Odlično uigrane djevojčice i mlade djevojke svojim su
anđeoskim glasovima razdragale slušateljstvo. Rezultat
je to ozbiljnog rada pod dirigentskom palicom njihove
voditeljice, za koju kažu da je stroga i dobra, kao
prava mama koja zna kako treba motivirati podmladak.
Nakon nastupa u Baselu slijedio je
ručak u Hrvatskoj kući u Oltenu, a obiteljski ugođaj
unutar zbora proširio se i na organizatore.
Izmijenjeni su darovi. Profesor Paula Fabinger
Orešković darivala je Hrvatskoj kulturnoj zajednici
note njene skladbe "Oprez, mine!", a Hrvatska kulturna
zajednica zahvalila se svakoj učesnici ponaosob
zahvalom i malim ruksakom punim švicarske čokolade.
Rastanak je svima teško pao. Djevojke su spontano
zapjevale još nekoliko pjesama za rastanak, a
napravljeno je i više zajedničkih fotografija za
uspomenu.
Koncert je podržala Hrvatska katolička
misija Basel, švicarska kat. crkva St. Felix
i Regula, Gradski ured za kulturu grada Zagreba i
Društvo "Naša djeca" grada Zagreba na čemu svima od
srca puno hvala.
Koncert u
Zürichu
 
Koncert u Baselu
prof. Paula
Fabinger Orešković i fra Petar Topić
Hrvatska kuća Olten
u kapelici Hrvatske kuće
još malo pjesme za rastanak
oproštaj u vrtu Hrvatske kuće, a
onda svi u autobus i povratak kući
===== " =====
GOSTOVANJE ZBORA “ANGELUS” - ZAGREB KOD HKZ U ŠVICARSKOJ
Piše Željka Radečić, član zbora “Angelus”
Naša priča i gostovanje u Švicarskoj započeli su pozivom Hrvatske kulturne zajednice za sudjelovanje u humanitarnoj akciji „Pazi, ne gazi! - igrališta bez mina“. Maestra našeg zbora, prof. Paula Fabinger-Orešković, prihvatila je poziv i odmah smo krenuli s ripremama za gostovanje.
Himna ove humanitarne akcije zove se „Pozor, mine!“ a uglazbila ju je prof. Fabinger-Orešković. Pjesma prikazuje strahote koje rat ostavlja za sobom i mine s kojima se djeca moraju svakodnevno nositi. Pripremili smo posebnu dramatičnu koreografiju kako bi što bolje ukazali na stvaran problem mina (u područjima Vukovarsko-srijemske županije) i kako bi pridonijeli akciji, jer to nam je i bio cilj ovog gostovanja.
U Švicarsku smo krenuli 26.10.07., kako bi došli dan prije prvog nastupa i mogli ga kvalitetno odraditi. Put je bio dug i težak, ali srdačna dobrodošlica gđe. Dunje Gaupp sve nas je ojačala! Došli smo kasno navečer, smjestili se u hostel Jugendherberge u Badenu i večerali. Umorni od puta, brzo smo otišli na spavanje i došlo je jutro. Nakon doručka uputili smo se prema Zurichu, gdje smo imali probu, u crkvi St. Felix i Regula. Nakon duže probe otišli smo u crkveni kafić koji je smješten pored crkve.Tamo su nas čekali fini lunch paketi.
Moram naglasiti da sve provedeno vrijeme na gostovanju nismo bili žedni, gladni ili zapostavljeni, a na tome još jedno veliko hvala gđi. Dunji Gaupp, prof. Ivanu Matariću i svima koji su sudjelovali u vrsnom gostoprimstvu!
Vrlo je važno spomenuti da nam se na generalnoj probi u crkvi pridružio predsjednik HKZ u Švicarskoj, prof. Ivan Matarić, koji nam je svirao pratnju na orguljama. Naše slobodno vrijeme bilo je korisno i po našoj želji iskorišteno upravo zahvaljujući prof. Matariću koji nas je autom odveo u shopping u Baden, jer pješice zbog ograničenog vremena ne bi stigli. Hvala gosp. Matariću koji je prepoznao što može učiniti kako bi nas razveselio i usrećio! Svi zadovoljni nakon kupovine krenuli smo u hostel po sve stvari potrebne za koncert.
Došli smo u crkvu Sv. Felix i Regula i držali koncentraciju za koncert koji je počeo u 19 sati. Izvodili smo raznolik program no najvažnija pjesma bila nam je himna “Pozor, mine!” koja je izvedena po planu. Publici se jako svidjela upravo zato što je imala važnu poruku koja je trebala doprijeti do svakoga u publici - bila je namijenjena svima. Nadamo se da smo to ostvarili i uspjeli.
Dio pjesama koje smo izvodili bile su pjesme skladane prema hrvatskim narodnim napjevima i običajima. One su se pak dotakle domoljublja koji se krije u svakom Hrvatu, osobito u onome koji je daleko i izvan svoje domovine. Potaknuta tim pjesmama i reakcijom pojedinih ljudi iz publike, upitala sam jednog gospodina nedostaje li mu Hrvatska? Reakcija na moje pitanje bila je impulzivna - on obožava Hrvatsku i vratit će
se sigurno, rekao je! Također mi je ispričao kako ima sina rođenog u Švicarskoj kojemu je od malena usađivao vrijednosti i hrvatski duh, učio ga hrvatskom jeziku i podrijetlu, pa tako sada njegov sin ne sanja na švicarskom već na hrvatskom jeziku! To mi se osobito urezalo u pamćenje.
Nakon lijepog koncerta vratili smo se u Baden, večerali, podružili se i izmijenili dojmove sa nastupa. Ubrzo smo otišli na počinak jer nas je sutradan također čekao koncert na Hrvatskoj misi. Ujutro nakon doručka spremili smo stvari, oprostili se od hostela i krenuli put Basela. Misa i koncert održani su u crkvi Sv. Mihaela. Ispred crkve nas je veoma srdačno dočekao fra Petar Topić koji je služio misu. Crkva je bila popunjena do zadnjeg mjesta a oni strpljivi su stojećki odslušali misu i koncert. Bio je divan prizor i osjećaj pjevati za i pred toliko Hrvata! Fra Topić je misu odslužio jako zanimljivo i poučno ga je bilo slušati a pratnja na orguljama prof. Matarića zadivila je sve prisutne.
Bila nam je čast pjevati u tako idealnom okruženju, gdje se doista slušalo i cijenilo ono izvedeno. Misa je bila veličanstvena, a nakon toga uslijedio je naš kratak program od tri narodne pjesme. Suočeni golemom publikom, dali smo sve od sebe kako bi im tračak domovine i narodnih običaja unijeli u taj divan dan. Vidno zadovoljena publika nagradila nas je glasnim i dugim pljeskom što je bila najveća i najljepša pohvala za naš zbor. Neki ljudi bili su ganuti do suza na što se nikako ne može ostati ravnodušan. Ovog koncerta i mise dugo ćemo se sjećati jer su bili puni emocija i pozitivnog duha, a to su stvari uvijek poterebne od strane publike.
Nakon tako lijepe nedeljne mise oprostili smo se od krasnih ljudi i fra Topića te krenuli u Olten u Hrvatsku kuću na oproštajni ručak. Tamo su nas dočekali ljudi iz HKZ, među njima dvije gospođe, Franjica Kos i Ana Župa,
koje su nam spravljale sve što smo jeli za svog boravka u Švicarskoj. Pojeli smo jako ukusan ručak nakon kojeg smo se družili, pjevali, zahvaljivali i veselili se ponovnom susretu. Iz HKZ su nam svima pripremili dar kao znak pažnje i zahvalnicu (svakom članu posebno) na sudjelovanju u humanitarnoj akciji “Pazi, ne gazi”. Nikako nisu stali sa ugodnim iznenađenjima i mislili su na svaki detalj u što je uloženo puno truda. Upravo zato sam sigurna kako bi svatko od nas volio zbog svih krasnih ljudi iz HKZ ponoviti naše druženje.
Kako smo primljeni tako smo i otpraćeni - srdačno i sa puno angažmana. Za kraj ponovit ću lijepe riječi dopredsjednice HKZ gđe. Dunje Gaupp i onoga što svi priželjkujemo: “Nadam se da se već uskoro sljedeći put vidimo na otvaranju barem jednog dječjeg igrališta!!“
|
