Hrvatski narode, probudi se i osvijesti se!

Nemoj kroz ove judaističke političare dozvotiti reprizu svoje mukotrpme povijesti od 1102.-1991., odnosno do 1995. godine!

Ako ovi korumpirani i labavi crvenouprljani hrvatski političari imaju i trunak hrvatskog osjećaja u svojim savjestima, onda će bez izbora i čekanja predati vlast u Hrvatskoj mladom Hrvatskom pokoljenju i Hrvatskim braniteljima, koji su sa svojim životima i sa svojom junačkom borbom oslobodili i uspostavili ovu državu Hrvatsku, koju ovi bezdušni političari rastaču.

Ako vam ne predaju vlast, onda im vi mladi i Hrvatki branitelji trebate plebiscitom ili izborima oduzeti, ali ne od jednih lopova u HDZ-u oduzeti i predati još gorim lopovima u srbskokomunističkome SDP-u, srodnom Pusićkinom HNS-u i Pupovčevom petokolonaškom velikosrbstvu.

Proglasimo Haaški sud ništavnim za Hrvatsku i tražimo bez odgode puštanje na slobodu Hrvatske generale i sve Hrvatske branitelje iz zatvora toga nepravednog političkog suda, koji predvodi Udruženi zločin protiv Hrvatske, započet još od Karla Marxa. Jedan Hrvatski branitelj bio on stražar na braniku domovine ili Hrvatski general vrijedi za Hrvatsku više nego cijela Europska Unija i mi je ne trebamo kao neokolonizatora Hrvatske.

Neka Europska Unija cvjeta cvijećem i rodi sa svima plodovima, ali nama ljepše i svetije domovine i države, od naše Hrvatske na svijetu ne ima! Nama ne treba ni jarma ni cvijeća, ni zatvora ni ucjena Europske Unije, jer smo mi Hrvati, koji iznad svega volimo svoju slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku!

Oprostiti, ali ne zaboraviti!

Crkva katolička nas uči oprostu i pomirenju, što je za pozdraviti, prihvatiti i sprovoditi. Pritome Crkva zaboravlja, da se griješnik mora prije ispovijediti, zamoliti za oprost i obaviti pokoru uz izjavu "da će se poraviti i više neće griješiti". Ovu praksu Crkva sprovodi kod malih griješnika, ako su na primjer prekršili šestu ili devetu iz 10 Božjih zapovijedi, a ako je netko multigriješio po petoj Božjoj zapovijedi na Hrvatima i na Hrvatskoj njemu ili njima se oprašta čak bez ispovijedi, bez priznanja grijeha i bez pokore. Takvim zločincima čak pružaju ruku visoki dostojanstvanici Katoličke crkve u Hrvata."Neka im Bog oprosti jer ne znaju, što čine!" (Pouka od Isusa Krista)

U politici je slično u izjavama, ali različito u praksi

Politika u Hrvatskoj i razne ideologije, kojima se politika nadahnjuje nas uči: "Oprostiti, ali ne zaboraviti!" Mi Hrvati smo već oprostili i zaboravili svima, ali Hrvatima za žrtve počinjene čak u obrani golih života i u obrani svoje Domovine ne oprašta nitko, nego nas se osuđuje i kažnjava.

U međuljudskom ponašanju ispunjenom politikom, koja se zasniva (ili bi se trebala zasnivati!) na poštenju, pravu i pravdi traži se da poznati prekršitelj političkih i međuljudskih norma ili dužnik podmiri dugove i zatim dolazi pravosudno i međuljudsko - poravnanje: "Čist račun duga ljubav".

U nas Hrvata su šepava crkvena i politička načela pravde

Mi Hrvati kao masakrirani, proganjani, mučeni, silovani, pljačkani - povrijeđeni i kao oštećeni već smo oprostili i zaboravili, a zločinački Srbi, koji su nas planski ubijali, povrijedili i uništavali nisu niti zamolili oprost niti se osjećaju krivima, nego naprotiv takvi zločinci Srbi potvaraju krivcima žrtve - Hrvate. U tome dobivaju podporu dijela svjetske javnosti i pravosuđa, poput Europske Unije i političkog suda u Den Haagu.

U brojnim službenim raspravama, ako se uopće spominju Srbi onda oni krivnju za međusobni Srbski napadački i Hrvatski obranbeni rat izjednačuju, a u običnim razgovorima o ratu, za kojeg se znade da su ga započeli Srbi i vodili ga na tlu Hrvatske (i BiH), običavaju govoriti: "Ko nas bre zavadi?!"

U međudržavnoj i međunarodnoj politici između zločinaca Srba i žrtve Hrvata stanje je još više zabrinjavajuće, nego u vjerskoj (katoličkoj) praksi.

Naime, mi Hrvati kao svestrane žrtve srbskog terora, genocida, silovanja, pljačke i feritizma (pradivljaštva, za kojeg bi trebalo rabiti pojam srbizam) smo već vjernički, ljudski, državnički, ratnički... zaboravili ime tih univerzalnih zločinaca - Srba.

Već dulje vremena kroz sve medije pa i kroz živu ljudsku riječ iz Katoličke crkve, iz državnih institucija, napose iz medija pa čak i iz redova Hrvatskih branitelja, doznajemo o našem uspješnom obranbenom ratu protiv neprijatelja, što je točno, ali smo zaboravili da su ti neprijatelji bili i ostali Srbi.
Zaboravili smo ime Srba i zamjenjujemo ga virtualnim pojmom "neprijatelji".

Najbolje o ponašanju i retorici govore primjeri. Evo kako to izgleda u izvješćima Katoličke Crkve u Hrvata:

Pokop 28 osoba u Drežniku i u Rakovici 15. srpnja 1996. (Iz dokumentarne knjige vlč. Mile Pecića, dekana Slunjskog: "Godine otpora i hrabrosti DoNeHa, Zagreb 2004. str.202":

"Prvi grupni pogreb u našem kraju nakon povratka bio je tek 15. srpnja 1996. u Drežniku i Rakovici. Nakon dugog traženja i identifikacije obrađena su tijela 28 osoba. Dan 15. srpnja 1996. bit će duboko usađen u svijest i srca ljudi. Mnoštvo naroda, rodbine i znanaca, okupilo se pred porušenom crkvom Sv. Ante u Drežniku. Pred njima je nesvakidašnji prizor 20 lijesova poredanih jedan uz drugog, s križevima i cvijećem. Na križevima imena žrtava i godina starosti. Najstarija osoba je rođena 1902. Prosjek godina je 63. Sve su to dakle civili i starije osobe. Svatko od njih nosi svoju sudbinu u grob. Možda se najstrašniji masakr dogodio u Lipovači na prijelazu Stare u Novu godinu 1992. Paljenje kuća i bacanje živih ljudi u plamen ostat će zapamćeni kao nedjelo koje vapi u nebo. Neke su od žrtava nađene svezane žicom u jami".

Ovako je na prostoru Dekanata slunjskog crkveno sahranjeno točno 349 žrtava, a da nijednom nije spomenuto, da su žrtve Hrvati, među kojima je bilo čak 6-mjesečne novorođenčadi. Spominje se jedna od deset porušenih katoličkih crkava i deset kapelica u Dekanatu Slunjskom, ali nipošto spomenuti da su taj srbizam - feritizam počinili Srbi i to hrvatski susjedi. Nigdje u spomenutoj knjizi nije napisano, da su Srbi počinitelji tih najstrašnijih zločinstava na nedužnim Hrvatima u svojim domovima na tlu središta Središnje Hrvatske, gdje jedino njihove obitelji i šumni slapovi prelijepih Plitvičkih jezera pjevaju trajni rekvijem nad tragičnom sudbinnom Hrvatskog naroda.

Isti srbski zločinci (ja ih s pravom tako zovem jer su i meni nepovratno uništili sve, što mi je bilo najdraže u Slunju) su popljačkali i uništili sve hrvatske kuće na tlu Dekanata slunjskog, osim onih, koje su im trebale. Uništili su oni u bijegu pred "Olujom" i poveći broj svojih kuća "...da ne padnu u plijen ustašama".

Zanimljivo jest, da država Hrvatska obnavlja i gradi odnova sve srbske kuće na tlu Dekanata slunjskog, ali ne postupa tako sa svima uništenim hrvatskim kućama i gospodarstvima. Ni moju obiteljsku kuću u Slunju ne obnavlja država Hrvatska jer nisam Srbin, nego Hrvat.

Hrvatska državna politika, još više nego Crkva, štedi i štiti zločinačke Srbe

Još tijekom Srbskog okupacijskog i genocidnog rata, država Hrvatska je objelodanila Zakon o aboliciji i amnestiji petokolonaških Srba (dakako ne naziva ih srbskim zločincima) i taj zakon je još uvijek na snazi iako se njime opraštaju svi oblici srbskih zločinstava, uključujući i materijalne štete.

Evo nepotpunih podataka iz iste knjige Godine otpora i hrabrosti, str. 205, pod naslovom:

"Ratne štete u Hrvatskoj u brojkama

Ratne štete u Hrvatskoj iznose 27,51 milijardi dolara (ili 162,23 milijarde kuna). Srušeno je 145.000 kuća i stanova čija vrijednost iznosi 3,64 milijarde dolara (ili 21,47 milijarde kuna). Do sada je vlada obnovila preko 78.000 kuća. Od toga broja je 20.000 nanovo izgrađenih. Na obnovu hrvatska Vlada je do sada uložila 1,856 milijardi dolara, a od toga su stranci sudjelovali samo s 5%."

Srbske ubitačne mine posijane po trećini hrvatskog prostora

Nema tu spomena drugih srbizama (feritizama) počinjenih u Hrvatskoj, kojih je toliko da bi trebalo knjige za obuhvatiti ih pa odustajem od nabrajanja i spomenut ću samo ubitačne mine, koje su po Hrvatskoj posijali zločinački Srbi iz Mesićeve JNA i Pupovčevi petokolonaški Srbi. Nedavno su mediji javili da je od mina (dakako, ne nazivaju ih srbskima!) poginulo u vrijeme mira oko 500 Hrvata i ranjeno preko 1500 nedužne hrvatske sirotinje, među kojom je veliki broj maloljetne hrvatske djece. Što tek reći o ubijanju ovaca, koza i goveda na pašnjacima od tih srbskih mina. Zar ne ztavrijeđuju spomena nedužne šumske životinje pa i divlje zvijeri, koje pogibaju od mina, koje su posadili srbski feritisti?!

K tome stotine kilometara kvadratnih plodne zemlje je neobradivo radi srbskih mina. Šumske požare je opasno gasiti jer su šume minirali zločinački Srbi feritisti. Koliko će još Hrvata i nedužne Hrvatske djece poginuti od srbskih mina, za koje se predviđa rok deminiranja do 2020.

I na kraju, koliko milijuna Eura mora Hrvatska izdvajati za vađenje srbskih mina, koliko milijuna Eura mora Hrvatska trošiti za zbinjavanje invalida počinjenih od srbskih mina i koliko milijuna Eura gubi Hrvatska radi neobradivosti plodne zemlje minirane od srbskih feritista (pradivljaka).

Gdje je podloga za suživot hrvatskih Srba s Hrvatima???

Tko normalan može zamisliti suživot s takvim Srbima u Hrvatskoj. Pojam "su..." je živjeti zajedno, a živjeti zajedno znači jedinstvo, pravo jedinstvo (ne ono po regulama komunističkog fašizma!), a Srbi u Hrvatskoj se separiraju po svima stvarnim i izmišljenim svojstvoma. To je problem, (koji je na svoj način!!!) specifičan samo u Hrvatskoj i podloga je za nove "Vukovare"... nove "Škabrnje"... nove "Dubrovnike"... i nove genocide i feritizme, koje Hrvatski narod može svakog časa doživjeti od srbskih feritista u Hrvatskoj.

Postavlja se jedno teoretsko pitanje: U čemu je tolika slast i želja biti petokolonaški Srbin u Hrvatskoj, a pred 500 godina naovamo ti "Srbi" u Hrvatskoj (većina od njih!!!) su kao Vlasi pravoslavne vjere pobjegli u Hrvatsku ispred poturčenih Srba. Većina Vlasa u Hrvatskoj su iz nekakvog inata Srbi. No, to je pitanje za nacionbalnu psihologiju, u što se ovdje neče ulaziti.

Zašto se ispušta ime Srbin, kad su u pitanju srbski genocidi i feritizmi?!

Tijekom ove rasprave navedeni su primjeri zaobilaženja spomena Srba kao zločinaca svih oblika feritizma (pradivljaštva!!!). U toj zaštiti srbskog imena vezanog uz zločinstva prednjači Katolička crkva u Hrvata, mediji u Hrvatskoj i hrvatska politika, koja za obećavane škude Europske Unije gazi sve časti, ponos i druge vrjednote Hrvatskog naroda i štiti pojam Srba kao zločinaca po stručnosti za sprovedbu velikosrbske ideologije na tlu naše Hrvatske. To je apsurd apsurda u ponašanju Crkve u Hrvata, medija u Hrvatskoj i politike u Hrvata. To je grijeh po crkvenim regulama i zločin prema Hrvatima od strane nacionalne politike jer gazi svoje ponajbolje Hrvate, a štiti srbske feritiste.

Zašto su apsurdima Crkve i nazovi hrvatske politike podlegli Hrvatski branitelji? Ovih dana slavila je svoj 20-godišnji jubilej IV. gardijska (udarna!!!) brigada "Pauci" i III. brigada Hrvatskih branitelja osnovana u Vinkovcima. HTV-1 prikazala je vrlo lijepi film o ratnome putu i nepobjedivoisti IV. gardijske brigade. Spomenute su na desetke puta pobjedonosne borbe IV. gardijske brigade protiv nadmoćnog neprijatelja, protiv neprijatelja, koji je prijetio Dubrovniku, protiv neprijatelja na Dinari, protiv neprijatelja na Maslenici, protiv neprijatelja u Grahovu...

Nijedanputa nije spomenuto da se taj neprijatelj u množini zove Srbi. Gledajući taj vrlo lijepi film o pobjedama IV. gardijske brigade, dobiva se dojam Don Kihotove borbe protiv "neprijatelja", koji se je zvao vjetrenjače.

Oprostite, dragi Hrvatski branitelji, pisatelj ovih redaka vas poštiva i voli jednako kao i našu Hrvatsku, za koju ste se borili, ali naša djeca, koja su gledala taj film nisu mogla shvatiti protiv kojega neprijatelja ste se vi borili, jer mu u cijelome filmu niste nijedanputa spomenuli ime. Jesu li i Vas ušutkali prljavo-crveni podanici EU-a s Markovog Trga i Pantovčaka, koji bez hrvatskog ponosa, pokorno gmižu prema Brüsselu i Beogradu, a vas Hrvatske branitelje pripremaju za Den Haag?

U Hrvatskoj su Srbi započeli sa zločinstvima i sprovodili ih u Drugom svjetskom ratu i u poraću. Ti isti Srbi i njihovi potomci su započeli i vodili rat protiv Hrvata i Hrvatske od 1991. do 1995. Oni su iz svojih velikosrbskih feritističkih svojstava hrvatski neprijatelji, ali im kao takvima ne smijemo skrivati ime raznim sinonimima kao "neprijatelji", "pobunjeni Srbi", "odmetnuti Srbi", i tu i tamo četnici, nego ih nazivati njihovim pravim imenom uz pridjev: zločinački Srbi. Samo tako ih se može zastidjeti u njihovim zločinstvima i dovesti do katarze, što je preduvjet da postanu ljudi oslobođeni od srbskih feritističkih zločinstava prema Hrvatima i Hrvatskoj.

Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku nizašto!

Mr. sci. Dragan Hazler - u svima dragovoljnim ulogama za Hrvatsku
Basel, 1. svibnja 2011.

Na obljetnički dan pobjedničkog "Bljeska" u kojemu je hrabra Hrvatska vojska porazila zločinačke Srbe i oslobodila Zapadnu Slavoniju, 01. Svibnja 1995. godine.