Čelni ljudi Srbije i Hrvatske daju, ne dobivši od naroda
mandat za to, izjave o oprostu... Međutim, ovakve
patetične političke izjave mogu biti vrlo štetne i ni u
kojem slučaju ne doprinose pomirenju. Štoviše, one
zamagljivanjem povijesne istine mogu doprinijeti
ponavljanju zločina iz prošlosti. Ovakav oprost koji
smjera k pomirenju može biti naročito opasan Hrvatima
jer Srbi pri tome ostaju bez ikakve krivice.
Srbi su, lažna je tvrdnja, uvijek
bili ugroženi od drugih, a sami nikada druge nisu
ugrožavali. To je bit dugotrajne srbobranštine (Mato
Artuković) kojoj su potrebni "žrtveni jarci" (u prvom
redu Hrvati) koji se prokazuju svijetu (vrlo uspješno)
kao glavni krivci za sva zla. Revizija povijesti koja
je potrebna svakoj znanstvenoj historiografiji, a koja
u nas dobiva atribut ustaštva, daje sasvim drukčiju
sliku o povijesnoj stvarnosti. Hrvati su suočeni s
prošlošću i rijetki su oni koji poriču zločine u NDH.
Međutim službena Srbija i posebno srpska politička
elita u Hrvatskoj traže od svih da priznaju svoje
zločine nad Srbima. Pri tome se negira i prešućuje
bilo kakva odgovornost srpske strane.
Srpska amnezija kronologije
Srpska politika i "znanost", uz
dugotrajnu pomoć Srpske pravoslavne crkve, pate od
zaborava kronologije i uvijek prešućuju primat srpske
agresije i genocida. Odlazak srpskoga stanovništva
poslije Oluje proglašen je zločinom stoljeća (Svetozar
Livada). Kronološki posloženi događaji ipak daju
drukčiju sliku. Progon Hrvata iz Vojvodine te iz
Republike Srpske, genocid u Hrvatskoj (Vukovar,
Škabrnja itd.) i Srebrenici zločini su stoljeća koje
je počinila srpska strana prije Oluje.
Takvih kronoloških zaborava u srpskoj promidžbi ima napretek.
Uostalom, zločini na području bivše Jugoslavije utemeljeni su na ideji o velikoj
Srbiji koju obilježava Načertanije Ilije Garašanina. Taj projekt izrastao je iz
srpske mitologije, pri čemu su Hrvati tretirani kao ništavan narod u kojem su
štokavci zapravo preobraćeni Srbi.
Mit još uvijek živi, a podupire ga srbijanski predsjednik Boris
Tadić izjavom da je Ruđer Bošković bio Srbin katolik. Ovdje se ne smije
zaboraviti ni na staro sramotno srpsko svojatanje dubrovačke književnosti koje
se danas obnavlja.
U projektu o velikoj Srbiji razabire
se genocidni poučak: treba stvoriti plan (1), a zatim treba sotonizirati buduću
žrtvu (2). Ovaj je poučak funkcionirao zadnja dva stoljeća. U Kraljevini
Jugoslaviji Hrvatska se našla na mučilištu. Ubijeni su mnogi hrvatski rodoljubi,
a Hrvati su proglašavani bijednim narodom kojeg je "rimski malj" poromanio
usadivši mu ropsku utučenost. Uoči Drugoga svjetskog rata hrvatsko-srpske
suprotnosti su se zaoštrile, a ubojstvo Stjepana Radića i atentat na Aleksandra
predskazali su buduće ratne strahote. I ovdje je srpska znanost zaboravila
kronologiju. Četničke organizacije bile su u Jugoslaviji spremne za stvaranje
velike Srbije, a postojale su i u vojsci. Poslije osnivanja Banovine Srpski
kulturni klub je istaknuo parolu "gdje god je Srba - tu je Srbija".
Zločini četnika na području NDH nastavak su svega onog što se događalo u
predratnoj Jugoslaviji. Prije ustaškoga terora nastavljen je zločin prema
Hrvatima i Muslimanima koji se provodio stalno od 1918.
Model primarnosti srpskoga zločina jasno se vidi u događajima
kod Bjelovara, kada je, što je gotovo nepoznato, 8. travnja 1941. u tom gradu
proglašena NDH. Četničke organizacije na tom su području djelovale prije rata, a
pobunu hrvatskih vojnika i proglašenje NDH u Bjelovaru trebao je ugušiti
konjanički puk jugoslavenske vojske Car Dušan Silni, koji se prethodno borio
protiv Nijemaca. U toj intervenciji ubijeno je jedanaest hrvatskih seljaka u
Donjim Mostima. Nakon raspada konjaničkoga puka Srbi i četnici djeluju u okolici
Bjelovara i ubijaju Hrvate. Od 6. do 25. travnja 1941. na području bjelovarskoga
kotara ubijeno je 99 osoba, među kojima je bilo 19 žena i 17 djece. Kao očit
odgovor na srpske zločine slijedilo je ubijanje 184 ili više Srba u Gudovcu 28.
travnja 1941.
Takva redoslijeda nema u komunističkoj i srpskoj
historiografiji. Samo se navodi podatak o 184 ili više ubijenih Srba. U ime
velike Srbije počinjeni su prije Drugoga svjetskog rata zločini na koje je grubo
odgovoreno. Četnici su tijekom rata imali jasan genocidni program u svrhu
stvaranja velike Srbije (Moljevićev plan o homogenijoj Srbiji, četnički
dokumenti koje navodi Vladimir Dedijer). Program je nemilosrdno realiziran
ubijanjem Hrvata i Muslimana.
Ivo Rendić-Miočević
Vijenac, broj 469
23. veljače 2012.
|