Sastojala se od općine Okučani, novoformirane općine od
- kako se u "statutu" navodi - "srpskog povijesnog i
etničkog prostora Novske i Nove Gradiške", i općine
Pakrac, čiji je teritorij dijelom ostao pod hrvatskom
vlašću, a kao "srpske" općine koje trebaju pripasti
spomenutoj "srpskoj oblasti", navedeni su i Daruvar,
Grubišno Polje i Podravska Slatina, općine koje srpske
snage 1991. nisu uspjele okupirati. Zadaću obrane
okupiranog teritorija zapadne Slavonije imao je 18.
korpus Srpske vojske Krajine (SVK), formiran nakon
organizacijsko-formacijskih promjena u vojsci pobunjenih
Srba tijekom listopada i studenoga 1992. godine. Drži se
da je na okupiranom području živjelo, u vrlo teškim
uvjetima, između 23.000 i 29.000 stanovnika, iako je
prema jednom popisu "srpskog stanovništva", nastalom u
"RSK" vjerojatno krajem 1993., taj broj bio veći
(Grubišno Polje 4535, Daruvar 9423, Okučani 8106, Pakrac
13460, Podravska Slatina 7984).
Otvaranjem autoceste 21. prosinca
1994., nakon sklapanja sporazuma između hrvatskih
vlasti i pobunjenih Srba 2. prosinca 1994., došlo je
do postupne normalizacije odnosa između RH i
pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji. Pritisnuti
teškim uvjetima života i općom nestašicom na
okupiranom području, ali i željom da vide članove
svojih obitelji, Srbi s toga područja počeli su
masovno dolaziti na slobodni hrvatski teritorij,
tražeći pritom i domovnice, koje su bez problema
dobivali. Dokumenti svjedoče da su mnogi Srbi, uz
podršku ili aktivno sudjelovanje najviših predstavnika
krajinskih vlasti, a neki srpski zapovjednici drže i
uz hrvatski poticaj, bili uključeni u šverc gorivom,
koje su nabavljali na slobodnom teritoriju RH.
Analizirajući situaciju nakon pretrpljenog poraza,
dužnosnici pobunjenih Srba primijetili su da je
otvaranjem autoceste narušen srpski sustav obrane, a
da je stanje dodatno otežavalo curenje sigurnosnih
informacija hrvatskim tijelima vlasti, zaključivši da
je otvaranje autoceste, ponajprije iz sigurnosnih
razloga, bila kobna pogreška.
No, s obzirom na to da je, uz oružane
incidente, neposredan povod za operaciju bilo
zatvaranje autoceste i odbijanje srpske strane da je
opet otvori, srpski dužnosnici su nakon poraza u
"Bljesku" mnogo raspravljali o tome tko je odgovoran
za odluku o neotvaranju autoceste. Ispostavilo se da
je takvu odluku donio Milan Martić u dogovoru sa
zapovjednikom "Srpske vojske Krajine" (SVK), generalom
Milanom Čeleketićem, uz podršku Glavnog štaba, koji je
smatrao da će "prisutne jake snage HV-a" otvaranjem
autoceste doći u još povoljniji operativno-taktički
položaj. Nasuprot njima, zapovjednik 18. korpusa SVK
pukovnik Lazo Babić ističe kako do "hrvatske agresije"
ne bi ni došlo da je otvorena autocesta, za što se i
sam zalagao, optužujući pritom Glavni štab da je
"jedini mogao narediti otvaranje ceste, ali to nije
učinio".
Glede otvaranja autoceste, taktika
srpske strane oko toga pitanja možda se najbolje
očituje u razgovoru "dva dežurna oficira SVK" iz
Okučana i Knina 30. travnja 1995. u večernjim satima,
koji nam je neki dan u izlaganju na promociji
monografije 1.gbr u Garešnici (gdje je bilo Istureno
zapovjedno mjesto GS OS RH u "Bljesku") prepričao
general Marijan Mareković. Vjerojatno razbijajući
dosadu dežurstva njih dvojica su razgovarala o stanju
na njihovom području, a "dežurni" iz Okučana svojem je
"drugu i suborcu" rekao da će ujutro (1. svibnja)
otvoriti autocestu, pa će je onda oko podneva opet
zatvoriti, i tako će se - "malo otvarajući pa
zatvarajući autocestu, rugati hrvatskoj državi". U
zoru 1. svibnja 1995. "dežurnom" iz Okučana više nije
bilo do ruganja.
Prema ratnom planu "Gvozd" iz veljače
1995., 18. korpus SVK trebao je "odsudnom i aktivnom
obranom spriječiti prodor ustaških snaga u njegovu
zonu obrane, uništiti uklinjene snage i stvoriti
uvjete za napad prema etničkim srpskim prostorima, s
težištem na pravcu Lipik - Pakrac - Daruvar". Trebao
se odlučno braniti 3 do 5 dana, što bi drugim
jedinicama omogućilo izvođenje ofenzivnih akcija kako
bi zauzeli hrvatski teritorij, koji bi poslužio kao
kompenzacija za eventualni gubitak zapadne Slavonije.
Vojni i civilni dužnosnici pobunjenih Srba bili su
upoznati s točnim vremenom početka hrvatskog napada,
jer su s više strana dobili informacije. No, te
podatke, čak i ako su shvatili ozbiljno, nisu mogli, a
ni stigli, iskoristiti. Iako su njihovi vojni
zapovjednici naglašavali spremnost, ističući kako je,
zbog napetosti oko autoceste, već 28./29. travnja
1995. naređena mobilizacija (pitanje je u kojem je
opsegu uopće provedena), pobunjeni Srbi dočekali su
hrvatski napad uglavnom nepripremljeni i opterećeni
brojnim problemima.
U srpskim dokumentima, među razlozima
pada zapadne Slavonije, navodi se dugo i pomno
planiranje i pripremanje hrvatskog napada. Posebno se
ističe detaljno prikupljanje podataka o srpskim
položajima, pri čemu su "korišteni diverzanti HV-a,
ali i pripadnici UNPROFOR-a, lokalno stanovništvo i
šverceri". U dokumentima se ne govori o uporabi
hrvatskih bespilotnih letjelica, što je tema koja zbog
njihove učinkovitosti, posebice u pripremi i provedbi
vro "Oluja", zaslužuje posebnu pozornost. Ne očekujući
napad većih razmjera, dio pobunjenih Srba bio je
potpuno iznenađen snagom, odlučnošću, načinom i
taktikom izvođenja hrvatskog napada. Čitajući srpske
dokumente može se zaključiti da su, osim na području
Pakraca, hrvatske snage, koje se u tim dokumentima
redovito poistovjećuju s ustašama, brzo i kontinuirano
napredovale, slamajući otpor pobunjenih Srba. U njima
se ističe poučnost suradnje HV-a i snaga MUP-a te
dobro pripremljena i dosljedno realizirana hrvatska
propagandno-psihološka djelatnost.
U raščlambi uzroka poraza raspravlja
se i o razlozima "pada Jasenovca", koji je prema
vojnom rasporedu pobunjenih Srba branila "Taktička
grupa 1" sa zapovjednikom potpukovnikom Borivojem
Pavlovićem. Zbog nespremnosti i malobrojnosti ona nije
pružila ozbiljniji otpor, a na početku sukoba ni
njezin zapovjednik ni njegov zamjenik nisu se nalazili
na zapovjednom mjestu, čime su pridonijeli općem
rasulu i panici u jedinici, tako da su hrvatske snage
ušle u Jasenovac 1. svibnja 1995. do 13 sati.
Dokumenti pokazuju i da je, želeći sakriti svoju
odgovornost za brzi poraz, zapovjedništvo "TG 1"
krivotvorilo ratni dnevnik u kojem se, uz detaljan
opis sukoba i povlačenja, navodi da je Jasenovac
branjen do 15 sati i da je odbijeno više hrvatskih
pokušaja forsiranja Save prema Uštici, što ne odgovara
istini. Pišući o borbama, u srpskim se izvještajima
odmah pojavljuju dezinformacije o rušenju spomenika
("Kameni cvijet" B. Bogdanovića) na Spomen-području
Jasenovac, čime se hrvatske vojnike željelo
poistovjetiti s ustašama te ocrniti pred svjetskom
javnošću. U srpske dezinformacije uvjerio se i
američki poslanik u RH Peter Galbraith kada je 8.
svibnja 1995. posjetio Jasenovac, vidjevši pritom
razrušenu katoličku i čitavu pravoslavnu crkvu.
Iz sadržaja srpskih dokumenata može se
zaključiti da su pobunjeni Srbi jači otpor pružili
samo u prijepodnevnim satima 1. svibnja 1995., a da je
onda obrana popustila te da su vojnici, kako bi
pomogli u evakuaciji svojih obitelji i zbog straha od
okruženja, počeli napuštati položaje, što se tijekom
dana pretvorilo u opće bježanje i kaos. Nakon
popuštanja prvih crta, pobunjeni Srbi pokušali su
organizirati drugu liniju obrane koju, usprkos
naporima pojedinih zapovjednika, zbog općeg kaosa u
njihovim redovima i brzog napredovanja hrvatskih
snaga, nisu uspjeli uspostaviti. Tako je već prvog
dana sukoba pokrenuta velika kolona izbjeglica u kojoj
je, osim žena, staraca i djece, bilo puno vojno
sposobnih (i naoružanih, op. a.) muškaraca.
Mediji u Hrvatskoj istaknuli su kako je operacija "Bljesak"
trajala 32 sata. Za to vrijeme oslobođeni su Jasenovac, Stara Gradiška i
Okučani, i slomljen je otpor srpskih postrojbi. No, ostaci poraženoga 18.
korpusa "Srpske vojske Krajine" predali su se u popodnevnim satima 4. svibnja
iznad Pakraca, a organizirani otpor specijalnih snaga pobunjenih Srba prestao je
sljedećega jutra, oko 6.30 sati u području Omanovca. U simboličkom smislu,
predaja potpukovnika Steve Harambašića, zapovjednika 51. (pakračke) pješačke
brigade "SVK", i uhićenje Veljka Džakule, jednoga od vođa srpske pobune protiv
demokratski izabrane vlasti RH, u popodnevnim satima 4. svibnja 1995. na
Gavrinici iznad Pakraca, označili su konačni poraz velikosrpske ideje i agresije
u zapadnoj Slavoniji.
Tijekom i nakon operacije "Bljesak",
hrvatske vlasti osigurale su humani postupak,
liječničku skrb bolesnim osobama i sva građanska prava
srpskom stanovništvu, a pripadnicima srpskih postrojbi
zajamčena je primjena Zakona o oprostu. Da je
operacija izvedena korektno i u skladu s pravilima
ratovanja potvrđuju i izvješća predstavnika
međunarodne zajednice. Takvu ocjenu ne negira ni
činjenica da su u "Bljesku" nažalost stradale i
civilne žrtve srpske narodnosti. Većina stanovnika
srpske narodnosti na okupiranom dijelu zapadne
Slavonije napustila je to područje prije dolaska
pripadnika oružanih snaga RH. Uzroke tome treba
tražiti u njihovom strahu i nepovjerenju prema
hrvatskim vlastima te činjenici da velika većina njih
nije željela prihvatiti i priznati hrvatsku vlast.
Razmišljanje većine pobunjenih Srba o životu u RH možda najbolje
oslikavaju riječi "predsjednika RSK" Milana Martića koji je, govoreći o Planu
Z-4, na zasjedanju Skupštine pobunjenih Srba, 8. veljače 1995., u Kninu izjavio:
Za prihvatanje koncepcije tzv. mirne reintegracije Krajine u Hrvatsku, smijemo
li mi na [to] pristati? Smijemo li pljunuti na sve žrtve ovoga rata? Zar da
pristanemo na vlastitu smrt? Život u Hrvatskoj bio bi gori od svakog rata. Život
u Hrvatskoj - zar bi to bio život? Odmah potom, 10. veljače 1995., Milan Martić
je na "referisanju o borbenoj gotovosti Srpske vojske Krajine" u Kninu
izjavio: Rat između RH i RSK mora se završiti pobedom jedne i porazom druge
strane. Dok se to ne desi, rat se neće i ne može završiti. Nakon što su hrvatske
snage ovladale do tada okupiranim područjem zapadne Slavonije, pod golemim
pritiskom srpskoga vodstva i uz prijetnju nastavka bombardiranja Zagreba, UN je
organizirao operaciju "Sigurni prolaz", kojom je najveći dio preostaloga
stanovništva srpske narodnosti napustio zapadnu Slavoniju.
Suočeni s teškim porazom, pobunjeni
Srbi pribjegli su terorističkim metodama te su 2. i 3.
svibnja 1995., uz druge gradove, raketirali i glavni
grad RH Zagreb, ubivši pritom sedmero i ranivši
najmanje 176 civila. Hrvatska nije uzvratila odmazdom
na taj teroristički čin, što su primijetili i strani
komentatori. Primjerice, u knjizi Balkan
Battlegrounds, svojevrsnoj raščlambi ratnih događaja
na području bivše Jugoslavije koju je priredila CIA, u
komentaru događaja u "Bljesku" piše da je (s obzirom
na težinu napada na Zagreb i žrtve toga napada, op.
a..) "predsjednik Tuđman pokazao neuobičajenu
suzdržanost i nije naredio napade iz osvete na Srbe".
Dokumenti potvrđuju da je odluku o raketiranju Zagreba donio
Glavni štab SVK, koji je u dogovoru s Milanom Martićem već oko 17,15 sati 1.
svibnja 1995. zapovijedio podizanje borbene gotovosti odjeljenja "Orkan". M.
Martić se kasnije hvalio kako je baš on to naredio. Iako je gađanje vitalnih
ciljeva diljem RH bila okosnica srpskog plana aktivne obrane ("strategije realne
prijetnje"), zapravo "doktrine odmazde", koju su prihvatile sve institucije
srpske paradržave, da bi opravdali svoje zločine u srpskim dokumentima nakon
poraza ponuđena su različita objašnjenja za raketiranje gradova; primjerice, da
su gađani isključivo vojni ciljevi. Ti "vojni ciljevi" u Zagrebu bili su: Dječja
bolnica u Klaićevoj, Akademija dramskih umjetnosti, gimnazija u Križanićevoj ...
Ante Nazor, dnevno.hr |
