NAJVEĆA HRVATSKA SPISATELJICA ZA DJECU - IVANA BRLIĆ-MAŽURANIĆ

(Ogulin, 18. travnja 1874. - Zagreb, 21. rujna 1938.)

140 GODINA OD NJEZINA ROĐENJA, 100 GODINA OD NASTANKA ROMANA "ČUDNOVATE ZGODE ŠEGRTA HLAPIĆA" (1913.) I GOTOVO STOTINU OD "PRIČA IZ DAVNINE" (1916.)

Obitelj Mažuranić poznata je hrvatska intelektualna građanska obitelj. Ivan Mažuranić, pjesnik, političar i slavni hrvatski ban, bio je Ivanin djed, a baka Aleksandra sestra jezikoslovca Dimitrija Demetra. Ivanin Otac Vladimir bio je odvjetnik, povjesničar i pisac. Majka Henriette rođ. Bernath, podrijetlom Varaždinka iz ugledne trgovačke obitelji.
Ivana je dakle odrastala u obiteljskoj sredini patrijarhalnog duha i strogih etičkih nazora, što je trajno obilježito njenu ličnost. Dobila je izvrsnu naobrazbu školovanjem u privatnim školama i tečno je govorila nekoliko jezika.

Udala se sa 18 godina (1889.), nerado, ali tako su željeli roditelji. U svom djevojačkom dnevniku, kojeg je vodila do udaje, piše slijedeće: "Bar da je tri godine poslije pojavio se. Ja se nisam ništa zabavljala, nisam svijeta vidjela, a ljubila?..." Suprug Vatroslav Brlić bio je odvjetnik i političar, dobar čovjek kojeg je istinski zavoljela. Svojoj majci Ivana piše: "Draga mamice! ... Naca je zlato od čovjeka, brižan, mil i obziran - nu, kako da Vam više kažem, nego da je pravi uzor ljubavi, dobrote i poštenja."

Kronika Ivanina života sačuvana je u pismohrani obitelji Brlić i to u obliku Ivaninog dnevnika, te pisama zaručniku i poslije suprugu, zatim roditeljima, sestri Alki, braći Božidaru i Želimiru, a poslije i odrasloj djeci, sinu Ivanu, te kćerkama Nadi, Zorki, Zdenki i Nedeljki.

Obitelj Brlić je živjela u Brodu na Savi (danas Slavonski Brod). Ivana je rodila sedmero djece (dvoje je umrlo nakon poroda), pa je prije svega bila žena, domaćica i majka. Zaokupljale su je svakodnevni životne teme, od potrage za poslugom, radova u vinogradu, jelovnika i narudžbe odjevnih predmeta iz metropole, do odgoja djece i novčanih problema. Književnim radom bavi se samo u rijetkim slobondim trenutcima.

Prvu zbirku pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani izdala je 1902. u vlastitoj nakladi. Njezin prvi roman za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića, izlazi tek 1913., dakle u vrijeme kada je prešla četrdesetu godinu. No, svejedno se moramo upitati kako je stigla i toliko napraviti. Bila je predhodnica današnje moderne žene koja žonglira između obitelji i karijere, dužnosti i ljubavi prema umjetnosti, pokušavajući sve to spojiti.

Ivana je bila svjesna odgovornosti povezivanja tada dviju najuglednijih hrvatskih obitelji: primorske banske Mažuranić i trostoljetne slavonske Brlić. Cijelog je života ponosno potvrđivala i čestitošću, poštenjem, ljubavlju i Književnom slavom osvjetljavala obiteljska prezimena koja je nosila.

Dala je izraditi i obiteljski žig koji se nalazi u svakoj knjizi tristo godina stare biblioteke obitelji Brlić. Godinama je sređivala stara pisma i konačno priredila za izdavanje "Uspomene na stari Brod Ignjata Alojzija Brlića". Izradila je obiteljsko rodoslovno stablo s vlastitim stihovima, a sliku obiteljske genealogije postavila je na početak velikog obiteljskog albuma.

Ivana je nastavila i vjekovnu tradiciju po kojoj su gostoljubivi dom Brlićevih pohodile najuglednije osobe iz političkogaa, književnoga, umjetničkoga te općenito intelektualnoga kruga njenogdoba, kao što su to bili biskupi Strossmayer i Stadler, rođaci Mažuranić, Amruš, Pejičić, Reljković, Jelačić, Pejačević, fra Grga Martić, August Harambašić i mnogi drugi.

Ivanin suprug, dr. Brlić, uz vođenje odvjetničke kancelarije, sudjelovao je i u burnom hrvatskom političkom i društvenom životu kao narodni zastupnik u Hrvatskom i delegat u Hrvatsko-ugarskom saboru. Ivana ga je pratila na znamenito zasjedanje u Pešti 1907. i ondje napisala svoje zabilješke o teškoj borbi hrvatskih delegata za službeni hrvatski jezik: "Hrvatska Pešta (Lahki zapisci iz teške borbe)". Ivana je suprugu pružala potporu nikada ne izišavši iz njegove sjene. Javno je nastupila samo jedanput, 15. kolovoza 1896., kad je uz biskupa Strossmayera kumovala barjaku Hrvatskoga pjevvačkog društva "Davor".

Biskup Josip Juraj Strossmayer dodijelio joj je zlatnu medalju za protumađaronska nastojanja. Primila je brojna priznanja, između ostalih članstvo u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjettnosti, kojoj je prva ženska članica, zatim članstvo u hrvatskom PEN klubu, a djela su joj prevedena na brojne strane jezike.

Uza sve obiteljske obveze, Ivana je redovito šetala, gimnasticirala i plivala u Savi, među prvima u Brodu vozila bicikl (od 1898.), obožavala je sviranje na glasoviru i plesanje, zabave i pokladno maskiranje, priređivala male kućne dječje priredbe za koje je pisala igrokaze i izrađivala kostime i scenografiju.

Sudjelovala je u gradskom humanitarnom i dobrotvornom radu, predsjedala "Gospojinskim dobrotvornim društvom" i predano pomagala u ratnoj bolnici za vrijeme Prvoga svjetskog rata, za što je bila i odlikovana. Bila je mecena i zaštitnica talentiranim brodskim učenicima i umjetnicima.

Usprkos toga, ili možda baš zato, bila je slaboga zdravlja, osjetljivih živaca. Često je išla u poznata liječilišta da bi prebrodila krize i depresije. Liječnici su ustvrdili da se premlada udala, te da njeno tijelo nije bilo spremno na tolike trudnoće. Posljednjih godina života, u još jednom naletu depresije, a nakon savjetovanja s liječnikom, njena djeca su odlučila da će Ivana živjeti u svom domu u Slavonskom Brodu, sama, uz plaćenu njegovateljcu. Udaljena od onih koje voli, patila je u samoći. Cijeloga je života Ivana slijedila tuđe odluke, onu zadnju donijela je sama. Prigodom posljednjeg boravka u zagrebačkoj bolnici Srebrnjak počinila je samoubojstvo.

Priredila: Dunja Gaupp

Izvor: HKZ glasilo "Društvene obavijesti"

broj 112, veljača 2014.