Ovdje se namjeravam posvetiti detaljima i vrlo
indikativnim, a najvažnijim mogućim porukama i
značenju, koje gotovo nitko nije javno ni dodirnuo,
niti uočio, što namjerno, što neznanjem.
Istodobno, ta dva događaja vrište
ispod predizborne kampanje i pozivaju svaki na svoj
način hrvatski narod da prestane vjerovati tko
vjeruje ili da se ne osvrće na priče o tome koliko
će netko smanjiti ili podići poreza, zaposliti ljudi
ili povećati mirovine umirovljenicima. To nisu
pitanja na kojima valja odlučiti na izborima.
Evo zašto su ta dva događaja životno
bitna za hrvatski narod danas.
Hrvatski Križar i hrvatska
Predsjednica
Predsjednica Republike Kolinda
Grabar-Kitarović zorno je pokazala u čemu je razlika
između nje i njezinih dvaju prethodnika. Njen čin,
odluka o odlikovanju Nikole Štedula, hrvatskoga
borca za slobodu, intelektualca i kolokvijalno
rečeno emigranta, iako je to sintagma koja nužno
vodi u potpuno pogrešnu političku, vrijednosnu i
standardnu ocjenu hrvatske prošlosti i još
tragičnije, ocjenu sadašnjosti s potpuno pogrješnim
pravcem u budućnost, zorno je pokazao svu tu
razliku.
Kolinda Grabar-Kitarović tim činom
pokazuje, ali i porukama iz svoga sjajnog govora, da
razumije da jugoslavenski komunistički režim nije
pucao u emigraciju, kako to nevjerojatno neznalački
i pogrešno ističe Plenković u komentaru presude u
Münchenu, nego u samo srce - hrvatskoga naroda.
Prvenstveno naroda u domovini. Jer u političkom,
suverenističkom i nacionalnom smislu, emigracije
nema.
Predsjednica je u svom govoru jasno
naznačila teror, zlo i zločinačke politike koje je
režim provodio nad hrvatskim narodom u zemlji i
inozemstvu. Pucalo se u Nikolu Štedula i Brunu
Bušića jer su bili slobodni ljudi, jer su zbog
goleme i zločinačke kontrole i ljudi i duha u
zemlji, oni svojim djelovanjem tisućama skrivenih
poruka održavali nadu porobljenom narodu u zemlji i
zbog toga bili smrtna opasnost jugoslavenskom
režimu. I, bez uljepšavanja - velikosrpskim
ciljevima jer je taj režim služio prvenstveno njima.
Isticati danas progone emigracije,
ili sam pojam emigracije, pa i dijaspore, znači
zadržavati se svjesno ili nesvjesno na umjetnoj
podjeli i svojevrsnom sotoniziranju nekoliko
milijuna Hrvata izvan Hrvatske. A to je bila osnovna
unutarnja i međunarodna politika bivšega režima,
čije se agitpropovske zastrašujuće posljedice vide i
danas u ošamućenome duhu hrvatskoga naroda.
Pristajati danas na pojam emigracija ili dijaspora,
znači pristajati na nejedinstvo i rascjepkanost
hrvatskoga naroda radi lakše kontrole nad njim.
Znači i pristajati te potvrđivati bit i rezultate
politike jugoslavenskog komunističkog režima, koji
je prognao te ljude. A to je ozakonjeno između
ostaloga i Izbornim zakonom te čitavim nizom
hrvatskih zakona, pa i - Ustavom.
I zbog toga je na Pantovčaku prije
Kolinde Grabar-Kitarović petnaest godina vladao duh
zle prošlosti i opasne budućnosti.
Zašto je zaplakala Shirley Helen
Štedul?
Dodjela odlikovanja Nikoli Štedulu
potpuno je ogolila nužnim pitanjima pred hrvatskim
narodom sav cinizam činjenice da je u dvorani gdje
je Nikola primao odlikovanje do jučer doslovno,
punih petnaest godina stolovao sustav,
personificiran dvojicom legalno i demokratski
izabranih predsjednika Republike, Mesića i
Josipovića, koji su svu svoju politiku i djelovanje
usmjerili u - zaštitu i reafirmaciju zla koje je
osuđeno u Münchenu. Što izravno što neizravno.
A protagonist te politike, potpuno
iste, Zoran Milanović danas juriša na mjesto
predsjednika Vlade i traži suglasje hrvatskoga
naroda. Zbog toga je Shirley Helen Štedul plakala
dok je govorila Predsjednica i dok je Nikola Štedul
govorio o pobjedničkom hrvatskom narodu.
Žena, autentična Škotkinja i još
autentičnija Hrvatica, zaplakala je razmišljajući o
svom životu i životu svoje obitelji zbog vjere u
hrvatsku slobodu, pred činjenicom da hrvatski narod
danas dopušta takvu epohalnu prijevaru,
zaglupljivanje i što je najstrašnije - ne izlazi na
izbore a suočen je s istim zlom. Suočena s
usporedbom žrtve zalaganja života za slobodu
hrvatskoga naroda i žrtve zdravorazumskog
razmišljanja i petominutnog napora izlaska na
biralište, žena se slomila.
To ne nagađam, to mi je Shirley
rekla.
Jesmo li dakle pobjednici?
Predsjednica je u svome govoru
naznačila sve što je trebala kako bi afirmirala ne
samo Štedulove zasluge i zasluge njegovih suboraca u
dugogodišnjoj vrlo opasnoj i pogibeljnoj borbi za
nacionalnu slobodu, nego je i istakla više nego
jasno ocjenu aktualnoga stanja u zemlji. Naglasila
je i najbitniju stvar, koju su gotovo uredno svi
najvažniji mediji "zaboravili" istaći. A temeljna
je.
Nikola Štedul odlikovan je prije
svega zbog borbe za Hrvatsku, a ta je borba nužno
imala i obilježje borbe protiv totalitarnog, dakle
nužno zločinačkog jugoslavenskog režima i protiv
velikosrpske politike. Točno je tu sintagmu istakla
Predsjednica u svome govoru. Pojam - jugoslavenski
komunistički režim.
To je bit stvari.
Sramotni akcenti najvažnijih medija
Međutim, nacionalni mediji, pogotovo
televizije koje su prenijele izvještaj s toga
događaja, a prije svih već pomalo notorna
korporativna Nova TV jednoglasno su isticali da je
Nikola Štedul - antikomunist, implicirajući da je
dobio priznanje zbog borbe protiv komunizma.
Zašto je to duboko pogrešno?
Nikola Štedul jest antikomunist, ali
bit i smisao njegove političke borbe izvan Hrvatske
je bio - borba za Hrvatsku. Bilo kakvu Hrvatsku, jer
je on kao i stotine tisuća Hrvata u prisilnom egzilu
polazio od elementrane činjenice da je Jugoslavija
okvir za ropstvo hrvatskoga naroda, a komunizam
prolazno epohalno zlo, koje na koncu konca u
slobodnoj nacionalnoj državi, mora kad tad biti
pitanje demokratskog izbora naroda. Točno po tom
obrascu dogodila se tranzicija u Mađarskoj,
Poljskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, a iako u
specifičnim federalnim uvjetima i u Češkoj i
Slovačkoj.
A Hrvatska je morala oslobodilačkim
krvavim ratom spasiti svoje pravo na slobodu pred
srpskom agresijom. Slučajno? Ma dajte molim vas. Upravo zbog
pokušaja i nužnosti zamagljivanja zloćudnosti
velikosrpske Jugoslavije ili danas neke Regije, svim
sredstvima se nastoji relativizirati rat za slobodu
Hrvatske i opravdati, te potpuno potisnuti iz
sjećanja, javnosti i političkog života velikosrpska
agresija. Jer bez zaborava nema nove regioslavije,
odnosno - velike Srbije.
To, upravo tu nakanu, u samo srce
udarili su Predsjednica i Štedul svojim porukama
neki dan. Agresija Srbije bila je izraz
prirode jugoslavenskoga režima, a ne komunizma, i
pogotovo ne kako se nastoji prikazati zbog toga što
se jednoga dana Milošević probudio ljut i zapovjedio
juriš na Hrvatsku. Srbiji je komunizam bio
instrument i to savršen, a hrvatski komunisti peta
kolona u Hrvatskoj. Zašto se dakle u Jugoslaviji
tranzicija iz komunizma nije dogodila po obrascu
zemalja koje sam istakao? Jer je okvir i pojam Jugoslavija bio
smrtonosan, velikosrpski i imperijalni okvir,
poredak kome je komunizam služio za podčinjavanje
hrvatskoga naroda - Srbiji. Ostatci toga režima i
danas služe istom cilju. To je bit stvari.
Konačno, da je Štedul bio samo
antikomunist, da je tadašnja iseljena Hrvatska bila
samo antikomunistička, nitko od njih ne bi bio u
opasnosti u okviru poredaka zapadnih demokratskih
država. Dapače. Te države bi ih i štitile i
podržavale te poticale na borbu protiv komunizma u
svojoj domovini. Ali nisu. Države koje su pomagale zločine nad
Hrvatima, danas financiraju antifa udruge u
Hrvatskoj. Sve te države i društva bile su
izrazito anikomunističke i sve odreda, tiho,
otvoreno i vidljivo surađivale s tadašnjim
jugoslavenskim zločinačkim režimom. Sve te zemlje
štitile su Jugoslaviju a ne komunizam, pa je zbog
toga bilo moguće jugoslavenskim službama proglasiti
milijune ljudi teroristima, progoniti ih i ubijati
izvan granica Jugoslavije.
Jer su znale da Jugoslavija nije
moguća bez diktature, bez komunizma ili bez
istrebljenja ostalih naroda koje su Srbima odobrili
početkom devedesetih godina. Da je to tako najbolje
svjedoče godine osamostaljenja Hrvatske kad su
doslovno sve te države podržavale godinama
srbijansku agresiju a neke kao Britanija - na
iznimno prljav, odvratan i okrutan način izvan svih
normi međunarodnoga prava, politike i običaja. Tko
ne vjeruje sebi, svojim očima, razumu, iskustvima i
sjećanjima iz devedesetih godina, kome je antifa
agitprop uspio oprati mozak, neka pročita knjigu dr.
Carol Hodge "Velika Britanija i Balkan od 1991.
godine do danas", koja je potpuno dokumentirano
razgolitila smisao odnosa prema Jugoslaviji i
britansku politiku prema Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini.
Upravo toj politici danas služe sve
nevladine udruge koje financiraju inozemna
veleposlanstva, Soroš ili razni odjeli britanskih
sveučilišta koja ih osposobljavajaju, kao Jokića i
Jovića primjerice, za ciljano upravljanje društvenim
procesima u Hrvatskoj i privođenju Hrvatske srpskim
interesima.
Jučer pucali u Štedula, danas
sotoniziraju Hasanbegovića
Jesu li novinari i mediji koji redom
ističu Štedulov antikomunizam i zaboravljaju njegovu
hrvatsku državotvornost i protujugoslavenstvo po
definiciji, neznalice, hohštapleri, nezainteresirani
i površini ili se tu krije nešto puno opasnije? Niti su neznalice, niti su
hohštapleri, niti su površini, iako ima i jednih i
drugih i trećih više nego je podnošljivo, nego su
izrazito u službi projugoslavenske, regionalne i u
konačnici antihrvatske i prosrpske politike i njenih
ubilačkih ciljeva. Što svjesno, što nesvjesno, što
voljom svojih vlasnika, neformalnih skupina i u
konačnici snagom zastrašujuće moći velikosrpske pete
kolone u Hrvatskoj.
Ta politika ima svoje uporište u
relevantnoj navodnoj ljevičarskoj strukturi, ima
snažno uporište u konstantnom biračkom tijelu, koje
nije veliko, nije ni pretežito, ne bi u normalnim
okolnostima smjelo biti ni bitno. Ali bitno je iz
dva ralzoga. Prvi je jer hrvatski narod ne izlazi na
izbore i ne razumije što se događa. Drugi je što
lidere, skupine i establišment koji stoji iza te
politike u medijima, u društvenim institucijama, u
civilnom sektoru, u državnim institucijama i u
konačnici u akademskoj zajednici, kulturi, športu i
u svim najsitnijim česticama hrvatskoga društva
danas nadzire preko potpune kontrole nad
informacijama iz vremena bivše Jugoslavije - Srbija.
A informacije iz vremena Jugoslavije su - prljava
prošlost i moćno obavještajno oružje protiv
Hrvatske.
Zbog toga je lustracija ne samo
pitanje suočavanja s prošlošću i stvar higijene
društva, nego i prvorazredni nacionalno-sigurnosni
prioritet. Zbog toga je čin predsjednice
Republike duboko hrabar, snažan i odlučan. I zbog
toga je Nikola Štedul pristao primiti to
odlikovanje, usprkos tome što isto odlikovanje nose
stotine eksponenata toga zastrašujućega režima i
zla. Počevši od gomile odlikovanih tipova koje je
odlikovao Josipović: Drage Hedla, Vesne Teršelič do
rigidnih antikatoličkih udruga i organizacija.
Kome je namjenjena Štedulova i
Predsjedničina poruka?
Tisuće je razloga da hrvatski narod
ili stotine tisuća pojedinaca ne budu zadovoljni
porukama i dvojbama koje ostavlja Plenković, još je
više razloga u kratkoj povijesti HDZ-a koji ukazuju
na sumnju i na duboku infiltraciju zla
jugoslavenskoga režima u toj stranci. Međutim s
druge strane u onoj drugoj opciji, koja je petnaest
godina stolovala na Pantovčaku i sprema se preuzeti
vlast u zemlji pod imenom Narodna koalicija, nema ni
jedne jedine klice koju valja zalijevati
državotvornim nadama. Ni Heleninim suzama. Ni jedne
jedine.
Ne govorim tu o ljudima osobno, jer i
u SDP-u, pa čak i u HNS-u ima dobrih ljudi, poštenih
ljudi i Hrvata, ali njihova politička paradigma,
njihovo izvorište, njihov antifašizam drži sve te
ljude okovanima i ne dopušta im - iskorak. To nije
ni blizu isti antifašizam zbog kojega je
Predsjednica odlikovala Ljubomira Drndića, iako
upravo oni danas pokušavaju osporiti stvarni značaj
Štedulovoga odlikovanja suprotstavljajući mu
Drndićevo. Antifa je radikalna negacija Drndićevoga
hrvatskog antifašizma, jednako kao i Štedulovog
državotvornog suverenizma.
Kakav god bio Plenković isplati se
uložiti u vjeru što ju simbolizira Hasanbegović,
koji je osobno, svojom političkom pozicijom dakle,
nazočio tome događaju na Pantovčaku, bio desna ruka
Štedulu kao njegov neformalni politički nasljednik,
moderan i autentični hrvatski nacionalist, sjajnoga
obrazovanja, vrhunskih demokratskih i
suverenističkih referencija i akademskoga
potencijala. A bez toga svega nema europske
paradigme u Hrvatskoj. Hasanbegovića politički kao i stotine tisuća,
milijune Hrvata valja ohrabriti i reći im da je put
kojim su krenuli - jedini ispravan. A upravo tim
ohrabrenjem i glasovima na izborima, čak i onim
glasovima za kandidate HDZ-a s kojima ne bi nikada
popili kavu, vežu se ruke i izbija alibi skrivenim i
ružnim namjerama u HDZ-u, za podmuklo usmjeravanje
Hrvatske u - nehrvatska bespuća.
Zbog toga je Nikola Štedul rekao
Predsjednici da je svojim činom - ohrabrila
Hrvatsku. Jer je iznad Hrvatske zapalila svijetlo u
liku i djelu Nikole Štedula.
Dakle, ključno je pitanje je li do
hrvatskog čovjeka i njegova uma doprla poruka
predsjednice Republike i Nikole Štedula i, ne manje
bitno, je li tu poruku i klicu nade zalila suza
Shirley Helen Štedul.
Marko
Ljubić, narod.hr
|