Sanda Ham sveučilišna profesorica i glavna urednica časopisa Jezik

Na svakom koraku vidi se da je Vlada potpuno nemarna i nebrižna prema hrvatskomu jeziku

Sudbina hrvatskoga jezika ponovno zaokuplja interes hrvatske javnosti koji je izazvan nasilnim ukidanjem Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Interes za sudbinu hrvatskoga jezika dodatno je potenciran direktivom o izradbi "novoga" pravopisa te nakanom vlasti da uvedu ćirilične natpise u Vukovaru, hrvatskom Termopilu, koji je barbarski razoreno u znaku srbijanske ćirilične scenografije.
Ponovno se aktualizira i zahtjev za hitnim donošenjem zakona o hrvatskom jeziku. O tim pitanjima razgovarali smo s glavnom i odgovornom urednicom Jezika Sandom Ham, profesoricom na osječkom Filozofskom fakultetu.

Najnoviji broj Jezika objavio je dokumentaciju o radu Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Što je uredništvo potaknulo na objavljivanje tih jezičnih prinosa?

- Vijeće za normu u svom je šestogodišnjem radu donijelo važna načela i odluke za normativni razvitak hrvatskoga jezika. Ta su načela i te su odluke nezaobilazne i svaka bi se normativna knjiga - pravopis, gramatika, rječnik - trebala voditi njima. Nije riječ samo o pravopisnim načelima i odlukama nego i gramatičkim i leksičkim. Prvo, već je samo to dostatno da dokumentacija bude objavljena - skupljena na jednom mjestu, pregledno i kronološki uređena, komentirana uvodnim člankom predsjednika Vijeća Radoslava Katičića.

Objavljivanjem dokumentacije rad Vijeća postaje javan, dostupan, tako i razumljiv i najvažnije - načela i odluke Vijeća argumenti su koje svako drugo i različito načelo i odluka moraju uzeti u obzir i raspraviti. Tim više što su članovi Vijeća redom ugledni jezikoslovci.
Drugo, činjenica da je Vijeće bez objašnjenja raspušteno, da su zapisnici Vijeća nestali sa stranice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (na kojoj su bili šest godina postavljani kao priopćenja za javnost sa svake sjednice Vijeća) upozorila je da načela i odluke Vijeća žele biti izbrisani iz pamćenja hrvatske jezične zajednice. To jezikoslovci okupljeni u časopisu Jezik nisu mogli dopustiti, bez obzira što je Vijeće raspustio ministar i što je zapisnike uklonio ravnatelj Instituta. Da tomu ne bude tako, pomogla je i hrvatska Wikipedija na čijim su se stranicama ubrzo našli zapisnici.

Kao da se povijest na nov način ponavlja?

- U teškoj hrvatskoj povijesti, a sada govorimo o jezičnoj, hrvatski jezikoslovci često nisu dijelili mišljenje i nastojanja ministarâ, ravnateljâ, direktorâ, nekada i sekretarâ i partijacâ - zahvaljujući tomu, hrvatski je jezik opstao. U prilog tomu ide i činjenica da su zapisnici Vijeća vraćeni na Institutovu stranicu prije desetak dana, nedugo nakon što je Jezik objavio svoje posebno izdanje, nakon što su akademik Radoslav Katičić u Hrvatskom tjedniku, a prof. dr. Mario Grčević u Glasu Koncila, upozorili javnost na pogubnost jezične politike koja se vodi.

HOĆE LI PRAVOPIS BITI KONAČNI ILI NE, NE OVISI O RAVNATELJU INSTITUTA

Ugledni jezikoslovci taj broj časopisa već su nazvali povijesnim...

- Da, čini se da važnost odluka Vijeća i visoki stupanj zaštite koju hrvatskom jeziku pružaju te odluke, čine ovaj broj Jezika povijesnim. Prošlost nas je naučila da prečesto dokumenti važni za hrvatski jezik ostaju skriveni, zaboravljeni ili izgubljeni. Primjerice, dokumentacija o izradbi pravopisnih načela na kojima je 1941. nastao Cipra-Guberina-Krstićev Hrvatski pravopis (u svoje vrijeme zabranjen pa pretisnut tek 1998.) pronađena je i objavljena u Jeziku tek 1990. O tome da je Hrvatsko filološko društvo pripremalo hrvatski pravopis u osvit Novosadskoga dogovora gotovo se ništa i ne zna, a dokumentacija o tom još uvijek nije objavljena.

Zaboravljeno je i Vijeće za normu hrvatskoga jezika koje u Ministarstvu znanosti i tehnologije osnovano 16. ožujka 1998. Vijeće je djelovalo do 2001. kada je tiho raspušteno poslije smjene vlasti. Ta dokumentacija još čeka objavljivanje. Povijesni je, dakle, sam čin objavljivanja, ali prije svega sadržaj koji se objavljuje. Valja imati na umu da je Vijeće bilo jezikoslovno državno tijelo, da je donijelo važne odluke i da te odluke doista imaju povijesno značenje jer su usmjeravale hrvatsku normu godinama.

Kako kanite još obilježiti obljetnicu izlaženja Jezika u nesklonom vremenu za humanističke znanosti, koje su često bile čuvarice nacionalnoga identiteta?

- Na žalost, 60. obljetnica promiče u znaku nove porezne politike i siromaštva, skromno. Znanstveni su časopisi zahvaljujući novom Poreznom zakonu postali obična roba, proizvod kojim se trguje i na koji se plaća porez kao na svaku robu pa je veliki uspjeh što smo uopće uspjeli izdati prva četiri broja. Porez na znanstveni časopis jednak je porezu na novine pa, primjerice, novinsko žutilo plaća istih pet posto poreza kao da je znanstveni časopis, kao i Jezik koji sustavno, stručno i znanstveno promiče kulturu hrvatskoga jezika, a ne nestručna politikantska podmetanja. Državne su nam dotacije smanjene na sramotne male iznose i da nije dobrih ljudi, teško bismo obilježili našu 60. obljetnicu i na ovaj način. Sretni smo da smo u prilikama u kojima jesmo, uspjeli napraviti i toliko.

Koji su to dobri ljudi?

- Osobito ovom prigodom zahvaljujem hrvatskoj obitelji Ljerke i Luke Milasa iz Amerike koji su nam pomogli velikom donacijom, zahvaljujem i gospodinu Ivici Mikšiću iz Karlovca na trajnoj pomoći. Vaš je list zaslužan u mnogome - dali ste Jeziku i jeziku lani prostora na svojim stranicama pa su se Vaši čitatelji odazvali našem pozivu u pomoć zbog državne nebrige za Jezik, bilo kao donatori, bilo kao novi pretplatnici.

Ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje najavio je u travnju novi i konačni hrvatski pravopis. Kako gledate na taj posao koji se percipira i kao novo politički poticano jezično nasilje?

- Hoće li pravopis biti novi i hoće li biti konačni - svakako ne. Naime, teško je smisliti novi način na koji će se pisati ne ću/neću, pogrješka/pogreška, svetci/sveci, Crkva sv. Petra/crkva sv. Petra, Papa/papa - dakle, pravopisna načela ispisana su već, pravopisi mogu posezati za jednima ili drugima, ali smisliti nova - to me doista zanima pa ću pozorno pročitati taj novi pravopis. Konačnost pravopisa ne ovisi o željama i zapovijedima pravopisaca. Ne vjerujem da će Hrvati prihvatiti pravopis koji će ih udaljiti od vlastite kulture i tradicije, ali isto tako ne znam hoće li Institutov pravopis biti takav. Dakle valja pričekati da nam pravopis dođe u ruke pa tada prosuditi.

A do tada?

- Jednom se treba odmah suprotstaviti, tvrdnji da nemamo jedinstveni pravopis i da je to razlog zašto se u Institutu piše pravopis. Naime, doista nema jedinstva u pravopisnoj praksi, ali ipak se zna koji je pravopis službeni. Nema jedinstva ni u primjeni različitih gramatičkih i leksičkih pravila, primjerice, jedni pišu (i govore) kutem, sirem, drugi kutom, sirom; jedni će reći orginalno, autobusna stanica, drugi originalno i autobusna postaja - pa zato ne vičemo da nemamo jedinstvenu gramatiku i rječnik, nego nastojimo pogrješke popraviti. Tako i ovdje - znamo što pravopis propisuje i umjesto da se toga pridržavamo, vičemo o pravopisnom nejedinstvu.

Stvari su ipak jasne - odobrenje za školsku uporabu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa ima Hrvatski pravopis S. Babića, B. Finke i M. Moguša (18. Travnja 1994.), a preporuku kojom se odobrava za školsku uporabu ima Hrvatski školski pravopis S. Babića, S. Ham i M. Moguša (16. Veljače 2005.). Ni jedan drugi hrvatski pravopis nije usklađen s odlukama Vijeća za normu i nema odobrenje ili preporuku za uporabu, nema takvo odobrenje ni Anić-Silićev pravopis ni Matičin. Službeni pravopis, dakle, postoji i u uporabi je dvadesetak godina.

S. GOLDSTEIN IZRAZITI JE JEZIČNI UNITARIST

Je li tko od poznatih hrvatskih jezikoslovaca uključen u taj posao?

- O tom poslu znam iz novina, kao i hrvatska javnost. Pročitala sam da pravopis izrađuju jezikoslovci s Instituta, među njima su mnogi i poznati, a i moji suradnici i to neki vrlo bliski. Najpoznatije su jezikoslovke među autorima Milica Mihaljević i Lana Hudeček.
Činjenica da sam i ja doznala iz novina da se sprema novi pravopis, a ne od tih bliskih suradnika, govori o tajnosti u kojoj se sve to skupa radi. Poslu je prethodilo ukidanje Vijeća i uklanjanje zapisnika Vijeća s mrežnih stranica Instituta - očito se u Institutu okrenula nova stranica.

Naime, dio je institutskih izdanja pisan prema pravopisnim odlukama Vijeća, primjerice, Školski rječnik hrvatskoga jezika iz 2012., a sada autori tih izdanja pišu novi pravopis. Dobro je naglasiti da je spomenuti Rječnik 21. ožujka ove godine dobio i Nagradu Grada Zagreba - da je pisan nekakvim neprihvatljivim pravopisom, to se svakako ne bi dogodilo.

U novije vrijeme izgleda kao da je ponovno oživjela unitaristička koncepciji jezika?

- Unitaristi bi nastavili gdje je stao novosadski pravopis, njima se najprirodnije čini pisati kako narod govori, a pri tom se ne definira koji narod, ne istražuje se kako taj zamišljeni narod govori, ne kaže se da pravopis nije govor, nego je pravopis skup pravila koje kažu kako zapisati što se govori, a ne opis narodnoga govora. Na žalost, ta struja teče prema štokavštini shvaćenoj kao zajednički jezik svih onih naroda u kojih postoji štokavsko narječje (dakle Hrvata, Srba, Bosanaca, Crnogoraca) i ta struja ne vodi računa o hrvatskim jezičnim posebnostima nego ih smatra nepotrebnim političaranjem i razdvajanjem hrvatskoga jezika od ostalih srodnih štokavskih.

Ta je struja iznjedrila 1960. sastavljeno pisanje ne ću, prognala je iz pogrješke i t, d, iz zadatci, nadčovjek pa se tada počelo pisati neću, greška, zadaci, natčovjek. Uz to je išlo i političko zatiranje hrvatstva i toj se struji reklo ne Deklaracijom o hrvatskom jeziku, 1967. Međutim, unitarizam ipak kao olujni oblak lebdi na hrvatskom nebu - izraziti jezični unitarist, S. Goldstein, savjetnik je u Milanovićevoj Vladi i nakladnik, za sada posljednjega hrvatskoga unitarističkoga pravopisa, Anić-Silićeva iz 2001. Upravo je on prošle godine, i to u ime nove vlasti, i najavio novi pravopis. Je li pri tom mislio na Institutov pravopis ili na neko svoje izdanje - to ćemo uskoro doznati. Ne treba zaboraviti ni zagrebačku filološku školu...

Tradiciju zagrebačke škole valja razlikovati od tradicije koja je nadahnula londonac. Zagrebačka je škola hrvatska filološka škola iz 19. st. koja je nama napoznatija po morfonološkom pravopisu, popularnom korienskom. Ta je struja iznjedrila Koriensko pisanje 1942. NDH nije smislila nova pravopisna načela, nego ih je preuzela od zagrebačke škole. Ne treba zaboraviti da je književnost hrvatskoga romantizma i realizma pisana korienskim pravopisom i da se tomu pravopisu ugled i dosljednost u pravopisnim rješenjima ne može odreći. Među suvremenim jezikoslovcima taj pravopis nema pristaša ili barem nema onih koji bi mogli nametnuti takva pravopisna načela. Prema tom pravopisu pisalo bi se obhodnja, nadpis, promičba, liepo, Hervat (umjesto ophodnja, natpis, lijepo, promidžba, Hrvat). Ono što je od zagrebačke škole živo i danas, svijest je o hrvatskom jeziku kao posebnom i različitom od ostalih jezika štokavski stiliziranih.

Na kojoj je tradiciji pak nastao londonac?

- Tradicija koja je nadahnula londonac umjerena je tradicija koja se oslanja na Brozov pravopis - ta je struja, u odnosu na dvije navedene, pravopisno umjerena. Iz korienskoga pravopisa prihvaća samo ono što poboljšava razumijevanje napisane riječi, a ne opterećuje ju, a inače se ravna prema izgovoru. Zbog toga valja pisati nadčovjek (a ne natčovjek), patci (a ne paci). Naravno da hrvatski jezik promatra kao poseban i u tom smislu na tragu je zagrebačke škole. Ta, brozovska tradicija, našla je svojega odjeka u načelima Vijeća za normu i u službenim pravopisima, ponajviše u ne ću, krjeposti i grješnicima. I samu sebe, kao suautoricu školskoga pravopisa, smatram predstavnicom te struje.

HRVATSKI JEZIK NIJE ZAŠTIĆEN, ZAŠTIĆENI SU MANJINSKI JEZICI

No ima mnogo znakova da je politika sklona jezičnoj koncepciji Snježane Kordić, koja drži da su hrvatski i srpski jedan jezik te da nema mjesta hrvatskome jeziku u Ustavu RH?

- Nešto što bi se nazvalo jezična koncepcija Snježane Kordić, ustvari ne postoji. Riječ je o vrlo staroj unitarističkoj koncepciji izjednačavanja svih štokavski stiliziranih jezika u jedan, samo što je tomu Snježana Kordić dala pomodnu odjeću europskoga neounitarizma. Ne treba zaboraviti da rad Snježane Kordić nije započeo onoga trena kada je njezina knjiga o nepostojanju hrvatskoga jezika objavljena, nego da je ona u struci od 1990. i da su njezina nastojanja dugotrajna i uporna - pala su na plodno tlo još u vrijeme Hadezeove vlasti i Hadezeovo je ministarstvo financiralo njezinu knjigu. Istini za volju, tada je HDZ već bio u koaliciji s hrvatskim Srbima pa je moguće da je i to potaknulo osebujne misli o (ne)hrvatskom jeziku u Hrvata.

Na što sve to upućuje?

- Nepostojanje državne jezične politike dugotrajno je. Ono omogućuje da hrvatska država podupire i hrvatskom jeziku štetne pokušaje. Vlada je svakako nemarna i nebrižna prema hrvatskomu jeziku, a to se vidi na svakom koraku. Stječe se dojam da se bitka za hrvatski jezik ponovno počela zahuktavati.

Što bi u ovom trenutku trebalo činiti?

- Činimo što možemo - objavljujemo, istupamo javno, upozoravamo, promičemo hrvatski jezik. To možemo mi, jezikoslovci zagrebačke i brozovske tradicije. Poticati hrvatsku jezičnu kulturu. To je doista najviše što sada možemo jer na politiku mi ne možemo utjecati drugačije nego kao i svi građani - odazivajući se pozivu na glasovanje i biranjem onih koji će zakonski štititi hrvatski jezik.

Smatrate li da treba hitno, prije ulaska u EU, donijeti zakon o hrvatskom jeziku?

- Da, zakon je prijeko potreban. Postojeće zakonske odredbe nisu dostatne ili su nepromišljene i za hrvatski jezik štetne. Kolega Grčević nekoliko je puta upozoravao na jezičnu pogubnost zakona koji naoko nisu zakoni o jeziku, prema njegovim riječima iz Jezika: "U 44. Članku Zakona o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjenjivanju sukladnosti (NN 20/10) kaže se, primjerice, da se 'danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji svim odredbama ovoga Zakona' riječi 'na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu' zamjenjuju riječima 'na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu ili na jeziku koji mogu lako razumjeti potrošači i drugi korisnici'." Konkretno, to znači da je naputak koji sam ovoga Uskrsa pronašla u kutijici boje za pisanice uvezenom iz EU, u skladu s hrvatskim zakonom.

Naputak glasi ovako: "Makazama razdijeliti dose sa farbom. U svaku zdijelicu sasuti jednu farbu, 2 kašike sirćeta i hladnu vodu..."
Dakle drugim riječima rečeno...Hrvatski jezik nije zaštićen u vlastitoj državi - zaštićeniji su manjinski jezici. Naime, u programu Vlade (koji je dostupan na mrežnim stranicama) uopće se ne spominje hrvatski jezik, ali se zato o manjinskim jezicima i njihovim pravima govori na nekoliko mjesta - posljedica je očita, ćirilica u Vukovaru kuca na vrata. Da je položaj hrvatskoga jezika jasno i nedvosmisleno zakonski zaštićen, ne bi bilo prostora za ćirilične napade i poslijeratne ratove s poraženima. Naravno da manjine imaju svoja zakonska prava i pravo na svoj jezik, to ne smijemo i ne želimo osporiti, ali svakako svoja prava ima i hrvatski jezik.

Manjinska se prava moraju poštovati, ali onog trenutka kada loša i neprimjerena provedba tih prava počne izazivati nemir, prosvjede i onoga trenutka kada se većina osjeti ugroženom zbog slijepe provedbe manjinskih zakona - očito da nešto nije kako treba sa zakonodavcem (a ne s manjinom ili većinom). Mora se voditi računa o tom da je u hrvatskoj povijesti jezik prečesto bio izvor manipulacije i potiranja hrvatstva; od 1850. hrvatski je jezik posve legitimno izjednačavan sa srpskim u ime stvaranja jedne nacije, velikosrpske. To se nastavilo sve do Domovinskoga rata, a danas, 20 godina poslije, kada je o ćirilici u Vukovaru riječ, nepovjerenje je normalno i opravdano - jezično zatiranje trajalo je stoljeće i pol, uz to je išlo i zatiranje hrvatstva, širenje srpstva, a sve je završilo krvavim zločinima i to najstrašnijima baš u gradu koji se sada želi poćiriličiti.

Bi li uredništvo Jezika objavilo kvalitetan prijedlog jezičnoga zakona?

- Uredništvo je prije nekoliko godina započelo prikupljati, proučavati i usustavljivati različite europske zakone o jeziku i hrvatske prijedloge jezičnoga zakona. Vijeće za normu raspravljalo je o jezičnom zakonu i mnogi su jezikoslovci upućeni i djelatno uključeni u postavljanje zakonskih okvira za zaštitu hrvatskoga jezika u njegovoj javnoj uporabi, a tako i Jezikovo Uredništvo. Nije poteškoća u tom da se prijedlog jezičnoga zakona objavi na našim stranicama, poteškoća je u tom da se taj prijedlog i prihvati u Saboru. Do sada te političke volje nije bilo, a bez političke volje vladajućih nije moguće mijenjati: jezikoslovci su tada samo znanstvenici i promicatelji hrvatske riječi. U teškim vremenima i to je mnogo.

Piše: Marko Curać
Hrvatski tjednik