Čelnik srpske političke stranke u Hrvatskoj Milorad Pupovac, koji inače hrvatskim proračunskim novcima financira srpsku pobunu na Kosovu, ovih se dana usprotivio proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti,

kojim se obilježava dvanaesta obljetnica oslobođenja Republike Hrvatske od srpske okupacije i slamanje stoljetnoga projekta velike Srbije, koji je u dva navrata, prvo kao karađorđevićevska Jugoslavija, a potom i komunistička satrapija držao narode jugoistočne Europe u svojevrsnom koncentracijskom logoru.

Kako je gospodin Pupovac bio sastavnim dijelom nomenklature spomenute satrapije, namjesto da kao član sadašnje vladajuće političke elite oda počast onima koji su svoje živote položili za slobodu i njegove domovine, on je zajedno sa svojim pristašama, koji dan ranije obilazio mjesta, odajući počast onima koji su u ljeto 1941. poklali potpuno nedužne hrvatske seljake u istočnim krajevima Like. Kako su istodobno i na sličan način na obilježavanje hrvatskoga oslobodilačkoga vojnoredarstvenog pothvata Oluja reagirali i predstavnici srbijanskih vlasti u Beogradu, teško se oteti dojmu kako je Pupovčeva klapa tek dio jednoga znatno većeg orkestra kojim, samo nekoliko godina nakon Slobodana Miloševića opet upravlja beogradski dirigent.

Politika Milorada Pupovca, čiji ljudi sjede na vodećim mjestima u hrvatskim državnim ministarstvima pokazuje koliko su bile u krivu naše domaće političke elite kad su ovog tipa, zanemarujući odane hrvatske pravoslavce, koji su privrženost svojoj hrvatskoj domovini očitovali aktivnim sudjelovanjem u borbi protiv velikosrpske agresije tijekom rata za hrvatsku neovisnost. Odajući počast koljačima i palikućama hrvatskih sela, Pupovac je cinično pozvao hrvatske vlasti da skupa obilježavaju datume iz tzv. zajedničke prošlosti, lako nadnevke nije spominjao, primjerice između protjerivanja Hrvata s Udbine 1942., čije su domove zauzeli Srbi, a njihovi se potomci ni danas ne mogu vratiti na svoju zemlju i zločinačkoga vješanja hrvatskoga pravoslavnog mitropolita Germogena 1945., čime su pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve ponovno vraćene pravoslavne biskupije u Hrvatskoj, nije teško zaključiti što bi Pupovčeva politika zajednički obilježavala kao državni blagdan.

Nu, pozadinu Pupovčevih izgreda ipak treba tražiti u Beogradu, čiji su službeni predstavnici, kao i njihove neformalne udruge, upravo ovih dana vrlo transparentno iznijele svoj plan za uređenje srpskoga statusa na područjima koja su se tijekom devedesetih uspjela osloboditi velikosrpskoga jarma. Prijedlog obnove tzv. Plana Z-4, kojim se srpskoj okupacijskoj tvorevini u Hrvatskoj nudio status države u državi, ne bi djelovao tako zloćudno da u Republici Hrvatskoj već godinama ne djeluje srbijanska državna crkva kao duhovni nositelj svih velikosrpskih ideja i projekata.

Kako je Srbija "olujnim" porazom izgubila vojni i redarstveni nadzor na dijelu hrvatskoga državnog teritorija, materijalnu potporu za oživotvorenje spomenutoga plana moguće je realizirati tek posredno, odnosno političkim projektima iz Zagreba. Naime, po Zagrebu se tiho šapuće kako je bivši šef "rsk" Mile Martić, danas žalostan samo zato što još 1994. nije prihvatio ponudu visokoga hrvatskog dužnosnika, koji mu je nudio zajednički savez protiv hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana.

Dakle, propast obiju Jugoslavija, koje su u ovoj ili onoj inačici bile nasilne srpske državne tvorevine prisilila je Beograd na pričuvni plan stvaranja velike Srbije sa zamišljenim zapadnim granicama na potezu Virovitica, Karlovac, Karlobag. S tog područja koje su Srbi uspjeli okupirati, ratnom taktikom spaljene zemlje, od 1991. do 1995. protjerano je ili pobijeno sve nesrpsko pučanstvo, a tek su hrvatske vojne operacije Bljesak i Oluja, u ljeto 1995. razbile srpski plan što je uostalom potaknulo i politička komešanja u Beogradu, čija je elita bijesna neuspjehom, dotadašnjeg neupitna političkog vođu Slobodana Miloševića predala u ruke Haaškome sudu. Tamo je očito pravodobno ušutkan, kako se ne bi razotkrila uloga pojedinih velevlasti u realizaciji i potpori velikosrpskoga projekta.

Konsolidacija vlasti u Beogradu, raspodjela političke moći u rasponu od tzv. prozapadno orijentiranog i obrazovanog Borisa Tadića, preko predsjednika vlade i nacionalista Vojislava Koštunice do oporbenoga vode i četnika Tomislava Nikolića, otvorili su put za reformu novoga velikosrpskog projekta, kojim se pod geslom zaštite ljudskih, nacionalnih, kulturnih, vjerskih i povijesnih prava pokušava u zemljama koje su pobjegle ispod beogradske čizme ostvariti srpska teritorijalna autonomija. U tom kontekstu valja gledati i na beskrajne pokušaje Beograda da pod srbijansku suverenost vrati već odavno izgubljeno Kosovo, a dvojni daytonski sustav u BiH omogućuje Srbiji gotovo cjelovit nadzor Bosne i Hercegovine te dijelova Hrvatske, koji se na nju naslanjaju.

Pupovčeva financijska uloga u potpori kosovskim Srbima, naslonjenost Republike srpske na bivša okupirana područja u Hrvatskoj, relativizacija hrvatskih oslobodilačkih pothvata i usklađenost političkih izjava s beogradskom elitom raskrinkava i političku ulogu Milorada Pupovca, koji pod krinkom sporazumastva s Hrvatima, zapravo igra jednu od vodećih uloga u obnovi velikosrpskoga imperija.

Piše: Mate Kovačević
Izvor: FOKUS

HKZ-naslovnicaa 2007.