Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga
jezika objavljena je u tjedniku Telegram 17. ožujka
1967. s potpisima osamnaest hrvatskih znanstvenih i
kulturnih ustanova. Tekst Deklaracije sastavila je
tjedan dana ranije u prostorijama Matice hrvatske
skupina znanstvenika, književnih i kulturnih radnika
(Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić,
Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić, Vlatko
Pavletić), a Upravni odbor Matice hrvatske tekst je 13.
ožujka 1967. prihvatio i razaslao na potpisivanje. Već
15. ožujka Deklaraciju je potpisalo tadanje Društvo
književnika Hrvatske (danas - Društvo hrvatskih
književnika), a uskoro zatim i druge hrvatske ustanove.
Deklaracija je bila borba za samostalnost hrvatskoga
jezika, njegove bogate i osebujne kulturne baštine,
slavna borba da hrvatski narod svoj jezik naziva
vlastitim, a ne tuĐim imenom. Materinski je jezik
Hrvata kao jedina mati koju se ne može i ne smije ni
prodati, ni kupiti, ni preimenovati. Cijenim borbu
Hrvata da sačuvaju jezik i narječja svojih predaka,
svoje domovine te svojih matera. Lijepo saznati da se
vaš krasan i blagozvučan jezik uči diljem svijeta.
Hrvatski jezik, mir te milost Gospodina našega
Isukrsta budi vazda s vama!
Lijepo vas pozdravljam iz daleke Rusije,
prof. Artur Bagdasarov
Rodu o jeziku
O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku, milom tvom i mojem!
O presladkom glasu onom,
U kome te mile majke
Usnivahu sladke bajke,
Koga šaptom i romonom
Duši ti se sviest probudi,
Te ti spozna i uvidje,
Da ti bolje nije nidje
Do na tvoje majke grudih!
Po njem tebe sviet poznaje živa,
Na njem ti se budućnost osniva.
Zato uviek k njemu teži,
U njegovo jato hrli,
Oko njeg mi ti se grli
I u čvrsto kolo veži,
Pa ti ne će vremeniti
Burni triesi da naude;
Po jeziku dok te bude,
I glavom će tebe biti!
Ljubi si ga, rode, iznad svega,
U njem živi, umiri za njega!
U njem sve si blago slaviš,
Sto ti osta od starine,
Nemaš ljepše ni batine
Potomstvu si da ostaviš.
Dragi kamen on ti budi,
Kog da čuvaš kao oko,
Kog da braniš kao soko,
Komu da si vjeran svudi.
Svaka zviezda svojim svjetlom sieva,
Svaka ptica svojim glasom spieva,
Ti jezikom svojim sbori!
Sladkim glasom materinim
Odlikuj se medju inim!
Bog bo mili s njim te stvori,
Njim da budeš svoj svojemu,
Njim da srcu odolievaš,
Njim da plačeš i popievaš,
I njim da se moliš Njemu!
Tudj tudjinu, tebi tvoj doliči,
Tudji poštuj, a svojim se diči!
Dičiti se možeš njime:
Njim carevi carevahu,
Njim kraljevi kraljevahu,
Slavne mu je loze ime,
Slavan puk ga svojim zove,
I dok bude slavi vieka,
Bit će i on njojzi jeka
Od viekova u viekove!
Od
Stambula grada do Kotora,
Od Crnoga do Jadranskog mora
Njegovu carstvu prostor puče.
Tu po gorah i dolinah
Preko devet pokrajina
Svud ga majke djecu uče;
Sokolova, sokolića
Njegovijeh gniezdo tu je,
Svuda tud se pjevat čuje
Pjesan Marka Kraljevića!
Junačkijem glasom u njem poje
Junak narod uspomene svoje.
Uz gusle se u njem ore
Kroz sve vieke ic nama doli
Sve radosti i sve boli
Našeg svieta - pjesni tvore
Utrnulih naših plama,
Osvjetlanih naših lica,
Sva je naša povjestnica
Velik samo sbor pjesama!
On ti svakoj tuzi i radosti,
On ti duše cieloj nutarnjosti
Jedin pravi tumač biva.
U njem ti se žalost topi,
Da ti suza lice škropi,
U njem s čuvstva radostiva
Tvoje srce vatrom gori,
U njem samo podpunoma
Ljubav milog tvoga doma
Jasno, krasno tebi sbori.
Ljubi, rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiri za njega!
Po njemu si sve, što jesi:
Svoje tielo, udo svieta,
Bus posebnog svoga cvieta
U narodâ silnoj smjesi.
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez unukâ,
U prošasti sjena puka,
U buduće niti sjena!
Petar Preradović
|
