Ilirski preporod je bio hrvatski odgovor i reakcija na
mađarizaciju. Voditelji tog hrvatskog nacionalnog
osvještenja bili su intelektualci. U tom razdoblju
nastale su mnoge budnice, neke i sa trajnom vrijednošću.
Razdoblje ranih 90-tih godina, u kojem je nakon dugo
vremena hrvatski narod bio jedinstven, nazvao bih po
analogiji Hrvatski preporod. On je bio odgovor na srpsku
agresiju, koja je ovog puta ugrozila samu opstojnost
hrvatskog naroda.
U tom intenzivnom, ali kratkom domovinskom zanosu
skladano je niz domoljubnih pjesama, od kojih neke idu
pod kožu, kao primjerice skladba Od stoljeća sedmog iz
koje je u naslovu citirano nekoliko strofa, a
parafraziran njen naslov. Naravno da će neki ozbiljni
poet te strofe nazvati kičem i da će neki kritizirati
da usporedba HKZ-a i Hrvatske nije sasvim umješna.
Ali, pojam kiča se mijenja već prema duhu vremena, a
osim toga je izvjesna doza kiča i romantike koji puta
melem za dušu.
A nama u HKZ-u ne treba nitko zamjeriti
da nas naš uspjeh veseli.
Hrvatska kulturna zajednica
je tu od 1971. i konačno je skinula breme, kojim ju je
opteretio trio Jović-Smokvina-Polić, a uz zlurado
aplaudiranje nekih.
HKZ je i po drugi puta morala
zatražiti zaštitu Vrhovnog suda (Bundesgericht), koji
je ovog puta konačno i definitivno presudio u njenu
korist (Quo vadis HKZ, str. 21). Financijski ojačani
odštetama tužitelja javljamo se novim brojem
Društvenih obavijesti.
Pored domoljubne lake glazbe bilo je za vrijeme
Domovinskog rata i ozbiljne poezije, koja se bavila
stradanjem hrvatskog naroda i neljudskošću rata
općenito.
Jednu takvu umjetnicu, suosnivačicu pokreta "Bedem
ljubavi", koja se uz poeziju bavila i likovnom
umjetnošću, gospođu Mariju Suk, imali smo čast
ugostiti 1996.
Izložba njezinih, ali i likovnih radova
drugih hrvatskih umjetnika u Badenu imala je zapažen
odziv. Marija Suk nam je uzvratila gostoprimstvo
prilikom našeg posjeta invalidima domovinskog rata u
Osijeku. Tom prilikom nam je bila vodič pri obilasku
razrušenog Vukovara neposredno nakon njegovog vraćanja
pod okrilje hrvatske matične države. Radovali smo se
ponovnom susretu s tom plemenitom ženom, koji se
trebao održati u Vukovaru prilikom kolaudacije orgulja
doniranih od HKZ-e. Čovjek snuje, a Bog određuje, i On
ju je par mjeseci prije tog susreta pozvao k sebi.
Obišli smo Vukovar i okolicu bez Marije i utvrdili
nažalost da su mnoge rane, koje smo vidjeli pri prvom
posjetu još nezacijeljenje. One materijalne kao i
nematerijalne. S toga mislim da zbir pjesama u ovom
broju (str. 13) iz njenog skromnog, ali kvalitetnog
opusa ne služi samo sjećanju na tu umjetnicu, nego uz
trajne poruke ima i izvjesnu aktualnost, a uz to se i
izvrsno uklapa u temu Orgulje za Vukovar. Tu akciju
predstavili smo na 30. Saboru u studenom 2002. g. (DO
br. 92) i kolaudacijom orgulja 2005. Uspješno priveli
kraju.
Susreti sa gostoljubivim Slavoncima su nas
obogatili, dali nam nadu i podstrek za daljnji rad.
Koncerti u Vinkovcima i Vukovaru su bili doživljaj
koji se ne zaboravlja. Zvuk orgulja ima u sebi nešto
uzvišeno, a kad se ujedini sa glasovima Zbora
splitskih liječnika pojačanih glavnim tenorom splitske
opere, onda se sa koncerta izlazi kao drugi čovjek.
Mislim da bi sve one osvajački raspoložene trebalo
poslati na ovakav koncert, time bi se većina ratnih
sukoba mogla spriječiti. Na koncertima u Vinkovcima i
Vukovaru hrvatski narod je bio opet jedinstven, naša
lijepa Dalmacija, zastupljena nezaboravnim zborom
splitskih liječnika, pokazala je opet, kao i 1991.,
solidarnost sa na svoj način lijepom istočnom
Slavonijom. I to pobuđuje nadu (str. 26-28).
Manje nade pobuđuje ishod prošlih predsjedničkih
izbora. On je naime odraz slabosti Sanaderove
politike.
U zadnjem broju DO-i dao sam u uvodniku
veliki kredit Sanaderu. Prošlo je daleko više od 100
dana njegove vlade i nažalost nedoumici više nema
mjesta. Niti on nije shvatio da je uz generala
Gotovinu na tjeralici i Hrvatska, i da je to previsoka
cijena za ulazak u EU (str. 8). Sanaderu većina medija
pripisuje relativno dobru vanjsku politiku, ali lošu
ili nikakvu gospodarstvenu. Tu se varaju, namjerno ili
nenamjerno. Svi prešućuju kakvu hipoteku mu je ostavio
Račan u obliku vanjskog zaduženja (Gdje smo i kamo
idemo, str. 9/10). A druga hipoteka je naslijeđe
komunističkog nepravnog sistema i komunističkog
mentalnog sklopa. Na hrvatskoj televiziji ne prođe
dan, a da netko ne traži svoja prava: radnici,
seljaci, penzioneri, liječnici, pacijenti, nastavnici,
djeca, studenti, invalidi i stradalnici domovinskog
rata, nosioci partizanskih spomenica, stanari,
telefonski pretplatnici, majke, žene, homoseksualci,
Romi, Srbi.. Svi oni svoja prava traže od države, neki
s pravom, večina bez. Jedino izgleda da se katolička
crkva ne usudi tražiti svoja prava.
Hrvatsko gospodarstvo je zaglavljeno između
korupcije, neučinkovitog pravnog sistema, sindikata,
nerada i nerealnih očekivanja. I tako zaglavljeno
tapka na mjestu, iz jedne afere u drugu. Hrvatskoj bi
trebala na čelu države osoba formata Margaret
Thatcher, koja je sličan gordijski čvor u Velikoj
Britaniji rezolutno presjekla. To je bio bolan, ali
neophodan rez, koji je Veliku Britaniju izliječio od
"engleske bolesti", kako se nazivalo pred-thatcherovsko
gospodarstveno stanje okarakterizirano stalnim
štrajkovima. Takve osobe u Hrvatskoj nema na vidiku.
Za beznađe ipak nema razloga. Nikdar ni bilo, da ni
nekak bilo. I nekak bu već bilo. Barem je tako rekao
Krleža.
Tu nadu nam daje i suradnja sa Hrvatskim dopunskim
školama (HDŠ) u CH.
Završna većer sa podjelom nagrada
je bila odlično posjećena, djeca nas ujedinjuju. Iako
je hrvatska mladež dobro integrirana u švicarsku
svakidašnjicu ipak se osjetio jak duh povezanosti sa
matičnom kulturom i domovinom (str. 17-20). Toliko jak
da su nas neki prilozi ganuli do suza. S veseljem ćemo tu suradnju nastaviti. Ako se mladež
u Hrvatskoj i BiH bitno ne razlikuje od ove u
Švicarskoj onda razloga pesimizmu nema.
Nada umire zadnja, rekao je neki pametan čovjek.
Piše Osvin Gaupp
Društvene obavijesti broj 96 |
