Rezultat je to snage i moći velikog stranog kapitala
koji je ulaskom u slabo razvijenu Hrvatsku progutao njen
kapital i na taj način direktno ili indirektno
kontrolira hrvatsko gospodarstvo u njegovom velikom
dijelu, ali i politiku koja je ušla na tzv. neoliberalno
tržište, prihvativši pri tom i primijenivši instrumente
globalizacije.
Prihvaćen je pri tom i sustav neoliberalne ekonomije,
doktrina neoliberalizma i sistem neoliberalnog
kapitalizma koji se u potpunosti bavi samo neprekidnom
borbom za profitom, a potrebe za humanijim i
pravednijim odnosima nisu teme koje za taj sistem
imaju smisla. U tom sistemu nema interesa da se ukine
eksploatacija radnika i malog čovjeka, jer bi ukinuće
eksploatacije ujedno značilo i rušenje samih temelja
kapitalizma. U tom sistemu je ozakonjena eksploatacija
i izrabljivanje, a ljudskost, puna demokracija,
usmjerenost na interese čovjeka i njegovu dobrobit ,
zdravi međuljudski odnosi, humanost, moralnost,
etičnost nisu ideje koje za taj sistem imaju smisla.
Posljedice prihvaćanja nehumanosti, neljudskosti,
nemoralnosti, ne etičnosti u Hrvatskoj su duboke i
velike, one su u biti puno dublje i veće od ovih koje
trenutno osjećamo, dok će sama budućnost neminovno
pokazati i svu njihovu tragičnost. Kad bi se napravio
i radikalan zaokret trebalo bi dosta vremena da se
učinjena šteta sanira.
Postojeće stanje surove eksploatacije i teškog
kolonijalnog ropstva u RH poziva na odlučne i hrabre
odluke. Put izlaska je u izgradnji pravednog i zdravog
društveno-političkog sustava, u uvođenju zdravog
sistema međuljudskih odnosa koji će biti orijentiran
na dobrobit čovjeka, a ne na sumanutu grabež za
profitom. To prvenstveno znači napuštanje sustava
neoliberalne ekonomije koji se pokazao štetnim i
neodrživim, koji porobljava hrvatsku državu i njene
građane. Takvu doktrinu treba odbaciti i početi
prakticirati drukčiji pojam ekonomije koji bi, uz
ostalo, rezultirao punom slobodom, punom demokracijom,
solidarnošću, supsidijarnošću.
Nužnost je napuštanje neoliberalne doktrine kojoj je
filozofska osnovica utilitarizam, to jest kojoj je
korist i dobitak osnova morala, a moralna osnovica
egoizam i ostvarenje sustava kojem je inspiracija
humanizam, ljudska solidarnost i altruizam, to jest
nesebična ljubav prema drugome. Sustav kojem je
osnovica ostvarenje ekonomski uspješnog, socijalno
pravednog i humanog društva u kojem će se poklanjati
više pažnje pravednoj raspodjeli među svim slojevima
stanovništva kako bi se poboljšali životni uvjeti svih
ljudi, a osobito onih koji žive u siromaštvu, a kojih
je u Hrvatskoj više od jednog milijuna. Također i
socijalnu stabilnost, socijalno podupiranje i sklad
socijalnu koheziju koja je osnovni uvjet za socijalnu
pravdu, demokratsku sigurnost, održivi razvoj i važan
preduvjet uspješnog rasta i razvoja. Potreban je
sustav koji će ostvariti razmjerno sudjelovanje svih
slojeva društva, posebno siromašnih, u ekonomskom
napretku.
Globalizam i neoliberalni kapitalizam
oslanjaju se i na minimalno poštivanje slobode i
demokracije. Teoretski priznaju demokraciju, ali u
praksi je podcjenjuju i potkopavaju demokratske
procese, osobito u slabo razvijenim zemljama namećući
svoju politiku totalitarizma i vladavine kapitala.
Preuzimanje upravljanja ekonomskom i političkom sferom
u RH kapitalu je umnogome omogućila i izborna
parlamentarna demokracija koja se kod nas pokazala kao
dobra metoda kamufliranja totalitarizma kojeg provodi
kapital i politika pod vodstvom kapitala.
U sustavu parlamentarne demokracije,
kakva se prakticira u RH, demokracija se nije pokazala kao sredstvo odbacivanja
i onemogućavanja diktata sa ciljem postizanja viših ciljeva, nego kao sredstvo
ostvarenja diktatorskog oblika vladanja. Demokracija u Hrvatskoj, slikovito
rečeno, traje tek pet minuta, to jest onoliko dok se jednom u četiri godine
ispune i ubace listići u glasačke kutije. U tih pet minuta narod samo bira, ali
ne ostvaruje suverenu vlast. Vlast ne ostvaruju ni izabrani, jer u stvarnosti je
kapital taj koji vlada, upravlja i naređuje, dok politika samo izvršava određene
odluke koje se donose i provode bez učešća i sudjelovanja naroda.
Zato kapital
preferira izbornu parlamentarnu demokraciju koja je samo paravan za njegovo
totalitarno i diktatorsko vladanje, a koje omogućuje korumpirana, potkupljiva,
ničim ograničena, od nikoga kontrolirana i kapitalu podložna hrvatska politička
elita.
Takva demokracija pokazala se lošim rješenjem, jer nema učešća naroda, a
veliki je obim prostituiranja politike koja se nudi i prodaje tržištu i kapitalu
u čijim rukama je zapravo usidrena i politika i vlast. Kapital ne obnaša vlast,
ali je ostvaruje izvana. On štiti, promiče i ostvaruje svoje potrebne interese
utjecajem svoje velike moći na politiku ili djelovanje vlade.
Kapital nije samo potisnuo demokraciju u RH na sporedni kolosijek, on je oteo
demokraciju. Oteo je moć građanima da dobiju mogućnost izražavanja i odlučivanja
o svim, a osobito najkritičnijim ekonomskim i društvenim pitanjima.
Vladajuće političke elite jesu za ovakav sustav demokracije, jer im on
omogućuje vlast bez definiranih ograničenja, te obnašanja vlasti u okviru loše
definiranih normi i van zakonskih granica. Zato nisu za promjene, zato upiru svu
silu da održe sustav parlamentarne demokracije i u punoj-stvarnoj demokraciji
vide opasnost koja ugrožava njihove pridobivene privilegije. Oni jesu za pravo
glasa svake četiri godine, jesu za demokraciju od pet minuta, ali nisu za pravo
građana da raspolažu onim institucijama, koje osigurava puna demokracija i koje
bi izabrane predstavnike nadzirale i sankcionirale u razdoblju između jednih i
drugih izbora.
Stoga je put izlaska Hrvatske iz kolonijalnog ropstva, u koje smo zapali
ponajviše zahvaljujući našim političkim elitama iz SDP-a i HDZ-a, uz već prije
spominjane preduvjete moguć jedino uz preduvjet izgradnje pravednog i zdravog
društveno-političkog sistema, jer ako ostane sve isto sama promjena ljudi svake
četiri godine neće ništa promijeniti čemu svjedočimo već dva desetljeća.
To znači i napuštanje sistema parlamentarne demokracije, u praksi pokazanog
kao jedan totalitarni oblik vlasti kapitala i politike pod vodstvom kapitala, i
opredjeljenje za bolji oblik demokracije, potpune demokracije koja prema
mišljenjima zagovornika promjena predstavlja metodu organiziranog i političkog
djelovanja čiji sadržaj i predznak nisu unaprijed dani, nego ga određuju
sudionici procesa i kojoj je smisao i naglasak ostvarenje kontinuirane politike
povećanja učešća naroda u donošenju odluka koje direktno utječu na kreiranje
njegove stvarnosti i sudbine.
Za takvo što potrebne su odlučne i hrabre odluke. Za aktualnu politiku bile bi
to bolne i teške odluke, ali bi donijele način i put izlaska iz ropstva,
donijele bi napredak zajednici, vratile nadu i život. Izbjegavanje takvih odluka
znači zabijanje glave u pijesak, znači i dalje demagoški obmanjivati narod,
znači nastavljati ustaljenu politiku služenja kapitalu i njegovim interesima,
znači donositi "teške" odluke kojima se nastavlja kljaštrenje hrvatskih građana
i pljačkanje visokim porezima i novim nametima. Nažalost je upravo to politika
"promjena" Zorana Milanovića i njegove vlade.
Za skriti očigledan kukavičluk, nesposobnost, nedozrelost, lošu i nemoralnu
politiku i loše namjere najlakše je frazeološki reći kako se neće zabijati glavu
u pijesak i kako će se donositi teške odluke. Zoran s druge strane kukavički,
pred činjenicama, zabija glavu u pijesak, jer nema hrabrosti za promjene, za
prave odluke, jer je populist koji ignorira svijet oko sebe, svijet u kojem
caruje nasilje, nepravda, nejednakost, nesloboda, siromaštvo i izrabljivanje.
Svijet u kojem, kamo god se okrenemo, vidimo samo mrak, beznađe i besmisao.
Promjene kao npr. promjene u društveno-političkom sistemu ne žele se provesti,
jer bi te promjene u istinu predstavljale tešku odluku za aktualnu političku
elitu, jer bi time dobrovoljno napustili stečene pozicije i privilegije koje
imaju u društvu. Bivši komunisti, ili kako se oni vole deklarirati (kad se
govori o SDP-u) "reformirani socijalisti" ovisni su o kapitalu i kapitalističkom
sustavu, a ideološki su sve bliže liberalima i neoliberalizmu, a sve dalje od
socijaldemokracije te kao takvi ne mogu ponuditi rješenje problema, to jest
donositi odluke promjena.
Bez hrabrih odluka nema života, nema izlaska iz kolonijalnog ropstva i stanja
diktata u koje se zapalo. Zato je zaokret nužnost i na Hrvatima i Hrvaticama je
da se konačno odluče za donošenje teških odluka, u prvom redu odluku o
razvlaštenju moćne manjine koja ima vlast i kontrolu, koja manipulira i
ostvarenje suverene vlasti naroda, te odluku da umjesto sistema međuljudskih
odnosa u kojem vlada profit i izrabljivanje ostvare nove humanije odnose koji bi
donijeli bolji život. Postojeći sistem se ne može poboljšati i reformirati te
treba odlučno biti zamijenjen.
Pred takvim odlukama ne smije prevladati strah, jer navali li strah na
čovjeka, u trenutku kad treba donositi bitne odluke, male su ili nikakve šanse
za pobjedu. Samo hrabrošću se ostvaruje sloboda, a strah vodi u daljnje ropstvo.
Stoga je u prvom redu važno pobijediti strah i ne povlačiti se u strahu pred
silom i pobjeda neće izostati. Svjedoči tome pobjeda Onog koji je nadmoćno
pobijedio upravo, jer se nije povlačio u strahu pred nijednom silom vidljivog i
nevidljivog svijeta.
Piše Mirko Omrčen
|