I preživjela je, da bi mogla zaštititi svoje ljude.
Preživjela je,
ali i zaboravila najvažniju stvar za svoj život. Ljude
koji su je obranili, svojim životom, gaženim
dostojanstvom osobe, svojim tijelima.
Onih dana ljudi su bili uz svoju
Domovinu, danas Domovina nije uz svoje ljude, a ni
ljudi uz Domovinu. Neće moći Domovina živjeti bez
ljudi, ni ljudi bez Domovine, a nije moguće ni
prijateljstvo.
Marija Slišković
žENE U
DOMOVINSKOM RATU
*****
Jedna od stotine prešućenih žrtava ratnog zločina
IZJAVLJUJE:
Zarobljena sam na dan pada Vukovara
18.11.1991.g.. Pretresli su me i oduzeli sve što sam
imala kod sebe, torbu, novac imala sam 30.000 DM,
zlato od cijele obitelji, sve što sam ponijela,
misleći da će se bar nešto spasiti. Na Veleprometu su
nas postrojili uz zid. Nakon desetak minuta došao je
moj prvi susjed, Srbin, naredio je da pođem s njim.
Uveo me u skladište stolarije, na vratima je stajala
djevojka koju sam poznavala. Isjekla mi je kožnu
jaknu, tražila je novce uz psovke i pogrdne riječi
gurnula me u skladište. U stolariji je bilo puno
ljudi, muškaraca, žena. Iživljavali su se nad svima,
tukli, psovali, vrijeđali. Jednu trudnicu su postavili
i prema njoj bacali noževe.
Kada je pala noć dolazi osoba kojeg su
zvali Topola, izvodi me van iz Veleprometa na ulicu i
držeći me za ruku odveo u jednu kuću gdje se nalazila
paravojska koja je pripadala Šešelju. Vani se
neprekidno pucalo i bilo je zastrašujuće.
Uveo me u
kuću koja je pripadala nekim starijim ljudima i čula
sam nekog tko strašno viče jer su ga tukli. Strašno je
bilo čuti to staračko zapomaganje od boli koju su
trpjeli dok su ih tukli. Bila je užasna noć i ništa
nisam vidjela, samo sam čula pucnjavu, jaukanje i
zapomaganje.
Uveo me u neku
sobu, zapela sam za nešto što je izgledalo kao grob.
Bacio me na krevet i silovao. Vrijeđao me, svašta je
govorio, da je psiholog, cijelu noć me maltretirao i
silovao, bilo je strašno. Vani je bilo puno vojske,
neprekidno su pucali i samo zahvaljujući tome oni ga
nisu čuli kada ih je zvao da dođu.
U jutro me ponovno odveo u kuću koja
je sigurno bila šešeljev štab. Jedan me zatim odveo na
kat te kuće u jednu dječju sobu, ta osoba je bila
peder i na posebno perverzan način iživljavao se na
meni. Nakon toga pozvao je još pet šest pripadnika i
oni su se jedan za drugim iživljavali na meni. Nije mi
moguće ocijeniti koliko je to vremenski trajalo, a
kada su konačno završili sa svojim iživljavanjem
preveli su me u drugu kuću u kojoj su bili paravojnici
Arkanovci.
Ušao je jedan mlađi vojnik i počeo
vikati na mene da mu skinem čarape i da ga skidam i da
skinem sebe. Bilo je to urlikanje i prijetnje i sve
sam morala učiniti nakon čega me silovao. U drugoj
sobi se nalazilo mnogo vojnika i on ih je pozvao. Taj
dan silovali su me redom, sigurna sam njih dvadesetak.
Stigao je jedan četnik Žmigo, tako su ga zvali, izveo
me iz kuće. Vodio me niz ulicu i vikao da sam
ustašica, ratna zarobljenica kojoj će oni suditi, imao
je redenik preko prsa i bio je do zuba naoružan. Odveo
me do jednog četničkog štaba kod glavnog kojeg su
zvali Kameni, bio je moj susjed.
Kada su od njega zatražili da mi sudi,
on je odgovorio da me odvedu u Velepromet. Vodeći me
natrag Žmiga me uveo u jednu kuću u neku gotovo
podrumsku sobu gdje me cijelo popodne i noć silovao uz
pucanje i prijetnje.
Još me držao cijeli sljedeći dan
iživljavajući se na meni i tek navečer odveo u
Velepromet. Bila je noć i samo povremeno je agregat
davao svjetlo, ugledala sam gomilu ubijenih ljudi.
Opet je na
ulazu u stolariju stajala ona djevojka i nogom me
šutnula u jednu sobu koju su zvali "soba smrti" u
kojoj su bili pretučeni muškarci, bila sam jedina
žena. U tu sobu su ulazila po četvorica četnika i
tukli premlaćivali, mučili sajlama vežući ruke. Ljudi
su povraćali krv. Ovdje su ubili puno ljudi.
Jednog su nakon
mućenja uveli potpuno golog, urezali su mu križ na
leđima, nakon toga su ga ubili.
U noćnim satima ulazi vojni policijac,
nismo bili sigurni kome pripadaju, bojali smo se što
će oni činiti iako je iskazao čuđenje kada nas je
ugledao. Ipak je to bila regularna vojna policija JNA
koja nas je popisala. Na paleti sam ugledala odbačenu
moju torbu i zamolila sam jednog vojnika mogu li uzeti
svoju torbu, ponadala sam se da ću naći još nešto u
njoj. Pitala sam vukovarskog domaćeg četnika, gdje je
novac jer ga nije bilo u torbi , odgovorio je da je to
za vukovarsku siročad.
Vojni policajci su nekako osposobili
autobus kojim su nas prevezli u vojarnu. Tamo su nas
smjestili u neku prostoriju gdje smo ležali na podu.
Tjerali su nas da čistimo krug vojarne, praznimo rupe
u kojima je bila voda. U krugu su bili domaći
vukovarci četnici koji su nas vrijeđali, ponižavali,
govorili su da smo krivi za rat. Jedan dan došli su
Stanimirović, Dokmanović, Hadžić u krug vojarne,
pljuvali su nas i govorili da je ovo sveto srpsko tlo.
Plakale smo i šutjele. Danima su nas mučili, noćima
prijetili, ali sam uspjela da me više ne odvedu ni u
jednu kuću.
29.11.1991. potrpali su nas u kamione
i preko Negoslavaca gdje nas je čekalo domaće srpsko
stanovništvo uz prijetnje i vrijeđanje. Iz kamiona
nismo smjeli izači sve do Šida. U Šidu su nas držali
cijeli dan u kamionima, nitko nije smjeo sići. Pred
veće su nas vozili uz špalir četnika prema Sremskoj
Mitrovici. Tamo su nas sačekale žene, prijetile i
vrijeđale da smo ustaše. Iskrcali su nas i morali smo
proći kroz špalir ljudi koji su nas udarali palicama.
Tko je pao taj je teško prošao. Uveli su nas u podrum,
skinuli do gola, oduzeli sve što smo imali. Pregledali
su nas kompletno, čak i ginekološki da se uvjere da
neka žena nije nešto sakrila. Uveli su nas u sobu br.
13, puštali su od 5 h četničke pjesme, ležali smo na
betonu, hrana je bila vodena čorba.
Razmijenjeni smo 6. prosinca, u
Bosanskom Šamcu , nakon cjelodnevne vožnje raznim
cestama. Kada sam se vratila u Vukovar 1998. g. odmah
sam susrela jednog počinitelja zločina, bojala sam ga
se i dalje.
O stradanju sam dala iskaz u državnom
odvjetništvu u Vukovaru i u Društvu logoraša srpskih
koncentracijskih logora, krim policajcima koji su me
došli saslušati u stanu. Jednom sam pozvana kao
svjedok, počinitelj je tijekom procesa umro, do tada
je mirno šetao Vukovarom.
Nakon toga nikada me nitko nije
pozvao. Nisam ostvarila nikakva obeštećenja za
stradanje i izvršeni ratni zločin nada mnom, nemam
invalidninu.
|