HDZ davi se s posljedicama lopovluka Ive Sanadera, koji
joj je narušio ugled, te s taktikom sistematskog
uništavanja koju je primjenjivala nakon njegovog odlaska
njegova nasljednica s namjerom da stranku pretvori u
gotovo beznačajnu karikaturu same sebe. To je gotovo i
postigla, a napori novog vodstva stranke kako bi je
pretvorili opet u političkog čimbenika daju kasne
plodove. Treba nadodati tome da Tomislav Karamarko možda
ne bira najbolje suradnike, a i to da gđa. Vlaisavljević
još uvijek, za svoj destruktivni rad unutar HDZ-a,
raspolaže s dijelom crnoga financijskoga fonda koji je
stvoren u doba Ive Sanadera.
Hrvatska u gubitničkim rukama
Pod takvim okolnostima, politika Hrvatske prepuštena
je nemilosti Socijaldemokratske partije (SDP-a) i
Hrvatske narodne stranke (HNS-a), to jest njihovom
građanskom nepoštenju i stručnom neznanju. One su
apsolutne gospodarice Kukurikua a o prostakluku
njihovih čelnika govore svakodnevno mediji, uza svu
cenzuru koja ograničuje informiranje. Istovremeno,
neznanje im dolazi na vidjelo određivanjem važnih
državnih odluka, koje zbog neprovedivosti ili
štetnosti moraju biti opozvane. Nezaposlenost u rastu,
međunarodni kreditni rejting na samom dnu u Europi,
proizvodnja u padu, javni radovi pretvoreni u izvor
sudskih sporova koji donose ogromnu štetu za državu,
nedavne masovne laži Radimira Čačića.
Laži Slavka Linića, komunistički rat Željka Jovanovića
protiv Katoličke crkve ali i protiv odgoja djece,
zastoj u radu državne uprave u kojoj se sada
nepoštenjaci usude uraditi baš sve, a pošteni ljudi se
ne usude baš ništa. Premijer Zoran Milanović tvrdi da
mu nedostaje Čačić, koji mora u zatvor zbog umorstva
mađarskih državljana, pa se istodobno solidarizira s
mentalnim Jovanovićevim perverzijama te izruguje glad
i očaj desetaka tisuća ljudi koji mjesečno ostaju bez
kruha. Isto tako s osmjehom lutke iz izloga stoji iza
službene kampanje koja tvrdi da je ulazak Republike
Hrvatske u EU 1. srpnja 2013., iako sedam država još
nije izglasalo potrebno odobrenje.
A baš se ovdje nalazi ključ za rješavanje (ili
pogoršanje) hrvatskih problema.
Vjerojatnost strane intervencije
Europska unija kao ni NATO nisu zainteresirani za
savezništvo s zemljom na važnom strateškom položaju u
kojoj vladaju naprasiti ignoranti, ljudi sumnjiva
poštenja a od nikakve riječi, ideološki vezani uz
svoju vlastitu totalitarnu prošlost, nesposobni za
ozbiljan rad i suradnju. Zbog manje poroka od ovih,
pali su vladari Grčke i Italije, s dugim stažom u EU i
NATO-u. A kako si to Milanović i drugovi zamišljaju
svoju sudbu u budućoj Hrvatskoj?
Odgovor bi im mogao biti jasan, ali ga
ne prepoznavaju: ili će se oni promijeniti i doći do
sporazuma s relevantnim faktorima u Hrvatskoj (s
demokratskim strankama, sa sveučilištem, s
poduzetnicima, s vjerskim ustanovama, s vodećim
bankama, itd.), ili će biti zamijenjeni. NATO i EU
morali bi odustati od članstva Hrvatske kad to ne bi
učinile - a to im nije interesantno.
Proceduralnih poteškoća ne će biti pri rješavanju
izvana ove hrvatske krize, ako do toga dođe. Nije ih
bilo ni u stoljetnim demokracijama. Tako je jednoga
vjetrovitoga petka u studenome 2011. pojavio se u Rimu
Herman Van Rompuy, predsjednik Vijeća Europe. i usred
krize koja je pobjegla - barem privremeno - nadzoru
vlade premijera desničara Silvia Berlusconia, izjavio
novinarima: ''Gospodo, tu više nema mjesta nikakvim
izborima. Italija treba dubinske reforme a ne
izbore.'' Nekoliko dana kasnije Parlament je imenovao,
bez skupe izborne procedure, Maria Montia,
međunarodnog financijskog eksperta, na Berlusconijevo
mjesto..
Samo dva dana prije u Ateni, predao je ostavku grčki
premijer Yorgos Papandreu (bivši predsjednik
Socijalističke internacionale) jer u ekonomskom
stranom svijetu nitko nije htio čekati upitan ishod
referenduma o gospodarskim reformama koje su od njega
zahtijevane. Na njegovo mjesto je postavljen Lukas
Papadimos, bez izbora, a u lipnju 2012. naslijedio ga
je Antonis Samaris.
U Grčkoj kao i u Italiji, životne prilike za široke
slojeve naroda naglo su se promijenile. Ljudske drame
bile su, a još su danas, potresne, a mogle su se
izbjeći da vladajuće stranke sve do studenoga 2011.
nisu bile neinformirane i naprasite.
Može se reći da bi Hrvatska mogla u miru i sa
sigurnošću dočekati 1. srpnja 2013. Vjerojatno se i u
Hrvatskoj dramatična zbivanja još uvijek mogu izbjeći.
Veliki nacionalni dogovor i ozbiljan kalendar reformi,
još je moguć. .. Ali s kim? S Milanovićem, s
Jovanovićem i sličnima, koji ne znaju za dijalog ni za
nacionalno jedinstvo? To su jadnici koji uopće nisu
shvatili činjenicu da je novi sustav na pomolu. U
današnjoj napetoj situaciji, izgleda da samo Ivo
Josipović vidi dalje od prvoga ugla. Njegovi
pomirljivi stavovi u nekim krizama, možda govore o
tome da će barem on sačuvati poziciju i dijeliti karte
u skladu s Bruxellesom.
Domagoj Ante PETRIĆ
hrsvijet.net |
