Druga nevolja hrvatstva sastojala se u razdijeljenosti
nacionalnoga teritorija i državnopravnom statusu unutar
Austro-Ugarske. Dok su Hrvatska i Slavonija, na čelu s
banom i Saborom, imale poluneovisan status, Dalmacija je
bila carska pokrajina, a BiH je unutar Monarhije imala
poseban status. Hrvatska i Slavonija pripadale su
ugarskom dijelu Monarhije, Dalmacija je bila u sastavu
austrijskoga dijela, a nad BiH se protezao neki vid
zajedničkoga protektorata Beča i Pešte.
Upravo zbog te neriješene državne
cjelovitosti, sa stajališta hrvatske državnopravne
tradicije, Hrvati doista nisu imali posebne razloge
podupirati opstanak Monarhije, čiji se car, a ujedno i
hrvatski kralj, nije pridržavao svojih obveza iz
sporazuma s Hrvatskim državnim saborom.
Bez obzira na tako nepovoljno stanje,
politika je trebala znati kako su to bili zadani
okviri međunarodnog poretka. Realnost se trebala
očitovati u hladnom prosuđivanju nacionalnih
probitaka, a ne samo zabog nagodbene nepravde u
emotivnoj protimbi Beču, što nažalost nije bio slučaj
i s hrvatskom politikom, koja je manje-više lutala u
potrazi za zaštitnicima ili pak odbijala svaki mogući
kompromis s jačom stranom, koja bi u datom trenutku
mogla prevagnuti na hrvatsku stranu.
Hrvatska politička naivnost
Iz toga općeg košmara i kaosa potječe
vjerojatno i hrvatska politička naivnost te opće
političko nesnalaženje, što je na kraju rezultiralo
potpunim gubitkom državnosti. Za razliku od madžarske
politike koja je nesposobnost hrvatske političke elite
rabila za promicanje svojih probitaka, vješto pritom
koristeći pravoslavnu zajednicu i njezinu sve jaču
nacionalnu komponentu srpstva u otporu protiv hrvatske
državne afirmacije, ali i austrijske prevlasti,
Austrija se, odnosno Bečki dvor, nisu znala poslužiti
svojim hrvatskim saveznicima.
Otklon
hrvatske politike od monarhijskih okvira stvarao je
preduvjete za realizaciju ideja velikosrpske politike,
a hrvatski pokušaji da svoje nekadašnje ilirstvo i
južnoslavjanstvo realiziraju u kulturnu nadmoć na
Balkanu nije samo otvarao put srpskoj državnoj ideji,
nego je ta ideja zaživjela u pravom smislu tek onda
kad su se Hrvati 1905., zahvaljujući svojim
"naprednjacima", odrekli vlastite nacionalne
individualnosti.
Takvo društveno ozračje na vlast je
dovelo hrvatsko-srpsku koaliciju, koja je, unatoč
ratu, praktično vodila hrvatsku politiku tijekom
njegova cijeloga trajanja, a iz te se koalicije nije
ništa drugo moglo ni roditi osim srbijanskoga
velikodržavlja.
Bez obzira na različite poglede na
rat, zadaća je hrvatskoga vladajućeg sloja trebala
biti promicanje i zaštita hrvatskih nacionalnih
probitaka. Oni su u prvom redu mogli biti razrađeni u
nekoliko inačica - jedna u slučaju opstanka Monarhije,
koja bi zajamčila ujedinjenje hrvatskih zemalja i
preustroj Monarhije u već najavljivani trijalizam, što
je trebalo značiti da uz Beč i Peštu, Zagreb s
Hrvatskom postaje treći stup Monarhije.
Druga pak inačica morala je imati
razrađen plan hrvatske budućnosti u slučaju raspada
Monarhije i pobjede sila Antante u ratu. Ona je, na
već proklamiranim načelima Willsonove deklaracije,
trebala realizirati pravo naroda na samoodredbu te
zaštitu cjelovitosti hrvatskih zemalja.
S obzirom na hrvatsko političko
vjerovanje u Srbiju, povijest se realizirale bez
hrvatskoga sudjelovanja, osim udjela u pomoćnoj ulozi
statista, kao izručitelja vlastite suverenosti
srbijanskom kralju. Kad je pak riječ o uređenju
Monarhije na načelima trijalizma, treba naglasiti kako
su već kod prve najave preustroja protiv njega odmah
ustali Srbi, što je jasno izrazio srpski zastupnik u
Bosanskom saboru Milan Srškić, poručivši Hrvatima kako
su Srbi za dualizam. Tako se srpska politika stala na
stranu Madžara, a protiv Hrvata.
Frankovački pak pokušaji da
artikuliraju samostalno hrvatsko stajalište očito nisu
bili dovoljno politički snažni pa su i zagovornici
trijalizma u Beču zdvajali da ih Hrvati, kao glavni
nositelji možebitne treće jedinice, nažalost ne
podupiru. U slučaju pak pobjede u ratu, Monarhija se
zbog stabilnosti na jugu, a ne više zbog simpatija
prema Hrvatima, moralo preustrojiti. Nositelj te
državno-pravne ustrojbene jedinice bio bi onaj
nacionalni element koji bi najviše jamčio njezinu
opstojnost i svekoliku sigurnost na jugu. Koliko god
bio tragičan zbog ljudskih žrtava i patnje, rat je
ipak kao prijelomni svjetski događaj bio i prigoda za
jačanje pojedinih značajeva, a određenim je narodima
pružao mogućnost da dozriju u toj teškoj životnoj
školi.
Negacija
hrvatske državnosti
Kako su Hrvati na svim bojištima pokazivali junaštvo bez premca, stjecali su
udivljenje pretpostavljenih časnika i suboraca, što je otvaralo mogućnosti za
ustrojavanjem Monarhije na trijalističkom temelju. Time bi napokon mogla biti
ustrojena i obnovljena povijesna hrvatska državnost. Nu, da bi se to dogodilo
ipak je trebalo promijeniti zapušteni nacionalni misaoni sustav, čije su izravne
posljedice bile potpuna zapuštenost nacionalnoga javnoga i političkoga života,
što je izravno vodilo negaciji hrvatske državnosti.
Krivnja pak za naše neuspjehe leži u nedovoljnoj kakvoći
tadašnjih hrvatskih političara, što je rezultiralo neuspjesima na svim
poprištima narodnoga života. Podlogu pak da se Hrvatska podvrgne srbijanskom
kralju tadašnja politička elita pronašla je, kako je to još Pilar naslućivao, u
općem nazadovanju, koje se očitovalo nezavidnim položajem hrvatskoga
gospodarstva, ali i društvovnosti, prosvjete, stranačkoga i političkog života.
Nepovoljno gospodarsko stanje,
nedostatak industrije, a time i industrijskoga
radništva onemogućavao je razvoj većih organizacijskih
sustava. Srednjega pak posjeda gotovo da nije ni bilo,
a veleposjednici su uglavnom bili strani aristokrati
ili bogataši te neznatnije odnarođena hrvatska
aristokracija. Iz takve se vlasničke strukture nije
mogao razviti srednji sloj, koji je posvuda bio
nositelj nacionalne državnosti, a interesi
nadnacionalnoga vlasništva nisu mogli biti sukladni
hrvatskim probitcima.
Ono nešto malo obrta je nazadovalo,
jer se hrvatski obrtnik zadovoljavao sitnicama, pa je
razvoj, koji za sobom vuče mnoštva različitih i
organiziranih skupina stagnirao. Tadašnji je hrvatski
obrtnik, nakon maloga podizanja proizvodnje, računao
samo na njegovo održanje pa je i zato u cjelini
stagnirao, što se na široj razini očitovalo
nedostatkom ambicija da napornim radom, izgradnjom
organizacije i poboljšavanjem metoda i uvjeta rada
poveća svoj pogon, čime bi proširio nacionalne i
državotvorne mogućnosti.
Obrtna izobrazba ili obrtničke škole
bile su manjkave, jer se nisu umjele snaći u
praktičnoj razini i potrebama hrvatskoga obrtništva.
Zato su pak odgojale cijeli niz specijaliziranih
obrtnika i umjetnika, ali ne i organizatora te
poduzetnika, koji su nositelji nacionalnoga
blagostanja, a organizacijski opremljeni za
upravljanje državom i njezinim sustavima. U trgovini
su pak Hrvati još gore stajali. Bili su zastupljeni
tek u najnižem stupnju trgovačke organizacije - kao
krčmari, sitničari i manji trgovci. Što se više išlo
na trgovačkoj ljestvici to su bili zastupljeniji
nehrvati pa su zato velike zarade odlazile u ruke
stranaca, koji su vrlo često radili svjesno protiv
hrvatskoga interesa.
Nedostatak visoke trgovine povlačio je
neizravno i nedostatak međunarodnih veza, ali i
sposobnih ljudi koji bi trgovačka umijeća po potrebi
mogli ubrzo prilagođavati diplomatskim vještinama
toliko potrebnim za državnu afirmaciju.
Gospodarstvo u tuđim rukama
Socijalna organizacija bila je također
vrlo slaba. Ona je počivala na stotinjak godina starim
i tada već prevladanim i jednostranim socijalnim
doktrinama, pa se u političko odlučivanje o vlastitoj
sudbini nisu mogli uključiti široki socijalni i
narodni slojevi. Iz navedenih podataka nije teško
zaključiti kako u prijelomnom trenutku hrvatski narod
nije imao svoga istinskoga vladajućeg sloja.
Aristokracija, koja je u prvoj polovici 19. stoljeća
bila vodeći sloj, potpuno je ispala iz narodnoga
života, a u vrijeme Prvoga svjetskog rata bila je
većinom tuđa. Vodeći krugovi gospodarskoga života
većinom su bili u tuđim rukama.
Kod kristalizacije političkog života
nakon Bachova apsolutizma vodstvo su u Hrvatskoj
preuzeli obrazovani humanistički slojevi društva.
Sudeći po političkim rezultatima, očito se nisu
posebno istaknuli, što se vidjelo kod sklapanja
Nagodbe, jer ne bijahu dorasli ozbiljnim gospodarskim
i financijskim pitanjima. Starčevićeva hrvatska
nacionalna ideologija odigrala je ključnu ulogu u
integraciji i širenju hrvatstva po svim hrvatskim
zemljama, nu nažalost nedostajala joj je praktična
strana politike, pa su na vlasti desetljećima ostajale
vlade uglavnom nedorasle ili pak nesklone nacionalnoj
samostojnosti.
Srednji stalež zbog slabosti obrta i
zdravoga narodnog trgovačkog staleža bijaše preslab, a
u njem je preveliku ulogu igralo činovništvo sa svim
svojim manama, kao što je servilizam, podaništvo,
nesamostalnosti u mišljenju te manjkav smisao za
individualno gospodarstvo. Najtragičnije bijaše
političko stanje. Rad stranaka sastojao se u grčevitoj
borbi za samoodržanjem. Što manje svojim programima i
tendencijama odgovaraju narodnim potrebama, to su se
grčevitije borile za opstanak. Zato su sve stranke
izgubile na ugledu u narodu pa hrvatska politika nije
mogla očuvati ni već ranije postignute tekovine
nacionalnoga preporoda.
Orijenatcija i raspoloženje hrvatskoga
naroda odgovarali su stanju na gospodarskom,
socijalnom i političkom polju. Narod nije bio
usmjeravan u najvažnijim pitanjima koja su se ticala
njegove egzistencije. Novinstvo je bilo pretežno u
stranačkim rukama, kao što je danas u stranim, pa
narod zbog uskih vlastitih probitaka nije izvješćivalo
o stvarnom stanju. Sam pak narod također nije bio
upućen o najvažnijim gospodarskim, socijalnim i
prosvjetnim pitanjima. U novinama su dominirali silni
detalji i nepotrebne informacije, ali jedinstevenoga
shvaćanje, koje bi oživljavalo te detalje i uklapalo u
smislenu cjelinu nije bilo u javnosti.
Sve je to izazivalo nepovoljno
raspoloženje naroda, koji je osjećao da pada, nazaduje
te da se ne može održati, a pri tom očito, vjerovao
je, nema mu pomoći. Upravo je takvo raspoloženje
prouzročilo gubitak samosvijesti i vjere u vlastitu
snagu i sposobnost samoodržanja. Osjećaj nedostatnosti
svega što ima u rukama probudio je u hrvatskom narodu
svojevrsno patološko raspoloženje straha pred
postojećim ili umišljenim opasanostima, a taj strah
pak mu je paralizirao svaku akciju.
Nesnošljivost među hrvatskim strankama
Nesposobnost hrvatskih političkih
stranaka da riješe bilo koje ključno pitanje, dobro je
došla Khuenu, koji je uspio provoditi promadžarsku
politiku, upravo na nepraktičnosti i međusobnoj
nesnošljivosti hrvatskih stranaka. Prigodom krize
između Austrije i Ugarske 1905. znatan dio hrvatskih
zastupnika sastao se u Rijeci te su 5. listopada
donijeli "Riječku rezoluciju", u kojoj se Hrvatska
stavila na stranu Ugarske, a protiv Beča. Nakon toga
skupiše se i srpski zastupnici iz hrvatskih zemalja u
Zadru i stvoriše Zadarsku rezoluciju, kojom se
pridružiše Hrvatima.
Kad je madžarska Neodvisna stranka,
koja bijaše u dogovoru s rezolucionašima došla na
vlast autori reozolucija dobili su silnu moć u
Hrvatskoj. Iz tih se ezolucija iskristaliziralo
stajalište o jedinstvu hrvatskoga i srpskog naroda te
promicala ideja da su Srbi i Hrvati jedan narod s dva
imena. Na temelju te politike pristaša
hrvatsko-srpskoga jedinstva Frano Supilo je 1907. u
Hrvatskom saboru tvrdio kako hrvatski narod nema
otporne snage i da će uslijed toga sa simpatijama
gledati ako BiH izađu iz okvira Monarhije i pripadnu
Kraljevini Srbiji.
Tako je kroz Supilova usta izašlo ono
mnijenje koje je Srbija potajno željela nametnuti
hrvatskoj politici. Nasuprot prevladavajućem
političkom mnijenju u Hrvatskoj i Dalmaciji
bosanskohercegovački Hrvati su prepoznali opasnost
koja je prijetila hrvatstvu. Zato su se organizirali u
Hrvatsku narodnu zajednicu te stali na stranu
Monarhije i radili svom snagom za aneksiju BiH. To im
je u Hrvatskoj i Dalmaciji donijelo, nažalost, samo
mržnju i prijezir kod jedinstvaške hrvatskosrpske
većine. Ispravno i državno pragmatično stajalište u
Hrvatskoj vodila je očito frankovačka politika. No sve
to nije bilo dovoljno pa je zapravo odlaskom Khuena s
vlasti, hrvatskosrpskim jedinstvom iza kojeg je
potajice uz Srbiju stajala i Ugarska pojačana stvarna
khuenizacija Hrvatske, koja ju je u konjačnici i
odvela u propast.
Sve su to pitanja za vrlo ozbiljne
raščlambe. Nu raščlambe sa stajališta hrvatski
nacionalnih probitaka, a ne kojekavih velikosrpskih,
jugoslavenskih, austrijskih, madžarskih i
bjelosvjetskih ideologija. Ne zato što ne bi bilo
potrebno znati i politička stajališta pojedinih
političkih grupacija i susjednih strategija, koje se
tiču i naših probitaka, nego zato da iz povijesti,
koja se ne može popravljati, izvučemo kao narod bar
neke pouke, da tu istu realizaciju povijesti ne bismo
morali ponavljati. A nažalost, ne samo da smo ju
ponavljali, nego je ona još uvijek živa u mentalitetu
znatnoga dijela hrvatskih političara. To se u prvom
redu odnosi na zaborav vlastite povijesti, nekritično
prihvaćanje promidžebinih ideja iz t. zv. regiona,
njegova obnova, kao obnova stvarne velikosrpske ideje
i projekta.
Sarajevski
atentat u režiji Srbije
Koliko god je stvarna ta ideja kao dio geopolitičkih i geostrateških projekata
velikih sila, još je snažnija u podsvijesti hrvatskih ljudi, izloženih i danas
svakodnevnoj promidžbi, jednako onako, kao i u vrijeme prije početka Prvoga
svjetskog rata. Uzroci pak Prvoga svjetskoga rata dublje su prirode i mogu se
dijeliti na vanjske i unutarnje čimbenike, nu pravi povod ratu bio je svakako
atentat srpskih terorista u Sarajevu na nadvojvodu Franju Ferdinanda,
austro-ugarskoga prijestolonasljednika. Iza tog terorističkoga čina stajala
Srbija, kojoj je cilj bio priključiti BiH i ostale hrvatske zemlje, pa su
Principovi pucnji u Ferdinada zapravo bili pucnji u hrvatsko srce.
Taj atentat bio je svojevrsni fitilj
koji je svijet odveo u prvu masovnu klaonicu. Franjo
Ferdinand je bio snažna osobnost koja je trebala
preporoditi Monarhiju, ojačati carstvo u Podunavlju te
na Balkanu. To je podrazumijevalo i njezin
trijalistički preustroj. Tom politikom se izravno
jačao i položaj Hrvatske, koja je u budućem preustroju
Monarhije trebala biti nositeljica treće njezine
sastavnice, koja bi počivala na t. zv. trijalističkom
uređenju.
Upravo je to bila zaprjeka
velikosrpskoj politici, koja je težila stvaranju
snažne srpske, odnosno jugoslavenske države na jugu
Monarhije. Utoliko je više tragična bila hrvatska
politika, koja je još od 1902. iz programatskoga
teksta Nikole Stojanovića "Do istrage naše ili vaše"
pravodobno znala za velikosrpski državni projekt.
Dapače, taj isti Stojanović sudjelovao je s Antom
Trumbićem i Franom Supilom u organizaciji t. zv.
Jugoslavenskoga odbora, koji je među silama Antante
pripremao priključenje hrvatskih zemalja Srbiji, a uz
to još bio i prisiljen na odricanje od hrvatske obale
u korist Talijana.
Da su utemeljitelji Jugoslavenskoga
odbora imali suverenistički pristup Hrvatskoj,
vjerojatno bi osnovali Hrvatski odbor i branili
hrvatsko etničko i državno pravo na istočnu obalu
Jadrana. Nu bilo je kako je bilo pa se i realiziralo
ono što je manje-više taj odbor htio. Razumljivo je
kad danas ostrašćeni jugounitaristi i jugoslaveni svih
političkih provenijencija tvrde kako Hrvatske nakon
poraza Monarhije nije imala nikakve šanse zaštiti
svoju državnost i teritorij bez pomoći srpske
okupacijske vojske, nu zato je potpuno nerazumljivo
kad današnja hrvatska politika ponovno slijepo slijedi
tu stoljeće nametnutu jugosrpsku promidžbenu
paradigmu.
Sa stajališta probitaka hrvatske
državnosti to ne može biti, niti je to točno, što je
pokazao i sedamdesetak godina kasnije naš Domovinski
rat, kad su Hrvati bili u neusporedivo težem stanju,
pa su ipak obranili teritorij i uspjeli na
diplomatskoj razini prisiliti svijet na međunarodno
priznanje hrvatske države. Zalog pak hrvatskoj
državnosti trebala je biti hrvatska vojska, koja je
inače u ratu ostala neporažena. Trebala joj je samo
politička potpora.
Naime, hrvatski narod brojio je 1914. na svom povijesnom
području, bez skupina u Baranji i Bačkoj oko 5,8 milijuna stanovnika, dok je
cijela Austro-Ugarska Monarhija imala oko 55 milijuna. U prvi svjetski rat
Austro-Ugarska Monarhija ušla je s 48 redovitih divizija, a s postavljenim
pohodnim brigadama i drugim postrojbama bilo ih je oko 60 . Ako se zbroje sve
hrvatske postrojbe, uključivo pohodne brigade i pukovnija domobranstva te
postrojba iz Bosne, Hercegovine i Dalmacije, Hrvati su, pri tom ne uzimajući u
obzir hrvatske postrojbe iz Međimurja, Baranje, Bačke i Gradišća, dali najmanje
oko 7 divizija u početku rata. Osim toga dalmatinski Hrvati su dali velik
kontingent u austro-ugarsku ratnu mornaricu.
Vrhunski hrvatski časnički kadar
Prema relativno starijim podatcima Hrvati su u početku rata
činili 13 do 14 posto svih mobiliziranih vojnika Monarhije. Tijekom cijeloga pak
rata hrvatski narod dao je milijun i dvjesta tisuća ljudi u ratnu i vojnu
službu. U Prvom svjetskom ratu Hrvati su u feldmaršalu Svetozaru Borojeviću od
Bojne imali slavnoga vojskovođu. On je vodio u teškim borbama protiv Rusije
svoju Treću vojsku, kojom se istaknuo osobito u bitci na Karpatima prvih zimskih
mjeseci 1915. kad je zapriječio strateški prodor Rusima prema srcu Ugarske.
Kasnije je zapovijedao velikom skupinom vojska na jugozapadnom ratištu, gdje je
praktično branio hrvatske prostore od talijanskih nasrtaja prema istočnoj
jadranskoj obali, koju su im Londonskim ugovorom obećali Britanci.
Kao zapovjednici vojska na sličnom
položaju su bili i generalpukovnik Paul Puhallo od
Brloga, general pješaštva Anton Lipošćaak,
generalpukovnik barun Stjepan Sarkotić, generali
pješaštva Stjepan Ljubičić, Maksimilijan Čičerić, grof
Salis Saevis te drugi zapovjednici zborova i divizija
kao Luka Šnjarić, Mihaljević, Jemrić pl. od Breše,
Babić, Petković i drugi. General Milan Uzelac bio je
zapovjednik austrougarskoga zrakoplovstva, a admiral
Maksimilijan Njegovan zapovjednik austrougarske
mornarice. Osim toga admirali su bili i Wieckerhauser,
Prica, Zakaria, Šušteršić, a znatan je broj bio i
kapetana bojnih brodova.
Za narod od oko 5 milijuna duša to je
značilo vrlo rijetko velik broj časnika i
zapovjednika. Hrvati su dali i razmjerno najveći broj
zapovjednika vojska i visokih generala te znatan broj
najboljih glavnostožernih časnika. Ovoj sili,
poglavito s motivom o uskrsnuću povijesne Hrvatske
teško se mogla suprotstaviti bilo kakva srbijanska
sila. Hrvatska je imala dakle, vrhunski časnički
kadar, nepobijeđenu vojsku te posebno motivirane
postrojbe dalmatinskih, bosanskih i drugih Hrvata,
koje su ratovale protiv Talijana.
Političko pak ozračje u hrvatskim
zemljama bilo je ovisničko i opijeno srbijanskom
promidžbom pa se s njim usklađivala i hrvatska
nacionalna politika. Odmah nakon balkanskih ratova
srpska javnost ni novinstvo nisu tajili da je dioba
Austro-Ugarske i stvaranje Velike Srbije iz njezinih
dijelova samo pitanje vremena.
Potporu za
ovu ideju Srbija je našla u besprimjernom uspjehu
svoje propagande u hrvatskim zemljama. Nije samo
pretežni dio pravoslavnoga življa bio dobiven za
beogradske planove, nego je ta propaganda postizala
uspjehe i kod drugih Hrvata. Već kod aneksije BiH
podvrže se jedan dio hrvatskih političkih ljudi tako
slijepo srpskim težnjama u Bosni da je Srbija spretnom
agitacijskom politikom, tendencioznim podupiranjem
hrvatskoga obrta, prigodnim odlikovanjem i
podupiranjem hrvatskih umjetnika, književnika, glumaca
i ostalih u javnosti vidljivih ljudi, postizala sve
veći utjecaj u Hrvatskoj.
Tako se nažalost stvorilo mnijenje
kako je Hrvatska zrela za pad u krilo Srbije, jer su
sami Hrvati već podupirali Srbe i prije obračuna s
Monarhijom. Ozbiljnim analitičarima bilo je jasno kako
je zbog rivalstva velikih sila moralo doći, prije ili
kasnije, do rata. Ruska težnja za uništenjem
Austro-Ugarske vođena je posredno preko Srbije pa
svakomu tko nije bio slijep, rat je pokazao da je,
između ostaloga, njegov cilj bio i odcjepljenje
hrvatskih zemalja od Austro-Ugarske te njihovo
pridruženje Kraljevini Srbiji, čime se ostvarivala
srpska "zavetna misao" o stvaranju velike Srbije.
Potvrda tomu nije bilo samo srpsko
novinstvo, nego i diplomacija, u čije je ime Milenko
Vesnić u Parizu jasno poručivao kako Srbi kao nagradu
za svoje velike žrtve i usluge Antanti traže osim BiH,
Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju. To su praktično
potvrdili i događaji iz prve srbijanske invazije na
Srijem na početku samoga rata. U rusko-srpsku
strategiju uplela se i talijanska težnja za
prisvajanjem istočne jadranske obale.
Povijest je pokazala da manje-više sve
strategije kad se realiziraju postaju legitimne, nu
Hrvati nažalost nisu imali vlastite strategije pa je i
povijest realizirana na njihovu štetu. Tomu nisu krive
samo protivne strane strategije i njihova možebitna
nadmoć, nego ponajprije naše vlastite mane i
nedostatci, koje su se posebno očitovale u karakteru
političkih stranaka. Zato je i danas, kad još uvijek
osjećamo političke posljedice Prvoga svjetskog rata
potrebno hladno i objektivno prosuditi vlastite
nedostatke, a ne vlastitu odgovornost pravdati tuđom
nadmoći, što je, kako već odavno znamo, naša jedna od
glavnih mana.
Iz svega navedenoga nije teško
zaključiti kako je hrvatska vojska iz Prvoga svjetskog
rata izašla neporažena i nepobijeđena. Imala je
vrhunski zapovjedni i časnički kadar, na čelu s
feldmaršalom Svetozarom Borojevićem i generalom
Stjepanom Sarkotićem, koji su s doista iznimno
motiviranom vojskom, mogli braniti državnu suverenost
i njezinu cjelovitost, da ju je pratila tadašnja
hrvatska politička elita, koja je samo na temelju
Willsonove deklaracije trebala aktivirati članak o
samoodredbi naroda i krenuti u pregovore s Antantom.
Zapravo, danas bismo rekli, Hrvatskoj je 1918. godine
nedostajao samo jedan Franjo Tuđman.
Nu povijest se nažalost realizirala na
štetu hrvatskih nacionalnih probitaka, pa je
posljedica Prvoga svjetskog rata bilo osnivanje
monarhofašističke Jugoslavije i sustavan progon
borbenoga dijela hrvatstva, koje je zaklon našlo u
Beču. Utemeljitelji prvoga organiziranog otpora protiv
Srbije bili su upravo oni pobjednički hrvatski časnici
iz Prvoga svjetskog rata. Iz tog Hrvatskoga komiteta
potekla je hrvatska borba za oslobođenjem. Pogrješku
sličnu politici iz Prvoga rata hrvatski su političari
opetovali i tijekom Drugoga svjetskog rata. naime
priklonivši se se velikoruskoj ideji koja se
realizirala preko boljševizma Hrvatsku su ponovno
vratili u velikosrpski jugoslavenski projekt.
Jednako tako i danas neki političari u
ime neke svoje izmišljene pravednosti priklanjaju se
ruskoj strategiji, koja se sve snažnije sukobljava sa
strategijom SAD-a. Hrvatskoj politici trebala bi biti
zadaća, da u svim tim međunarodnim turbulencijama
gleda isključivo svoj nacionalni i državni probitak. U
protivnom morat ćemo ponavljati opet iste one
pogrješke iz nesklone nam prošlosti.
Mate Kovačević, Hrvatsko slovo
11.07.2014. |