vidi D. Vukelić, "Censorship
in Yugoslavia between 1945 and 1952 - Halfway between
Stalin and West", Forum de Faenza, IECOB, 27-29. rujan
2010, str. 6.
(5) Vid R. J. Rummel, Death by
Government, glava 2 (Definition of Democide), New
Brunswick, Transaction Publishers, 1994.
(6) Vidi N. Weyl, "Envy and
Aristocide", u The Eugenics Bulletin, zima 1984. Vidi
također T. Sunić, "Sociobiologija Bleiburga", Hrvatski
List, 3 ožujka, 2009. (Isto u The Occidental Observer,
15 ožujka, 2009, pod naslovom "Dysgenics of a
Communist Killing Field: the Croatian Bleiburg"
http://www.theoccidentalobserver.net/2009/03/sunic-bleiburg/.
Također T. Sunić u Deutsche Stimme, "Bleiburg und die
Folgen", 28.05.2009.,
http://www.deutsche-stimme.de/ds/?p=1553).
(7) Junuz Ajanović, Edgar Angeli, Oton
Ćuš, Franjo Dolački, Stjepan Dollezil, Julije Fritz,
Mirko Gregorić, Đuro Grujić (Gruić), August Gustović,
Muharem Hromić, Vladimir Kren, Slavko Kvaternik,
Vladimir Laxa, Rudolf Lukanc, Bogdan Majetić, Ivan
Markulj, Vladimir Metikoš, Josip Metzger, Stjepan
Mifek, Ante Moškov, Antun Nardelli, Miroslav Navratil,
Franjo Nikolić, Ivan Perčević, Makso Petanjek, Viktor
Prebeg, Antun Prohaska, Adolf Sabljak, Tomislav
Sertić, Vjekoslav Servatzy, Slavko Skolibar, Nikola
Steinfl, Josip Šolc, Slavko Štancer, Ivan Tomašević,
Mirko Vučković.
(8) Vidi Jere Jareb, "Sudbina
posljednje hrvatske državne vlade i hrvatskih
ministara iz drugog svjetskog rata", u Hrvatska
Revija, br 2 (110), lipanj 1978, str. 218-224.
9) Takav je slučaj sa Mehmed
Alajbegovićem, Mile Budakom, Pavlom Cankijem,
Vladimirom Košakom, Osmanom Kulenovićem, Živanom
Kuveždićem, Slavkom Kvaternikom, Julijom Makancem,
Nikolom Mandićem, Miroslavom Navratilom, Mirkom Pukom
et Nikolom Steinflom.
(10) Zgrada
će biti zatvorena, a minareti porušeni 1948.g.
(11) Glede spora Katoličke crkve i komunističke
države Jugoslavije, vidi članak B. Jandrića ["Croatian
totalitarian communist government's press in the
preparation of the staged trial against the archbishop
of Zagreb Alojzije Stepinac (1946)", u Review of
Croatian History, vol. I, br. 1 (prosinac 2005)] et
knjigu M. Akmadže (Katolička crkva u Hrvatskoj i
komunistički režim 1945.-1966., Rijeka, Otokar
Keršovani, 2004).
(12) Vidi Ante Čuvalo, "Croatian
Catholic Priests, Theology Students and Religious
Brothers killed by Communists and Serbian Chetniks in
the Former Yugoslavia during and after World War II"
na http://www.cuvalo.net/?p=46
(13) U pastoralnom pismu kojeg
potpisuju hrvatski biskupi, 20. rujna 1945., spominje
se 243 ubijenih svečenika, 169 zatočenih i 89
nestalih. U rujnu 1952, još jedan biskupski dokument
govori o 371 poginulih svećenika, 96 nestalih, 200 u
zatvoru i 500 izbjeglih. Vidi. Th. Dragoun, Le dossier
du cardinal Stepinac, Paris, NEL, 1958. Vidi također
I. Omrčanin, Martyrologe croate. Pretres et religieux
assassinés en haine de la foi de 1940 a 1951, Paris,
NEL, 1962.
(14) Th
Dragoun, op. cit. str 239.
(15) Isto, str 67, 213, 219, 248-254.
(16) Za spomenuti je filozofa Bonaventura Radonića,
povjesničar Kerubina Šegvića, skladatelj Petru Pericu,
sociologa Dominika Barača, bizantologa Ivu Guberinu,
uglednog pisca i poliglotu Frana Biničkog i biologa
Marijana Blažića - svi ubijeni,
(17) Vidi Le livre noir du communisme, od S.
Courtois, Paris, R. Laffont, 1998, str. 864.
(18) Prije rata, Vladimir Nazor
(1876-1949) podržavao je srpskog rojalistu Bogoljuba
Jevtića, a zatim Hrvatsku seljačku stranku V. Mačeka,
a u prosincu 1941. Ante Pavelić ga imenuje članom
HAZU-a.
(19) Vidi.
D. Vukelić, op. cit, str 1.
(20) Vidi G. Troude, Yougoslavie, un pari impossible
? : la question nationale de 1944 a 1960, Paris,
L'Harmattan, 1998, str. 69.
(21) Od 332 nosioca novinarskih
iskaznica samo 27 će biti dopušteno da rade u svojoj
struci. Za sveobuhvatnu studiju represije protiv
novinarske zajednice, vidi J. Grbelja, Uništeni
naraštaj: tragične sudbine novinara NDH, Zagreb,
Regoč, 2000, kao i članak D. Vukelića, naveden u noti
4.
(22) Vidi Bogdan Radica, "Veliki strah
: Zagreb 1945", u Hrvatska Revija, vol. 4 (20), 1955.
(23) Kao renomirani međunarodni
stručnjak, u srpnju 1943., bio je član Odbor za
istraživanje komunističkog masakra u Vinici, Ukrajina.
(24) Vidi D.
Vukelić, op. cit., str. 21, 23/24.
(25) U popisu autora koji su također zabranjeni
nalazi se Maurice Dekobra, Gaston Leroux (za knjigu
Chéri Bibi) i Henri Massis (istina je da je taj
zagovarao stvaranje "stranke inteligencije " - ideja
koja nije bio jako popularna u Jugoslaviji 1945.). |