Tzv. "zid boli" na Mirogoju pogrešno je mjesto, za sve
naše branitelje, za sve naše stradalnike iz vremena
obrambenog Domovinskog rata. Tzv. "zid boli" na Mirogoju
podvala je onih političara koji su osmislili i promjenu
Dana državnosti 30. svibnja. Svi oni poslije Tuđmana na
vlasti, na blagdan Svih svetih i u drugim prigodama,
paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca, malo ovdje malo
tamo, manipuliraju hrvatske branitelje i narod.
Tzv. "zid boli" na Mirogoju nije onaj
Zid boli iz Selske ulice u Zagrebu, koji je
rastao i nastajao spontano, cigla po cigla s imenima
ubijenih i nestalih, ispred ratnog ureda UNPROFOR-a u
Zagrebu. To je bilo mjesto dubokog pijeteta
prognanika, majki za izgubljenim sinovima, udovica za
izgubljenim muževima, djece za izgubljenim očevima,
sestara za izgubljenom braćom, mjesto duboke i
strahovite patnje hrvatskog naroda u vremenu kada
UNPROFOR nije činio ono što je trebao i zašto je
stigao u Hrvatsku. Kasnije, taj spomenik smeta iz
demagoško političkih razloga, pa ga se pod okriljem
noći smišljeno uklanja po nalogu gradonačelnika
Bandića, u dosluhu s tadašnjim vlastodršcima na
Markovom trgu i Pantovčaku.
Takozvani "zid boli" na Mirogoju
nastao je kao podvala komunista promjenom Tuđmanove
vlasti. Premješteno je nekoliko cigli na Mirogoj, u
pozadinu propalog Dušan Đamonjinog projekta, koji je
predhodno ponuđen i odbijen u New Yorku, a zatim
podvaljen u Zagrebu. Đamonja je tako od Grada Zagreba
masno naplatio propali projekt, dok su komunisti
uvidjeli priliku da se riješe mrske tradicije Oltara
domovine na Medvedgradu. Gradonačelnik Bandić odigrao
je uobičajenu manipulatorsku ulogu s novcem poreznih
obveznika Grada Zagreba. Pri tom su neki predstavnici
udruga bili dodatno "stimulirani" kako bi uklanjanju u
Selskoj i propalom Đamonjinom projektu dali svoju
privolu.
Nakaradni crni spomenik na Mirogoju
14. listopada 2005. godine otvoren je za javnost. U
spomenik je urezano 13.500 imena hrvatskih branitelja
i civilnih žrtava velikosrpske agresije na Hrvatsku.
Imena žrtava ispisana su s prelomljenim imenima ili
prezimenima, što je poseban "umjetnički" doseg u vidu
bezobrazluka protiv elementarne pristojnosti prema
svakom živom ili mrtvom čovjeku. Posebice je to
svinjarija prema žrtvama koje ne mogu više bolno
kriknuti - ostavite nam barem imena i prezimena
cijela, kad već nisu naša tijela. Nedostaju podaci o
rođenju i smrti, nema nikakvih objašnjenja o
velikosrpskoj agresiji koja je pokosila ove živote,
nema ni spomena o onom što se tu iza spomenika nalazi
i kako je on u stvari spontano nastao. Za idućih
desetak godina mnogi detalji će se još više
zaboraviti, a idući naraštaji će pomisliti kakvi su to
"crni" branitelji nekakve cigle ovdje pokapali.
A pravi Zid boli nastao je 1993.
godine kao spontani prosvjed u Selskoj, ispred stožera
UNPROFOR-a, kao krik naroda protiv UN ravnodušnosti
prema pobijenim i nestalim u Domovinskom ratu. Bio je
to dug i upozoravajući Zid boli i višegodišnje mjesto
plaća hrvatskih majki i žena koje su prvenstveno
upućivale svoj apel za izgubljenim i nestalim sinovima
i muževima. Neke od ciglica s imenima iz Selske nalaze
se u tom Đamonjinom spomeniku. No one su ponižavajuće
u pozadini, na neuobičajenom mjestu i razini, rekli bi
purgeri - "tam' gdje pesi pišaju".
I konačno ne manje bitno, tzv. "zid
boli" u crnom mramoru podignut je nasuprut bjeline
bračkog kamena spomena Titovim tzv. antifašistima.
Nije primjereno, ali je lukavo podmetnuto! Oni koji su
u Selskoj komemorirali u ratnim i poratnim godinama,
potom prosvjedovali zbog izmještanja, pa i novu godinu
2005. dočekali u prosvjedu kod Zida boli u Selskoj,
nisu zadovoljni s Bandićevom i Đamonjinom podvalom.
Autor ovog teksta nikada kod tzv. "zida boli" na Mirogoju nije
ni cvijetić položio, a kamoli svijeću zapalio, jer ne želi podupirati
manipulirane budalaštine koje se pretvaraju u običaje, po nalogu odnarođenih
političara. Đamonjin spomenik je samo jedna u nizu demagogija djece komunista,
rastače jedinstvo, briše sjećanje, uništava iskonske tradicije i ruga se istini.
Tzv. "zid boli" na Mirogoju izrastao je kao podvala Oltaru Domovine na
Medvedgradu, jer tamo je bilo i još je uvijek mjesto gdje se državnički
dostojanstveno odavala počast svim žrtvama koje su pale za Hrvatsku, u svim
prošlim vremenima, tako i u obrambenom Domovinskom ratu. To je mjesto uspostavio
prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i u tim vremenima to je bilo iskreno
i s državničkim dostojanstvom. Vjerujem da je predsjednik Tuđman živ, nikada ne
bi dopustio da se Zid boli iz Selske ukloni. Sigurno bi proniknuo i ne bi
odobrio novokomponirani tzv. "zid boli" na Mirogoju.
Kad je riječ o imenima žrtava
Domovinskog rata, prije tzv. "zida boli" na Mirogoju,
postoji i Crkva Mati slobode na Jarunu. Tamo su na
zidu oltara imena i prezimena svih stradalnika
obrambenog Domovinskog rata, napisana dostojno kako se
imena pišu. A za odavanje počasti žrtvama Domovinskog
rata na Mirogoju, postoji prigodno mjesto. To je
Domovinski križ, na dijelu groblja gdje počivaju
hrvatski branitelji i junaci. To je najprimjerenije
mjesto, spomenik i znak križa na Mirogoju za odavanje
pijeteta hrvatskim braniteljima i žrtvama obrambenog
Domovinskog rata.
Svaka čast braniteljima i njihovoj
žrtvi, međutim mjesto Đamonjinog spomenika sigurno
nije mjesto pijeteta za one koji drže do časti,
ugleda, istine i poštovanja žrtava Domovinskog rata.
Podsjetimo se, na mjesto Đamonjinog spomenika redovito
defiliraju bivši i sadašnji predsjednik RH, politička
kamarila s Markova trga, svi oni koji poslije Tuđmana
podvaljuju i relativiziraju žrtvu hrvatskih
branitelja. Potom, oni se odmah okreću i nastave
klanjati bijelom spomeniku krvavih Titovih
revolucionara. Cijelo desetljeće čine to oni
političari na vlasti, koji ni u ludilu ne bi došli na
Oltar domovine na Medvedgradu. Nije li to dovoljno
jasan i prepoznatljiv znak? Takvi pokušavaju spojiti
nespojivo, relativizirati petokraku i hrvatski grb,
relativizirati mučitelje i žrtve, relativizirati
hrvatske branitelje, s tvrdnjom da su partizani,
antifašisti i komunisti davno prije stvarali slobodnu
i samobitnu Hrvatsku. U stvari, rugaju se istini,
rugaju se braniteljima iz Domovinskog rata. Smetao im
je Oltar domovine od samog početka, posebice sada u
dane Svih svetih kad se posljednji puta 1999. godine
predsjednik Tuđman na Medvedgradu poklonio svim
hrvatskim žrtvama. Zato su poslije smrti predsjednika
Tuđmana, ubrzo osmislili način kako da se riješe i
Dana državnosti 30. svibnja i Oltara domovine.
Zato onima koji se zalažu za
ispravljanje nepravdi prema hrvatskim braniteljima,
savjet je izbjegavati mjesta klanjanja djece komunista
njihovim zlobnim podvalama. Đamonjin spomenik mjesto
je podvale i treba ga kao takvog tumačiti ucviljenim
majkama i braniteljima. Jednog dana trebati će to
ruglo ukloniti s Mirogoja. Taj spomenik je rezultat
komunističke demagogije i simbol hrvatskih političkih
patvorina. Zato se kod Đamonjinog "remek-djela" ne
treba klanjati i odavati počasti, osim ako se ne želi
klanjati opačinama i podvaljenim glupostima.
Tekst: Damir Borovčak
Slike: Damir Borovčak, Ljubomir Škrinjar, i dr.
(98) |
