Pritom car i Bog uopće nisu ravnopravni. Posljednju ima
Bog, a car, želi li biti pravedan, mora Bogu dati
Božje... Na takva razmišljanja potiče čovjeka slučaj
ćiriličnih natpisa u Vukovaru, koji je nedavno na noge
digao hrvatsku javnost. Žustre i emotivne rasprave -
eskalacija je izbjegnuta vjerojatno samo zahvaljujući
razboritosti ljudi iz Stožera za obranu hrvatskog
Vukovara - iznjedrile su prijedlog da se Vukovar
proglasi mjestom posebnog pijeteta i tako izuzme od
krutog slova zakona. Za razgovor o čitavom problemu Glas
Koncila je sugovornika pronašao u dr. Ivici Ragužu,
profesoru na đakovačkom KBF-u, koji se kao fundamentalni
teolog zanima za ona temeljna ljudska iskustva - kao što
su osjećaj za pravdu i istinu, ljubav, ljudska spoznaja,
ljudski suživot - u odnosu na njihov izvor, na Boga.
Upravo se o tome, na kraju krajeva, radi u Vukovaru.
"Čovjek bi se bez pijeteta pretvorio u zvijer"
- Prije nego se posvetimo pitanju
pijeteta prema Vukovaru i njegovim žrtvama, možda nije
naodmet teologa koji se zanima za temeljna pitanja
ljudske egzistencije upitati što zapravo znači
pijetet?
DR. RAGUŽ: Moram priznati da bih o
Vukovaru najradije šutio, šutnjom mu izrazio svoj
pijetet, jer je o njemu toliko riječi izgovoreno da su
same riječi postale prazne. Imam dojam kao da gomila
riječi želi samo sakriti ravnodušnost za Vukovar, kako
to inače biva u životu kad smo prema nekomu ili prema
nečemu ravnodušni. No, znam da šutnja također može
biti izričaj ravnodušnosti pa zato i nisam mogao, iako
nevoljko, ne pristati na ovaj razgovor.
Pijetet, latinski "pietas", neprevodiv
je pojam. Izriče štovanje, pobožnost, dužnost, ljubav.
Najvažnije u tom pojmu jest to da se odnosi uvijek na
nešto sveto, uzvišeno, nedodirljivo. Zato se pojam
koristi za kult, za odnos prema Bogu, ali istodobno i
za sve što je za čovjeka sveto i uzvišeno. U tom
smislu pijetet se također odnosi i na pokojnike,
posebice na one pokojnike koji su nevino stradali,
koji su nevine žrtve nasilja, rata. Stoga je pijetet
prema pokojnicima, prema žrtvama dokaz humanosti.
Čovjek bi se bez pijeteta pretvorio u zvijer, društvo
bez pijeteta u zvjerinjak, jer za takvog čovjeka, za
takvo društvo, ne bi postojalo ništa sveto, ništa
uzvišeno.
Nestankom božanskoga pijeteta nestaje
i ljudski
- Ipak, je li moguće govoriti o
žrtvi, a onda i o pijetetu prema žrtvama, ili zbog
žrtava, u društvu koje bi bilo apsolutno sekularno?
Nije li riječ u konačnosti o religijskim kategorijama?
DR. RAGUŽ: Pijetet je u svojem
izvornom značenju religijska kategorija. Jer
najsvetije, što utemeljuje sve sveto, za čovjeka jest
Bog. U tom smislu sekularni govor o pijetetu, kao
štovanje isključivo svetih ljudskih stvarnosti, vuče
svoje podrijetlo iz religijske slike svijeta. Očito je
da u sekularnim društvima pijetet postoji i kod onih
građana koji nisu religiozni.
No, spomenuli ste pojam "apsolutno
sekularno" društvo. Prije nego što odgovorim na to
pitanje, rekao bih prvo nešto o odnosu religije i
moralnosti općenito. Svjedoci smo da je religija još
uvijek prisutna u svim postojećim društvima, koliko
god njezin utjecaj bio malen. U tom smislu mi ne znamo
kako bi izgledala moralnost u društvu u kojemu ne bi
uopće bilo religije. Možemo to samo naslutiti, imajući
u vidu posebice komunistički režim, iako i taj režim
nije uspio ubiti religiju. S teološkoga gledišta može
se reći da bi tada sama moralnost bila upitna, zapravo
čovjek bi kao moralno biće prestao postojati.
Jer, čemu još moralnost u jednom
besmislenom, nesvrhovitom svijetu? Zapravo, slijedeći
Nietzschea, mogli bismo reći da moralnost, kakva je
koncipirana u zapadnoj kulturi, duguje svoje temeljne
postavke kršćanstvu, a time i religiji. Potpuni
nestanak religijske pozadine značio bi i kraj te iste
moralnosti. Upravo je to htio postići Nietzsche,
svjestan da s nestankom kršćanstva treba
"prevrednovati vrednote" i stvoriti drukčiju
moralnost, moralnost novoga čovjeka, "nadčovjeka".
Nietzsche je zapravo genijalno uvidio da moralnost,
kako je shvaćena u zapadnoj kulturi, opstoji
zahvaljujući religiji. Mi bismo nadodali, kakvoj
takvoj prisutnosti religije.
Religija je na Zapadu poput fine, nerijetko nevidljive žbuke,
ali koja kao takva održava cjelokupno zdanje društva, moralnosti. Nije bez
razloga Augustin, pozivajući se na sv. Pavla (1 Kor 4, 13), nazvao kršćane
"otpadom", đubretom svijeta. Kao što je đubre neupadljivo, sramotno, ali daje
plodnost zemlji, tako su i kršćani neupadljivi, nevidljivi i odbačeni, ali
upravo takvi omogućuju plodnost društva. Tako bismo na pitanje: može li ateist
biti moralan? odgovorili potvrdno, dodajući pritom: ali, moralnost nije moguća u
potpuno ateističkom društvu.
I da se sad vratimo temi pijeteta.
Dakle, u apsolutno sekularnom društvu, a ono, Bogu
hvala, danas još nigdje na svijetu ne postoji, pijetet
ne bi više postojao. Jer, iščeznuće Boga jest i
iščeznuće čovjeka, kraj Svetoga jest kraj i svetoga
čovjeka, nestanak božanskoga pijeteta, nestanak je i
ljudskoga pijeteta. Zato su kršćani pozvani da u ovom
svijetu budu na poseban način čuvari božanskoga i
ljudskoga pijeteta.
Bog želi darivanje, aktivnu žrtvu
- Kad se govori o Vukovaru, tu je
neizbježno spomenuti i pojam žrtve. Što u svakodnevnom
govoru znači žrtva? Kako kršćani tumače žrtvu,
Kristovu žrtvu?
DR. RAGUŽ: Žrtva je također izvorno
religijski pojam. Podrazumijeva dva temeljna vida koja
dolaze do izražaja u latinskim pojmovima: "victima" i
"sacrificium". "Victima" je pasivna žrtva, ona na
kojoj se vrši nasilje, koja to nasilje ne želi, jer
joj je nasilje nametnuto. "Sacrificium" je aktivna
žrtva. Ona označava čin žrtve, žrtvovanje.
Posebno je važno ovo drugo značenje
žrtve, žrtvovanje. U Svetom pismu bit žrtve nije
nasilje, nego darivanje. Bog uspostavlja sustav
žrtvovanja kao dar čovjeku, kako bi čovjek po tom daru
primio "blagoslov" od Boga (Izl 20, 22-26), kako bi po
žrtvenom daru priznao Boga te tako ostvario gozbeno
slavlje s njim. Tako Bog ne nameće nasilje, ne želi
"victimu", nego slobodno darivanje, "sacrificium".
No, kako je čovjekova povijest prožeta
grijehom, nasiljem, "sacrificium" se prečesto
ostvaruje kao "victima". I Krist je zato za nas i
"victima" i "sacrificium": on je podnio nasilnu smrt
koju nije želio, ali je tu smrt prihvatio i živio kao
darivanje za Boga i za čovjeka. To su isto činili
mnogobrojni kršćanski mučenici, kao i mnogi veliki
ljudi koji su se, kao žrtve neželjenoga nasilja,
žrtvovali za velike ideale. U tom smislu kršćanstvo je
nezamislivo bez žrtvovanja, žrtvovanja koje je
shvaćeno kao preobilno darivanje Bogu, koje polazi,
ostvaruje se i dovršava u Isusu Kristu, u njegovu
savršenom daru priznanja Boga i čovjeka. Sam ljudski
život bez žrtvovanja, bez spremnosti na vrhunsko
darivanje za Boga i za čovjeka prestaje biti ljudski.
Dakako, obrisi ovoga što sam rekao
općenito, mogu se nazrijeti kod većine hrvatskih
branitelja, uključujući i branitelje Vukovara. Ne samo
da su, većina njih, postali "victimae" nasilja koje im
je nametnuto, nego su, svjesno riskirajući, krenuli
braniti svoju domovinu, nerijetko i svoj kućni prag. U
tom su smislu prinijeli i svoj "sacrificium".
Ljevičarstvo većine hrvatskih
intelektualaca
- No, vratimo se u središte našega
razgovora. Čini se da smo danas suočeni s
nepostojanjem pijeteta prema Vukovaru i prema
vukovarskim žrtvama. Koji je, po Vašemu mišljenju,
razlog tomu?
DR. RAGUŽ: Puno je razloga
nepostojanja pijeteta prema Vukovaru, gradu moje
nadbiskupije. Spomenuo bih samo jedan vid. Čini mi se
da je glavni razlog društveno-političko ozračje većine
hrvatskih intelektualaca, koje je ljevičarsko i
postmodernističko. A oni oblikuju javno mnijenje! Time
ne želim ljevičarstvo poistovjetiti s ljevicom i
postmodernizam s postmodernom, jer po mom mišljenju i
ljevica i postmoderna misao imaju i trebaju imati
mjesto u samom kršćanstvu: ljevica kao osjetljivost za
novo, drukčije, a postmoderna kao svijest
ograničenosti vlastite misli. Isto tako ne želim reći
da i desničarstvo nije problematično s kršćanskoga
gledišta. Itekako! Desničarstvo kao puko mahanje
tradicijom i vrjednotama bez konkretnoga, političkoga
i moralnoga djelovanja, protivno je društvenom životu,
kao i samoj vjeri. Isto tako treba reći da ljevičarski
duh nije samo na ljevici, nego i na desnici!
Ali vratimo se sada ljevičarstvu.
Rekao bih da je ono zapravo izričaj stanja većine
hrvatskih intelektualaca. I zato bih ovdje htio
ukratko narisati toga tipičnog hrvatskog intelektualca
koji je, kao što rekoh, ljevičarski i
postmodernistički orijentiran, točnije "ugrožen". Evo
nekoliko svojstava toga tipičnog hrvatskog
intelektualca: kozmopolit, ugrožen vlastitom kulturom:
boji se vlastite kulture, boji se svoje povijesti,
svoje religije, svojega jezika, svojega pravopisa;
univerzalist, ugrožen svojom nacijom; pluralist,
ugrožen svojim identitetom; tolerantni relativist,
ugrožen istinom; čovjek činjenica, ugrožen idejama.
Jednom riječju, njemu je strana svaka briga za
kulturu, naciju, identitet, istinu, ideje. To je
čovjek bez brige za te stvarnosti!
Dakako, nisu takvi intelektualci samo
u Hrvatskoj, nego je to težnja mnogih europskih
intelektualaca. No, bitna se razlika sastoji u tomu
što je u našoj malenoj zemlji ta težnja postala
apsolutistička, napose ako se ima na umu još i
komunistička prošlost koja se samo prelila u
ljevičarsko-postmodernistički svjetonazor. Jer, što je
drugo komunizam zastupao negoli totalitarni
kozmopolitizam, univerzalizam lišen prošlosti,
kulture, nacije, identiteta, istine i ideja. I kakav
onda drugi odnos prema Vukovaru očekivati od tipičnoga
hrvatskog intelektualaca? To može biti samo odnos bez
brige i odnos ravnodušnosti.
Toga intelektualaca nije briga za
Vukovar jer su Vukovar i vukovarske žrtve podređene
njegovoj apstraktnoj, bezličnoj slici svijeta. Ne samo
Vukovar, nego i Domovinski rat. Takvoga tipičnog
hrvatskog intelektualca nije briga ni za Domovinski
rat, jer ga on odmah uklapa u svoj kozmoplitizam,
univerzalizam i relativizam. Zato, "j'accuse",
optužujem toga hrvatskog intelektualca zbog nebrige i
ravnodušnosti.
Razmišljanje teologa koje zvuči
brutalno i čudno
- Ovdje se također nameće pitanje
pomirenja (dvaju kršćanskih naroda), a s tim je
povezano pitanje istine o događajima koji su se
dogodili. Premda nitko ne može reći da je istina
"njegova", je li ipak moguće doći do neke zajedničke
istine? Je li održivo stanje u kojemu postoji hrvatska
istina i srpska istina, istina vukovarskih Hrvata i
vukovarskih Srba, vladina istina i nevladina istina,
lijeva istina i desna istina? I je li moguće pomirenje
na različitim istinama ili na nekoj >srednjoj< istini
(teza o podjednakoj krivnji za rat)?
DR. RAGUŽ: To je tako teško pitanje.
Možda brutalno zvuči i ne bi se očekivalo od teologa
da tako razmišlja, ali mišljenja sam da će do
pomirenja teško doći jer Srbija u Domovinskom ratu
nije poražena. Kad kažem da nije poražena, onda taj
pojam podrazumijevam pod dvostrukim vidom: prvo,
Srbija nikad nije priznala ni agresiju na Hrvatsku, a
kamoli poraz; drugo, na međunarodnoj razini nikada se
pobjeda Domovinskoga rata nije shvaćala kao poraz
Srbije. U tom smislu Srbi sebe ne doživljavaju uopće
poraženima u Domovinskom ratu. Eto, zašto Srbi imaju
svoju istinu, a Hrvati svoju istinu, ili još gore
intelektualci svoju bezličnu istinu o podjednakoj
krivnji.
To mogu dočarati na primjeru Njemačke.
Put pomirenju između Nijemaca i Poljaka, Nijemaca i
Francuza nije samo njihova visoka razina kulture, kako
se to obično navodi, nego ponajprije činjenica da su
Nijemci poraženi i da su prihvatili (morali
prihvatiti) poraz. Zato tvrdim da će do pomirenja Srba
i Hrvata teško doći, da ćemo još dugo imati dvostruke
istine, dokle god Srbi javno, institucionalno ne
priznaju poraz. A u tom se krije jedan od glavnih
uvjeta pomirenja među Hrvatima i Srbima.
Rekoh na početku da zvuči čudno i
pesimistično da jedan teolog tvrdi kako je priznanje
poraza jedan od uvjeta pomirenja. Ali upravo to je bit
kršćanske poruke: obraćenja nema bez priznanja poraza,
tj. bez priznanja grijeha. Hoće li se to dogoditi u
skoroj budućnosti kod Srba u Hrvatskoj i u Srbiji?
Sumnjam, ali se nadam.
A ono što znam jest da smo svi
kršćani, i pravoslavni i katolički, pozvani moliti za
pomirenje, među Hrvatima i Srbima stvarati ozračje
pravednosti i ljubavi, unutar kojega se trebaju
događati i netrijumfalistički oprost od strane nevinih
žrtava kao i ponizno priznanje zločina od strane
mučitelja i zločinaca. A to nije malen, nego velik
doprinos nas, kršćana. Posebno pomirenju može
pridonijeti ekumenski dijalog između Katoličke Crkve u
Hrvatskoj i Srpske pravoslavne Crkve. Ekumenske izjave
i molitve, zajednički apeli i nastupi zasigurno mogu
stvarati to ozračje pomirenja.
Apstraktno i bezlično mišljenje, bez
Vukovara
- No, ti će isti intelektualci, o
kojima Vi govorite, tvrditi da je njima u konkretnom
slučaju postavljanja ploča na ćirilici u Vukovaru
stalo do Ustava, do srpske manjine u Vukovaru...
DR. RAGUŽ: Pa upravo taj stav svjedoči
o nebrizi, nepijetetu prema Vukovaru i vukovarskim
žrtvama. Jer, što može imati ima veću prednost: briga
za vukovarske žrtve, Domovinski rat, agresija na
hrvatski narod ili prava srpske manjine da imaju svoju
ploču na ćirilici? Vukovarske žrtve ili ploče? Svatko
će razuman dati prvomu prednost. No, kako naši
intelektualci misle apstraktno, bezlično, njih nije
briga za Vukovar i za žrtve, oni slijede svoje ploče,
bezlični kozmopolitizam, univerzalizam u koji bi se
trebali bezlično utopiti i Hrvati i Srbi. A takav
pristup ne koristi ni Hrvatima ni Srbima. Štoviše, u
takvom se pristupu krije klica novih sukoba.
Osim toga, nije problem u ćirilici
koja pripada i kulturi hrvatskoga naroda. Tu se još
jednom pokazuje kako tipični hrvatski intelektualac
misli apstraktno i bezlično, bez Vukovara! Jer, u
Vukovaru, da u Vukovaru, a ne negdje apstraktno u
Hrvatskoj ili na svijetu, ćirilica nije samo obično
pismo, nego simbol srpskoga agresora. I zato onaj tko
nasilno uvodi ćirilične ploče u Vukovar i tko to
intelektualno opravdava, pokazuje duboku nebrigu,
nepoštovanje, kako prema mrtvim tako i prema živućim
žrtvama.
Kad govorimo o problemu ćirilice u
Vukovaru, možemo ga usporediti s jednom sličnom
situacijom, a to je situacija židovskoga naroda nakon
Drugoga svjetskog rada. Mnogi Židovi nakon Drugoga
svjetskog rata nisu više htjeli ni govoriti ni pisati
na njemačkom jeziku, ili im je to predstavljalo golemu
traumu (primjerice Paul Celan), premda je mnogima
njemački jezik bio čak materinski jezik! Zar bi netko
razuman osuđivao i omalovažavao Židove, žrtve njemačke
agresije, što im je njemački jezik postao odvratan?!
Ili bi donosio stupidne argumente da nije njemački
jezik kriv, da je to čak i njihov materinski jezik?!
Čini mi se da sam dostatno pokazao
koliko je apsurdna današnja politika, današnje
intelektualno ozračje u Hrvatskoj. Eto, zašto još
jednom moram ponoviti svoj odlučan "j'accuse" prema
većini hrvatskih intelektualaca.
Brinuti se za žive i mrtve, žrtve i
mučitelje
- Naposljetku, mislite li da bi
što značilo Vukovar proglasiti mjestom posebnoga
pijeteta?
DR. RAGUŽ: Dokle god je na snazi već
spomenuto ozračje hrvatskih intelektualaca, nisam
siguran hoće li se time nešto postići. Zasigurno ono
ljevičarsko-postmodernističko ozračje, koje
relativizira i ukida sve sveto i svaku žrtvu, nikako
ne pogoduje pijetetu. No, mi kao kršćani zbog toga ne
smijemo biti rezignirani. Kao oni koji žive "pijetet"
prema Bogu i koji žive od Kristove žrtve pomirnice,
možemo i trebamo hrabro širiti, čuvati i braniti
pijetet, kojega bih ja na koncu ovoga intervjua nazvao
dvostrukom brigom, brigom za Boga i za bližnjega. Ta
briga za bližnje uključuje i žive i mrtve, žive i
mrtve vukovarske žrtve, ali i njihove mučitelje. Ta
dvostruka briga poticaj je također kršćanima - a to je
ono što ja kao teolog mogu reći o političkom
djelovanju kršćana koji su nažalost prečesto politički
rezignirani ili lijeni - da kršćansku viziju brige za
Boga i bližnjega pokušaju ostvariti i političkim
djelovanjem.
Autor: Darko Grden, Glas Koncila
Evo nekoliko svojstava toga
tipičnog hrvatskog intelektualca:
kozmopolit, ugrožen vlastitom
kulturom: boji se vlastite kulture, boji se svoje povijesti, svoje
religije, svojega jezika, svojega pravopisa; univerzalist, ugrožen svojom
nacijom; pluralist, ugrožen svojim identitetom; tolerantni relativist,
ugrožen istinom; čovjek činjenica, ugrožen idejama. (...) I kakav onda
drugi odnos prema Vukovaru očekivati od tipičnoga hrvatskog intelektualca?
To može biti samo odnos bez brige i odnos ravnodušnosti. Toga
intelektualca nije briga za Vukovar jer su Vukovar i vukovarske žrtve
podređene njegovoj apstraktnoj, bezličnoj slici svijeta. Ne samo Vukovar,
nego i Domovinski rat.< >Mnogi Židovi nakon Drugoga svjetskog rata nisu
više htjeli ni govoriti ni pisati na njemačkom jeziku, ili im je to
predstavljalo golemu traumu (primjerice Paul Celan), premda je mnogima
njemački jezik bio čak materinski jezik! Zar bi netko razuman osuđivao i
omalovažavao Židove, žrtve njemačke agresije, što im je njemački jezik
postao odvratan?! Ili bi donosio stupidne argumente da nije njemački jezik
kriv, da je to čak i njihov materinski jezik?
|
|