Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

ROPOTARNICA      (28.01.2017.)

OKVIR ZA NOVINE 

Nekadašnje novine bile su drukčije od današnjih. U njima je tekst bio gospodar. U nekoj knjizi o starom Zagrebu vidio sam reprodukciju reklame za kavanu Corso. U toj se reklami kao osobita prednost toga ugostiteljskog objekta ističe činjenica da on svakodnevno prima mnogo stranih novina: ne znam više broj, ali radilo se tu o nekoliko desetaka najuglednijih svjetskih listova.

Dakako, čovjeka ispuni ponosom kad vidi da je Zagreb i prije stotinjak godina bio uključen u svijet i dobro obaviješten: u vrijeme kad nije bilo ni radija ni televizije, novine su bile jedini izvor vijesti, pa tko je htio išta znati, morao ih je pažljivo čitati. A zbroj tih novina bio je onda kao nekakav tadašnji internet.

I upravo je taj zbroj meni privukao pažnju. Upitao sam se, naime, na koji su se način te novine nudile gostima kavane, jer radilo se, kao što smo vidjeli, o priličnoj količini papira. A onda sam postao svjestan da to zapravo znam, jer sam kavanu Corso svojedobno i sam poznavao, pa sam u njoj čak i novine čitao. Bilo je to, doduše, u doba njezine dekadencije, šezdesetih godina, a novine koje sam čitao nisu bile svjetske, nego domaće, Borba, Politika, Vjesnik i te stvari. Ali način na koji su stavljane na uvid publici bio je isti kao i nekad.

Postojala je, naime, na zidu duga vješalica s mnogo klinova, koja je možda izvorno bila namijenjena za kapute, ali joj se svrha s vremenom promijenila. Na toj klinčanici bile su jedne pokraj drugih povješane različite novine. A da bi se mogle objesiti, morale su biti stavljene na osobit okvir, na kojemu su se i čitale. O tome okviru želio bih vam nešto reći.

Bio je on načinjen od bambusa ili od drvenih šipki, a u svakom slučaju formirao je ovelik kvadrat, ili možda uspravljeni pravokutnik. Kroz njega je prolazila samo središnja os, koja je na donjem kraju završavala ručkom što ju je čitač držao u ruci. Bila je tu također žica, uz pomoć koje su se novine pričvršćivale na okvir. Ta je sprava, moram vam reći, bila živa zgoda.

Jer listovi su tada bili prilično velika formata, pa da biste ih raskrilili, morali ste jako raširiti ruke, a od toga bi vas vrlo brzo zaboljeli mišići. A s okvirom je to bilo mnogo lakše: okvir je novine držao raskriljenima, a vi ste sve skupa pridržavali jednom rukom, koja je mogla biti u kakvu udobnu položaju. Ljudi su čitali novine isključivo na taj način i bez okvira nije se mogla zamisliti pristojna kavana.

Ali ne samo kavana, nego isto tako ni brijačnica ili zubarska čekaonica. Gdje god je trebalo nekako prekratiti vrijeme, nalazili ste te okvire i na njima novine. Lako je zamisliti da nije bio mali posao sve to svakoga jutra pričvrstiti na okvir i svake večeri opet skinuti. Ali nitko nije zbog toga gunđao, jer se znalo da je riječ o važnoj stvari.

I sad, dok sam čitao onu reklamu za kavanu Corso, pokušavao sam se sjetiti kad su ti okviri zapravo nestali i zašto. Pomislio sam u prvi mah da su nestali zato što se u ugostiteljskim lokalima, u čekaonicama i na drugim sličnim mjestima, više ne čitaju novine. Ali kad sam načinio malo terensko istraživanje, došao sam do neobična zaključka: novine i dalje postoje u javnim prostorima, čak bi se moglo reći da ih nalazimo u prilično velikom izboru, jer sad su se dnevnim listovima pridružile još i kojekakve kolorirane revije. U frizerskim salonima, u kafićima, kod kozmetičara, svuda po staklenim stolićima stoji izbor iz novijega tiska. Ali nigdje nema onih okvira. Oni kao da više nikomu ne trebaju. Upitao sam se o čemu je riječ.

Pa mi je onda palo na pamet da je možda posrijedi posve tehnička stvar: novine danas imaju mnogo manji format nego što su ga imale nekad, pa možda zato više nikomu ne treba pomagalo. Ali lako sam se uvjerio da to nije pravi odgovor: pokušao sam neko vrijeme držati ove današnje novine raskriljene bez presavijanja, i ustanovio sam da je to prilično neudobno. Okvir bi, dakle, i sad dobro došao; pa zašto ga onda nema, zar su ljudi zaboravili na njega, ili im se čini da zauzima previše mjesta?

Dok sam tako provodio svoj eksperiment, opazio sam da novine koje držim u rukama uopće ne čitam. A nisam ih čitao zato što sam začas bio gotov sa sadržajem onih stranica što sam ih otvorio: naslovi su bili krupni, fotografije velike, a članci su bili mikroskopski, pa se i nije imalo što čitati. Okrenuo sam stranicu i počeo čitati ondje, ali sam i tu završio prije nego što su me ruke zaboljele toliko da bih morao spustiti novine. A dok sam okretao i treću stranicu, puklo mi je pred očima: riječ je jednostavno o tome kako se danas novine čitaju i još više o tome kako se pišu.

Jer nekadašnje novine – one što ih je svaki dan dobivala kavana Corso – bile su posve drukčije od današnjih. U njima je tekst bio apsolutni gospodar: fotografije su tada bile rijetke, a naslovi su bili mnogo manji nego sad, nije još bilo tabloida u pravom smislu riječi. Zato su članci bili dugi, komentari opširni, a vijesti prepune pojedinosti. Pa ako se još uzme u obzir da se često i tiskalo prilično sitno, bit će jasno da se čovjek na onim stranicama koje ga zanimaju zadržavao prilično dugo. A ako se zadržavao dugo, onda mu je trebalo i pomagalo koje će mu pridržavati novine.

A kako je danas? Nema više dugih članaka i nema sitnoga tiska. Novine su već od sama početka zamišljene tako da se mogu pročitati brzo, u vozilu javnoga prometa, između dva zalogaja u kantini, na klupi u parku. A što je još važnije, zamišljene su tako da čovjek nakon čitanja ima osjećaj da se informirao, premda jedva da je išta doista doznao. A sve to zbog toga što se i naš odnos prema svijetu promijenio: sve je manje stvari koje nas u njemu doista zanimaju, sve je manje stvari do kojih nam je doista stalo. Pa zašto da onda o njima čitamo?

Jedino što me tješi, to je okolnost da ljudi ipak prate novine, ali putem interneta, u elektronskom obliku. Pa mislim: možda će jednoga dana u kavanama i brijačnicama biti dostupni tableti s kojih ćemo moći čitati dnevne listove. A možda se pojavi i kakav zgodan okvir za njih?


Pavao Pavličić, Vijenac

www.hkz-kkv.ch

136 - 2016

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU