Ako vam ne predaju vlast, onda im vi mladi i Hrvatki
branitelji trebate plebiscitom ili izborima oduzeti, ali
ne od jednih lopova u HDZ-u oduzeti i predati još gorim
lopovima u srbskokomunističkome SDP-u, srodnom
Pusićkinom HNS-u i Pupovčevom petokolonaškom
velikosrbstvu.
Proglasimo Haaški sud ništavnim za
Hrvatsku i tražimo bez odgode puštanje na slobodu
Hrvatske generale i sve Hrvatske branitelje iz zatvora
toga nepravednog političkog suda, koji predvodi
Udruženi zločin protiv Hrvatske, započet još od Karla
Marxa. Jedan Hrvatski branitelj bio on stražar na
braniku domovine ili Hrvatski general vrijedi za
Hrvatsku više nego cijela Europska Unija i mi je ne
trebamo kao neokolonizatora Hrvatske.
Neka Europska Unija cvjeta cvijećem i
rodi sa svima plodovima, ali nama ljepše i svetije
domovine i države, od naše Hrvatske na svijetu ne ima!
Nama ne treba ni jarma ni cvijeća, ni zatvora ni
ucjena Europske Unije, jer smo mi Hrvati, koji iznad
svega volimo svoju slobodnu i nezavisnu državu
Hrvatsku!
Oprostiti, ali ne zaboraviti!
Crkva katolička nas uči oprostu i
pomirenju, što je za pozdraviti, prihvatiti i
sprovoditi. Pritome Crkva zaboravlja, da se griješnik
mora prije ispovijediti, zamoliti za oprost i obaviti
pokoru uz izjavu "da će se poraviti i više neće
griješiti". Ovu praksu Crkva sprovodi kod malih
griješnika, ako su na primjer prekršili šestu ili
devetu iz 10 Božjih zapovijedi, a ako je netko
multigriješio po petoj Božjoj zapovijedi na Hrvatima i
na Hrvatskoj njemu ili njima se oprašta čak bez
ispovijedi, bez priznanja grijeha i bez pokore. Takvim
zločincima čak pružaju ruku visoki dostojanstvanici
Katoličke crkve u Hrvata."Neka im Bog oprosti jer ne
znaju, što čine!" (Pouka od Isusa Krista)
U politici je slično u izjavama, ali
različito u praksi
Politika u
Hrvatskoj i razne ideologije, kojima se politika
nadahnjuje nas uči: "Oprostiti, ali ne zaboraviti!" Mi
Hrvati smo već oprostili i zaboravili svima, ali
Hrvatima za žrtve počinjene čak u obrani golih života
i u obrani svoje Domovine ne oprašta nitko, nego nas
se osuđuje i kažnjava.
U međuljudskom
ponašanju ispunjenom politikom, koja se zasniva (ili
bi se trebala zasnivati!) na poštenju, pravu i pravdi
traži se da poznati prekršitelj političkih i
međuljudskih norma ili dužnik podmiri dugove i zatim
dolazi pravosudno i međuljudsko - poravnanje: "Čist
račun duga ljubav".
U nas Hrvata su šepava crkvena i
politička načela pravde
Mi Hrvati
kao masakrirani, proganjani, mučeni, silovani,
pljačkani - povrijeđeni i kao oštećeni već smo
oprostili i zaboravili, a zločinački Srbi, koji su nas
planski ubijali, povrijedili i uništavali nisu niti
zamolili oprost niti se osjećaju krivima, nego
naprotiv takvi zločinci Srbi potvaraju krivcima žrtve
- Hrvate. U tome dobivaju podporu dijela svjetske
javnosti i pravosuđa, poput Europske Unije i
političkog suda u Den Haagu.
U brojnim
službenim raspravama, ako se uopće spominju Srbi onda
oni krivnju za međusobni Srbski napadački i Hrvatski
obranbeni rat izjednačuju, a u običnim razgovorima o
ratu, za kojeg se znade da su ga započeli Srbi i
vodili ga na tlu Hrvatske (i BiH), običavaju govoriti:
"Ko nas bre zavadi?!"
U
međudržavnoj i međunarodnoj politici između zločinaca
Srba i žrtve Hrvata stanje je još više zabrinjavajuće,
nego u vjerskoj (katoličkoj) praksi.
Naime, mi
Hrvati kao svestrane žrtve srbskog terora, genocida,
silovanja, pljačke i feritizma (pradivljaštva, za
kojeg bi trebalo rabiti pojam srbizam) smo već
vjernički, ljudski, državnički, ratnički... zaboravili
ime tih univerzalnih zločinaca - Srba.
Već dulje vremena kroz sve medije pa i
kroz živu ljudsku riječ iz Katoličke crkve, iz
državnih institucija, napose iz medija pa čak i iz
redova Hrvatskih branitelja, doznajemo o našem
uspješnom obranbenom ratu protiv neprijatelja, što je
točno, ali smo zaboravili da su ti neprijatelji bili i
ostali Srbi.
Zaboravili smo ime Srba i zamjenjujemo ga virtualnim
pojmom "neprijatelji".
Najbolje o ponašanju i retorici
govore primjeri. Evo kako to izgleda u izvješćima
Katoličke Crkve u Hrvata:
Pokop 28
osoba u Drežniku i u Rakovici 15. srpnja 1996. (Iz
dokumentarne knjige vlč. Mile Pecića, dekana
Slunjskog: "Godine otpora i hrabrosti DoNeHa, Zagreb
2004. str.202":
"Prvi grupni
pogreb u našem kraju nakon povratka bio je tek 15.
srpnja 1996. u Drežniku i Rakovici. Nakon dugog
traženja i identifikacije obrađena su tijela 28 osoba.
Dan 15. srpnja 1996. bit će duboko usađen u svijest i
srca ljudi. Mnoštvo naroda, rodbine i znanaca, okupilo
se pred porušenom crkvom Sv. Ante u Drežniku. Pred
njima je nesvakidašnji prizor 20 lijesova poredanih
jedan uz drugog, s križevima i cvijećem. Na križevima
imena žrtava i godina starosti. Najstarija osoba je
rođena 1902. Prosjek godina je 63. Sve su to dakle
civili i starije osobe. Svatko od njih nosi svoju
sudbinu u grob. Možda se najstrašniji masakr dogodio u
Lipovači na prijelazu Stare u Novu godinu 1992.
Paljenje kuća i bacanje živih ljudi u plamen ostat će
zapamćeni kao nedjelo koje vapi u nebo. Neke su od
žrtava nađene svezane žicom u jami".
Ovako je na prostoru Dekanata
slunjskog crkveno sahranjeno točno 349 žrtava, a da
nijednom nije spomenuto, da su žrtve Hrvati, među
kojima je bilo čak 6-mjesečne novorođenčadi. Spominje
se jedna od deset porušenih katoličkih crkava i deset
kapelica u Dekanatu Slunjskom, ali nipošto spomenuti
da su taj srbizam - feritizam počinili Srbi i to
hrvatski susjedi. Nigdje u spomenutoj knjizi nije
napisano, da su Srbi počinitelji tih najstrašnijih
zločinstava na nedužnim Hrvatima u svojim domovima na
tlu središta Središnje Hrvatske, gdje jedino njihove
obitelji i šumni slapovi prelijepih Plitvičkih jezera
pjevaju trajni rekvijem nad tragičnom sudbinnom
Hrvatskog naroda.
Isti srbski
zločinci (ja ih s pravom tako zovem jer su i meni
nepovratno uništili sve, što mi je bilo najdraže u
Slunju) su popljačkali i uništili sve hrvatske kuće na
tlu Dekanata slunjskog, osim onih, koje su im trebale.
Uništili su oni u bijegu pred "Olujom" i poveći broj
svojih kuća "...da ne padnu u plijen ustašama".
Zanimljivo
jest, da država Hrvatska obnavlja i gradi odnova sve
srbske kuće na tlu Dekanata slunjskog, ali ne postupa
tako sa svima uništenim hrvatskim kućama i
gospodarstvima. Ni moju obiteljsku kuću u Slunju ne
obnavlja država Hrvatska jer nisam Srbin, nego Hrvat.
Hrvatska državna politika, još više
nego Crkva, štedi i štiti zločinačke Srbe
Još tijekom
Srbskog okupacijskog i genocidnog rata, država
Hrvatska je objelodanila Zakon o aboliciji i amnestiji
petokolonaških Srba (dakako ne naziva ih srbskim
zločincima) i taj zakon je još uvijek na snazi iako se
njime opraštaju svi oblici srbskih zločinstava,
uključujući i materijalne štete.
Evo nepotpunih
podataka iz iste knjige Godine otpora i hrabrosti,
str. 205, pod naslovom:
"Ratne štete
u Hrvatskoj u brojkama
Ratne štete u
Hrvatskoj iznose 27,51 milijardi dolara (ili 162,23
milijarde kuna). Srušeno je 145.000 kuća i stanova
čija vrijednost iznosi 3,64 milijarde dolara (ili
21,47 milijarde kuna). Do sada je vlada obnovila preko
78.000 kuća. Od toga broja je 20.000 nanovo
izgrađenih. Na obnovu hrvatska Vlada je do sada
uložila 1,856 milijardi dolara, a od toga su stranci
sudjelovali samo s 5%."
Srbske ubitačne mine posijane po
trećini hrvatskog prostora
Nema tu spomena drugih srbizama
(feritizama) počinjenih u Hrvatskoj, kojih je toliko
da bi trebalo knjige za obuhvatiti ih pa odustajem od
nabrajanja i spomenut ću samo ubitačne mine, koje su
po Hrvatskoj posijali zločinački Srbi iz Mesićeve JNA
i Pupovčevi petokolonaški Srbi. Nedavno su mediji
javili da je od mina (dakako, ne nazivaju ih
srbskima!) poginulo u vrijeme mira oko 500 Hrvata i
ranjeno preko 1500 nedužne hrvatske sirotinje, među
kojom je veliki broj maloljetne hrvatske djece. Što
tek reći o ubijanju ovaca, koza i goveda na pašnjacima
od tih srbskih mina. Zar ne ztavrijeđuju spomena
nedužne šumske životinje pa i divlje zvijeri, koje
pogibaju od mina, koje su posadili srbski feritisti?!
K tome
stotine kilometara kvadratnih plodne zemlje je
neobradivo radi srbskih mina. Šumske požare je opasno
gasiti jer su šume minirali zločinački Srbi feritisti.
Koliko će još Hrvata i nedužne Hrvatske djece poginuti
od srbskih mina, za koje se predviđa rok deminiranja
do 2020.
I na kraju,
koliko milijuna Eura mora Hrvatska izdvajati za
vađenje srbskih mina, koliko milijuna Eura mora
Hrvatska trošiti za zbinjavanje invalida počinjenih od
srbskih mina i koliko milijuna Eura gubi Hrvatska radi
neobradivosti plodne zemlje minirane od srbskih
feritista (pradivljaka).
Gdje je podloga za suživot hrvatskih
Srba s Hrvatima???
Tko normalan može zamisliti suživot s
takvim Srbima u Hrvatskoj. Pojam "su..." je živjeti
zajedno, a živjeti zajedno znači jedinstvo, pravo
jedinstvo (ne ono po regulama komunističkog fašizma!),
a Srbi u Hrvatskoj se separiraju po svima stvarnim i
izmišljenim svojstvoma. To je problem, (koji je na
svoj način!!!) specifičan samo u Hrvatskoj i podloga
je za nove "Vukovare"... nove "Škabrnje"... nove
"Dubrovnike"... i nove genocide i feritizme, koje
Hrvatski narod može svakog časa doživjeti od srbskih
feritista u Hrvatskoj.
Postavlja se jedno teoretsko pitanje:
U čemu je tolika slast i želja biti petokolonaški
Srbin u Hrvatskoj, a pred 500 godina naovamo ti "Srbi"
u Hrvatskoj (većina od njih!!!) su kao Vlasi
pravoslavne vjere pobjegli u Hrvatsku ispred
poturčenih Srba. Većina Vlasa u Hrvatskoj su iz
nekakvog inata Srbi. No, to je pitanje za nacionbalnu
psihologiju, u što se ovdje neče ulaziti.
Zašto se ispušta ime Srbin, kad su u
pitanju srbski genocidi i feritizmi?!
Tijekom ove rasprave navedeni su
primjeri zaobilaženja spomena Srba kao zločinaca svih
oblika feritizma (pradivljaštva!!!). U toj zaštiti
srbskog imena vezanog uz zločinstva prednjači
Katolička crkva u Hrvata, mediji u Hrvatskoj i
hrvatska politika, koja za obećavane škude Europske
Unije gazi sve časti, ponos i druge vrjednote
Hrvatskog naroda i štiti pojam Srba kao zločinaca po
stručnosti za sprovedbu velikosrbske ideologije na tlu
naše Hrvatske. To je apsurd apsurda u ponašanju Crkve
u Hrvata, medija u Hrvatskoj i politike u Hrvata. To
je grijeh po crkvenim regulama i zločin prema Hrvatima
od strane nacionalne politike jer gazi svoje
ponajbolje Hrvate, a štiti srbske feritiste.
Zašto su
apsurdima Crkve i nazovi hrvatske politike podlegli
Hrvatski branitelji? Ovih dana slavila je svoj
20-godišnji jubilej IV. gardijska (udarna!!!) brigada
"Pauci" i III. brigada Hrvatskih branitelja osnovana u
Vinkovcima. HTV-1 prikazala je vrlo lijepi film o
ratnome putu i nepobjedivoisti IV. gardijske brigade.
Spomenute su na desetke puta pobjedonosne borbe IV.
gardijske brigade protiv nadmoćnog neprijatelja,
protiv neprijatelja, koji je prijetio Dubrovniku,
protiv neprijatelja na Dinari, protiv neprijatelja na
Maslenici, protiv neprijatelja u Grahovu...
Nijedanputa
nije spomenuto da se taj neprijatelj u množini zove
Srbi. Gledajući taj vrlo lijepi film o pobjedama IV.
gardijske brigade, dobiva se dojam Don Kihotove borbe
protiv "neprijatelja", koji se je zvao vjetrenjače.
Oprostite, dragi Hrvatski branitelji,
pisatelj ovih redaka vas poštiva i voli jednako kao i
našu Hrvatsku, za koju ste se borili, ali naša djeca,
koja su gledala taj film nisu mogla shvatiti protiv
kojega neprijatelja ste se vi borili, jer mu u
cijelome filmu niste nijedanputa spomenuli ime. Jesu
li i Vas ušutkali prljavo-crveni podanici EU-a s
Markovog Trga i Pantovčaka, koji bez hrvatskog ponosa,
pokorno gmižu prema Brüsselu i Beogradu, a vas
Hrvatske branitelje pripremaju za Den Haag?
U Hrvatskoj su Srbi započeli sa
zločinstvima i sprovodili ih u Drugom svjetskom ratu i
u poraću. Ti isti Srbi i njihovi potomci su započeli i
vodili rat protiv Hrvata i Hrvatske od 1991. do 1995.
Oni su iz svojih velikosrbskih feritističkih svojstava
hrvatski neprijatelji, ali im kao takvima ne smijemo
skrivati ime raznim sinonimima kao "neprijatelji",
"pobunjeni Srbi", "odmetnuti Srbi", i tu i tamo
četnici, nego ih nazivati njihovim pravim imenom uz
pridjev: zločinački Srbi. Samo tako ih se može
zastidjeti u njihovim zločinstvima i dovesti do
katarze, što je preduvjet da postanu ljudi oslobođeni
od srbskih feritističkih zločinstava prema Hrvatima i
Hrvatskoj.
Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku nizašto!
Mr. sci. Dragan Hazler - u svima
dragovoljnim ulogama za Hrvatsku
Basel, 1. svibnja 2011.
Na obljetnički dan pobjedničkog
"Bljeska" u kojemu je hrabra Hrvatska vojska porazila
zločinačke Srbe i oslobodila Zapadnu Slavoniju, 01.
Svibnja 1995. godine.
|