Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

UVODNIK NOVOG BROJA DRUŠTVENIH OBAVIJESTI    (30.05.2005.)

OD GODINE 1971. 

 

Mislili su neki već nas neće biti,
Ni veselje svoje nisu znali kriti.
Kroz vrimena gruba i kroz ljute boje,
Branili smo časno mi ognjišće svoje.


A sad opet nova zora rudi,
Posli dugih lita HKZ se budi.
Tko na tvrdoj stini svoju povist piše
Tom' ne može nitko prošlost da izbriše!

Ilirski preporod je bio hrvatski odgovor i reakcija na mađarizaciju. Voditelji tog hrvatskog nacionalnog osvještenja bili su intelektualci. U tom razdoblju nastale su mnoge budnice, neke i sa trajnom vrijednošću. Razdoblje ranih 90-tih godina, u kojem je nakon dugo vremena hrvatski narod bio jedinstven, nazvao bih po analogiji Hrvatski preporod. On je bio odgovor na srpsku agresiju, koja je ovog puta ugrozila samu opstojnost hrvatskog naroda.


U tom intenzivnom, ali kratkom domovinskom zanosu skladano je niz domoljubnih pjesama, od kojih neke idu pod kožu, kao primjerice skladba Od stoljeća sedmog iz koje je u naslovu citirano nekoliko strofa, a parafraziran njen naslov. Naravno da će neki ozbiljni poet te strofe nazvati kičem i da će neki kritizirati da usporedba HKZ-a i Hrvatske nije sasvim umješna. Ali, pojam kiča se mijenja već prema duhu vremena, a osim toga je izvjesna doza kiča i romantike koji puta melem za dušu.

A nama u HKZ-u ne treba nitko zamjeriti da nas naš uspjeh veseli.

Hrvatska kulturna zajednica je tu od 1971. i konačno je skinula breme, kojim ju je opteretio trio Jović-Smokvina-Polić, a uz zlurado aplaudiranje nekih.

HKZ je i po drugi puta morala zatražiti zaštitu Vrhovnog suda (Bundesgericht), koji je ovog puta konačno i definitivno presudio u njenu korist (Quo vadis HKZ, str. 21). Financijski ojačani odštetama tužitelja javljamo se novim brojem Društvenih obavijesti.


Pored domoljubne lake glazbe bilo je za vrijeme Domovinskog rata i ozbiljne poezije, koja se bavila stradanjem hrvatskog naroda i neljudskošću rata općenito.


Jednu takvu umjetnicu, suosnivačicu pokreta "Bedem ljubavi", koja se uz poeziju bavila i likovnom umjetnošću, gospođu Mariju Suk, imali smo čast ugostiti 1996.

Izložba njezinih, ali i likovnih radova drugih hrvatskih umjetnika u Badenu imala je zapažen odziv. Marija Suk nam je uzvratila gostoprimstvo prilikom našeg posjeta invalidima domovinskog rata u Osijeku. Tom prilikom nam je bila vodič pri obilasku razrušenog Vukovara neposredno nakon njegovog vraćanja pod okrilje hrvatske matične države. Radovali smo se ponovnom susretu s tom plemenitom ženom, koji se trebao održati u Vukovaru prilikom kolaudacije orgulja doniranih od HKZ-e. Čovjek snuje, a Bog određuje, i On ju je par mjeseci prije tog susreta pozvao k sebi.

Obišli smo Vukovar i okolicu bez Marije i utvrdili nažalost da su mnoge rane, koje smo vidjeli pri prvom posjetu još nezacijeljenje. One materijalne kao i nematerijalne. S toga mislim da zbir pjesama u ovom broju (str. 13) iz njenog skromnog, ali kvalitetnog opusa ne služi samo sjećanju na tu umjetnicu, nego uz trajne poruke ima i izvjesnu aktualnost, a uz to se i izvrsno uklapa u temu Orgulje za Vukovar. Tu akciju predstavili smo na 30. Saboru u studenom 2002. g. (DO br. 92) i kolaudacijom orgulja 2005. Uspješno priveli kraju.


Susreti sa gostoljubivim Slavoncima su nas obogatili, dali nam nadu i podstrek za daljnji rad.

Koncerti u Vinkovcima i Vukovaru su bili doživljaj koji se ne zaboravlja. Zvuk orgulja ima u sebi nešto uzvišeno, a kad se ujedini sa glasovima Zbora splitskih liječnika pojačanih glavnim tenorom splitske opere, onda se sa koncerta izlazi kao drugi čovjek. Mislim da bi sve one osvajački raspoložene trebalo poslati na ovakav koncert, time bi se većina ratnih sukoba mogla spriječiti. Na koncertima u Vinkovcima i Vukovaru hrvatski narod je bio opet jedinstven, naša lijepa Dalmacija, zastupljena nezaboravnim zborom splitskih liječnika, pokazala je opet, kao i 1991., solidarnost sa na svoj način lijepom istočnom Slavonijom. I to pobuđuje nadu (str. 26-28).


Manje nade pobuđuje ishod prošlih predsjedničkih izbora. On je naime odraz slabosti Sanaderove politike.

U zadnjem broju DO-i dao sam u uvodniku veliki kredit Sanaderu. Prošlo je daleko više od 100 dana njegove vlade i nažalost nedoumici više nema mjesta. Niti on nije shvatio da je uz generala Gotovinu na tjeralici i Hrvatska, i da je to previsoka cijena za ulazak u EU (str. 8). Sanaderu većina medija pripisuje relativno dobru vanjsku politiku, ali lošu ili nikakvu gospodarstvenu. Tu se varaju, namjerno ili nenamjerno. Svi prešućuju kakvu hipoteku mu je ostavio Račan u obliku vanjskog zaduženja (Gdje smo i kamo idemo, str. 9/10). A druga hipoteka je naslijeđe komunističkog nepravnog sistema i komunističkog mentalnog sklopa. Na hrvatskoj televiziji ne prođe dan, a da netko ne traži svoja prava: radnici, seljaci, penzioneri, liječnici, pacijenti, nastavnici, djeca, studenti, invalidi i stradalnici domovinskog rata, nosioci partizanskih spomenica, stanari, telefonski pretplatnici, majke, žene, homoseksualci, Romi, Srbi.. Svi oni svoja prava traže od države, neki s pravom, večina bez. Jedino izgleda da se katolička crkva ne usudi tražiti svoja prava.


Hrvatsko gospodarstvo je zaglavljeno između korupcije, neučinkovitog pravnog sistema, sindikata, nerada i nerealnih očekivanja. I tako zaglavljeno tapka na mjestu, iz jedne afere u drugu. Hrvatskoj bi trebala na čelu države osoba formata Margaret Thatcher, koja je sličan gordijski čvor u Velikoj Britaniji rezolutno presjekla. To je bio bolan, ali neophodan rez, koji je Veliku Britaniju izliječio od "engleske bolesti", kako se nazivalo pred-thatcherovsko gospodarstveno stanje okarakterizirano stalnim štrajkovima. Takve osobe u Hrvatskoj nema na vidiku. Za beznađe ipak nema razloga. Nikdar ni bilo, da ni nekak bilo. I nekak bu već bilo. Barem je tako rekao Krleža.


Tu nadu nam daje i suradnja sa Hrvatskim dopunskim školama (HDŠ) u CH.

Završna većer sa podjelom nagrada je bila odlično posjećena, djeca nas ujedinjuju. Iako je hrvatska mladež dobro integrirana u švicarsku svakidašnjicu ipak se osjetio jak duh povezanosti sa matičnom kulturom i domovinom (str. 17-20). Toliko jak da su nas neki prilozi ganuli do suza. S veseljem ćemo tu suradnju nastaviti. Ako se mladež u Hrvatskoj i BiH bitno ne razlikuje od ove u Švicarskoj onda razloga pesimizmu nema.


Nada umire zadnja, rekao je neki pametan čovjek.


Piše Osvin Gaupp

Društvene obavijesti broj 96

004-2005

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch