Tako prognoze Europske banke za obnovu i razvoj nisu
ružičaste, dok ista banka u susjednim tranzicijskim
državama vidi napredak. Ekonomski stručnjaci koji
analiziraju gospodarsku situaciju u Hrvatskoj skeptični
su hoće li Hrvati na predstojećem referendumu dati svoj
glas za pristup Republike Hrvatske u Europsku uniju. I
oni vide da distanca između građana i političara raste i
da oko 50 % birača koji bi danas dali zeleno svijetlo za
Europsku uniju nije jamstvo da će oni i na dan
referenduma biti spremni tako glasovati.
Egzotična zemlja
Način na koji sadašnja vodeća
koalicija na čelu s Hrvatskom demokratskom zajednicom
promiče prednosti pristupa Republike Hrvatske
Europskoj uniji kod mnogih građana izaziva depresiju,
a ne euforiju. Ljudi na ulici nisu sigurni da će im
plaće biti više nego danas. Na Jarunu EU nazivaju
"veličanstvenom europskom postajom". To sve u
trenutcima kada svaki drugi mladi Španjolac nema
zaposlenja, u trenutcima kada je Atena u plamenu zbog
prijetećeg bankrota zemlje i duga od 367 milijardi
eura, u trenutcima kad je svima poznavateljima
unutarnje situacije EU jasno da ta Unija gotovo
nijednoj državi ne daje jamstvo za socijalnu sigurnost
građana. U trenutcima kada analitičari po cijeloj
Europi zaključuju da se ona nalazi u teškoj krizi i da
nema sile kojom bi se moglo naći sigurno rješenje za
probleme dugova u Grčkoj, Portugalu, Irskoj,
Španjolskoj i u drugim državama članicama EU.
Političari EU već godinama probleme dugova rješavaju
na način kojim eurozonu pretvaraju u globalnu krizu.
Europa - kažu zabrinti znalci - već dugo nije pojam
koji ljude ohrabruje, već teret koji izd dana u dan
biva sve teži i nepodnošljiviji. Nije daleko granica
na kojoj uznemogli Europljani mogu stati i kazati da
više ne mogu nositi teret koji su na im natovarili
političari i bankari.
No, naša
premijerka tu i takvu EU naziva "veličanstvenom
europskom postajom". Tako su komunisti širili iluzije
u opstanak Jugoslavije, sve do zadnjeg trenutka
raspada, a ovi naši "demokratski" Hrvati vedro šire
besmislice. Hrvatska je zaslužila da uđe u EU i ona će
vjerojatno u nju ući, ali ako bi ona išla u nju s
takvom retorikom hrvatskih političara, onda Hrvatska u
toj Uniji može biti zanimljiva samo kao egzotična
zemlja. Onda su otvoreni svi putovi da Hrvatska izgubi
svoj politički identitet. Kako znamo, dr. Franjo
Tuđman u svim je svojim knjigama širio viziju europske
Hrvatske, ali to je bila drukčija retorika nego
današnja.
Neki dan pisalo je u novinama da neki
jadranski otoci stoje na raspolaganju za prodaju. Ove retke pišem u Šibeniku i
čitam što je bilo s Dalmacijom i Šibenikom 1409. kada je kralj Ladislav
Napuljski prodao Dalmaciju Veneciji. Šibenčani nisu prihvatili tu prodaju i tri
su godine odolijevali Mlečanima, koji su ipak na kraju bili jači i 1412. zauzeli
grad. Danas ne mogu kupiti cijelu Dalmaciju, ali otok po otok mogu. Već su
kupili ili preuzeli najvažnija poduzeća, pa među najveće zadatke budućih
hrvatskih političara mora spadati plan da se Hrvatska u procesu pristupa
Europskoj uniji digne iz ponora u kojem se sada nalazi.
Hrvatski smjer
Prije 20
godina izgledalo je da počinje nova epoha za Hrvatsku,
da počinje demokracija koja će dokrajčiti
izrabljivanje hrvatskoga naroda. Hrvatski puk
razvedrio se 1990. kada je Hrvatski državni sabor
nagovijestio uspostavu vlastite države. Hrvatska se
međunarodnim i diplomatskim priznanjem uskoro od
objekta pretvorila u subjekt povijesti. Daljnju veliku
radost hrvatski je puk doživio u kolovozu 1995. kada
je u Kninu zaviorila hrvatska zastava. Na tom
hrvatskom kraljevskom mjestu četnici su naumili
uništiti hrvatski narod. No, pilati su branitelje koji
su oslobodili Knin i sve hrvatske krajeve predali
međunarodnim i domaćim sudovima da oni ocijene je li
riječ o hrvatskim herojima ili zločincima. Stavili su
ih na stup srama - na zadovoljstvo i radost svih
protivnika hrvatske državne neovisnosti.
Andrija Hebrang obično je u pravu, pa i
onda kad malko laže. U povodu smrti svog prijatelja Đure Brodarca napisao je da
Hrvatska ide u pogrješnom smjeru. Tu istinu davno smo primijetili, ali uzalud.
Andrija Hebrang trebao ju je izgovoriti najkasnije prilikom kampanje za
predsjedničke izbore prije dvije godine. Njegov otac izgubio je bitku s lažnim
komunistima i prevrtljivim velikosrbima u doba socijalističkog bezvlađa, a
sudbina, čini se, hoće, da će i njegov sin Andrija hebrang također izgubiti
bitku, ne u komunističkom sustavu, nego u anarhiji hrvatske demokracije, u kojoj
se ne zna tko pije - tko plaća.
U Hrvatsku se ovih dana iz Salzburga vraća veliki mistifikator, uznik Ivo
Sanader. "Njegovi" ga se p'laše kao što su ga se plašili dok im je bio šef.
Vjerojatno će i ovaj put igrati na nacionalnu kartu kao kad je prezuzimao vlast
u HDZ-u i u vladi. Država će mu suditi. Pčrevrtljivci se znaju dobro braniti i
tako prisvajati one u narodu, koji tvrde da je politika kurva i da se politikom
moraju stoga baviti samo takvi ljudi koji vladaju pravilima podzemlja. Za
poštene i pristojne ljude nije politika.
Povika na
državu
Uz bivšeg premijera država zatvara
generale, poduzetnike, bivše premijerove rizničarke i
rizničare, mafijaše i kradljivce državnog i narodnog
blaga. Dnevni tisak jedva stiže bilježiti sve te
državne i privatne afere. Čini se da se država počela
braniti od podzemlja, koje je nad njom vladalo. Ako je
to tako, onda će građani Republike Hrvatske morati
opet stjecati povjerenje u vlastitu državu, o kojoj
već godinama imaju najlošije mišljenje. Gdje se god
krećemo, sjedimo li u kavani, na jadranskoj obali, u
krugu prijatelja i znanaca, u krugugu Hrevata iz
inozemstva i rodbine, svuda ista priča: vika na
državu. Svi psuju tu našu državu. Njezina legitimnost
je ugrožena u očima sve većeg broja ljudi. U novinama
ljudi pišu o propasti države, pa neupućeni mogu
misliti da neovisna Hrvatska doista ide svom kraju,
kao što je u sličnoj situaciji Jugoslavija propala
zbog svojih nacionalnih, političkih i gospodarskih
protuslovlja. Morat ćemo postaviti pitanje koliko su
građani sami krivi da država do sada nije
funkcionirala kako je trebala. Svjesna neangažiranosti
građana u političkom životu nije dobra svjedodžba
hrvatskih ljudi. Jadikovanje nije političko
angažiranje. Oni koji iz osjećaja nemoći psuju državu
gube duhovnu ravnotežu i nerijetko koriste onim
snagama koje tu državu žele uništiti u korist obnove
propale i zloglasne Jugoslavije.
Infantilizacija političkog
života
Zbog toga i stotinu drugih razloga
krajnje je vrijeme da se na političkoj pozornici
počinju javljti ljudi novoga vremena. Njihov osnovni
zadatak trebao abi biti da Hrvatsku izvuku iz sadašnje
infantilizacije političkog života i da se, poučeni
svim krvavim katastrofama od 1918. do danas, a i
zadivljujućim uspjesima, okrenu budućnosti, izgradnji
moderne države uz angažiranje svih slojeva
stanovništva i svih vjerskih zajednica. Vrijeme je da
poduzetnici i radnici, "desni" i "lijevi", "crni" i
"crveni" političari i njihovi birači, poljoprivredni
proizvođači, profesori i njihovi đaci i studenti,
vjernici i nevjernici, svi za rad sposobni
"domovinski" i iseljeni Hrvati zajedno prionu u novu
izgradnju zemlje. Krajnje je vrijeme da se ponovno
stvori u učvrsti solidarnost cijeloga naroda -
takozvanog "lijevog" i "desnog". Ako se to ne učini,
jao si ga ovome narodu.
Današnji neoliberalni i "demokratski"
demagozi koji imaju u rukama masovne medije u velikom
broju država zaposjeli su središnju vlast, koja nije
daleko od totalitarističkih vladavina 20. stoljeća.
Hrvatskim demagozima mora se stati na kraj. Car Franjo
Josip !. jednom je prilikom rekao: "Ja sam posljednji
monarh stare škole. Moja je zadaća da svoje narode
štitim od njohovih plolitičara". Hrvati danas nemaju
takvog cara ili kkralja, koji bi ih štitio. Narod se
danas mora sam zaštititi. On mora dopustiti da se
iznjedre novi političari, koji se ne će olako
poigravati njegovom sudbinom.
Stjepan
Šulek
Hrvatsko slovo 22.07.2011.
|
