Ponovna pojava Vojislava Å eÅ¡elja na srpskoj politiÄkoj
pozornici izbacila je na površinu tinjajući latentni
hrvatski politiÄki problem, koji se u razlilÄitim
oblicima manifestirao kroz cijelo 20. stoljeća. Naime,
Å eÅ¡elj kao vojvoda suvremeni je predstavnik ÄetniÅ¡tva
Äija državna ideologija ima snažno uporiÅ¡te u Srpskoj
pravoslavnoj crkvi, a kratko bi se mogla sažeti u
širenju srpskih državnih granica na zapad sve do kuda su
diprale osmanske granice.
Za nas su manje važna istovjetna stajališta prema jugu
na bugarski, makedonski i albanski te na sjveru na
madžarski teritorij. U ostvarenju ili pak Äuvanju toga
cilja nisu samo dopuštene, nego i poželjene
najokrutnije metode postupanja prema pripadnicima
naroda ili narodnosnih skupina koje se kao prepreka
nalaze na tom putu.
Dakle, cilj je ÄetniÄkoga pokreta stvaranje velike
Srbije, uglavnom oÄišćene od nepravoslavnoga,
preciznije nesvetosavskoga narodnoga elementa.
Nu kako je put stvaranju takve države, unatoÄ silnoj
želji, teško ostvariv, kao međufaza, u ostvarenju toga
projkta osmišljena je jugoslavenska ideologija, koja
je kao premosnica za nesrpske narode trebala
omogućiti, u naÅ¡em sluÄaju, beskrvni prijelaz Hrvata
na srpstvo. Najistaknutiji organizacijski oblik toga
jugoslavenskog nacionalizma među Hrvatima bila je t.
zv. ORJUNA, odnosno Organizacija jugoslavenskih
nacionalista, koja je na hrvatskim podruÄjima
programatski, ali i nasiljem zatirala svaki spomen
hrvatskoga imena. Dok je ÄetniÅ¡tvo svojevrsni
ekstremni i redukcionistiÄki plan stvaranja velike
Srbije, orjunaštvo je njezina militantna organizacija
preko koje se velikosrptvo protezalo na sve t. zv.
južnoslavenske narode.
Dok je ÄetniÅ¡tvu bio cilj radikalno uniÅ¡tenje
nesrpskih naroda na državnom podruÄju, orjunaÅ¡ima je
cilj bio njihovo tankoćutnije, ali i nasilno
prevođenje u srpstvo. Premda su međusobno gotovo
nepomirljivi protivnici, u povijesti su ÄetniÅ¡tvo i
orjunaÅ¡tvo Äesto zajedniÄki nastupali. Naime, uvijek
ih je u suradnji udruživala zajedniÄka borba protiv
ideje hrvatske državnosti. Zato su na primjer braća
Anđelinović jedni od najagilnijih hrvatskih orjunaša,
neki od njih, bili u ÄetniÄkom stožeru tijekom Drugoga
svjetskog rata, kad su te srpske postrojbe poÄinile
nezapamćene masovne zloÄine nad hrvatskim narodom,
kojem su ti AnÄ‘elinovići bar formalno etniÄki
pripadali.
Uza sve ideološke ograde i jugoslavenski
komunistiÄki totalitarizam je bio jedna vrsta
orjunaške ideologije, u koji su potkraj samoga rata
ugraÄ‘ene i mnoge ÄetniÄke postrojbe, Å¡to je ponovno
omogućilo revitalizaciju jugoslavenstva Äak i u
njegovu ekstremnom obliku, kao Å¡to je bio unitarizam,
koji se u svojoj biti ni po Äemu nije razlikovao od
predratne orjunaške ideologije. Danas pak na hrvatskoj
politiÄkoj pozornici, Å¡to nije teÅ¡ko prepoznati,
orjunaštvo je postalo moćna poluga u pokušajima da se
pod razliÄitim nazivima ponovno, kao neka državna
asocijacija, oživotvori zajedniÄki zapadnobalkanski
prostor.
U prmicanju te regionalne ideologije najzapaženiju
ulugu ima sadašnji predsjednik države Ivo Josipović i
njegova ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, pa ih
najveći dio hrvatskoga naroda s punim pravom
doživljava nekom vrstom orjunaša. Premda su se u
međuvremenu promijenile okolnosti, a ORJUN-a formalno
već odavno nestala s politiÄke pozornice, politiku t.
zv. regionalnoga približavanja, koju zastupaju
Josipović i Pusić može se doista nazvati neorjunaškim
pokušajima oživotvorenja nekadašnje jugoslavenske
ideologije. Koliko je u njihovu politiÄkom djelovanju
snažna ta orjunaška komponenta najbolje opet pokazuje
sluÄaj odnosa prema Vojislavu Å eÅ¡elju, koji bi bar
deklarativno pokušao uspostaviti granice velike Srbije
na potezu Virovitica, Karlovac, Karlobag, Å¡to bi
znaÄilo svojevrsnu amputaciju Hrvatske.
Na takve je poruke ministrica Pusić reagirala osudom
Äetnika Å eÅ¡elja, dok je istodobno poruÄila kako se
hrvatska politika prema Srbiji ne će mijenjati. Na
nekako istovjetan naÄin i Josipović je reagirao na
Äetnika Å eÅ¡elja, dok je ostavljao vrata otvorena za
regionalnu politiku. Josipovićev pak ustavni prijedlog
da Hrvatsku razdijeli na nekoliko "snažnih regija"
samo je pomagalo, koje će mu poslužiti da razbije
hrvatsku državnu cjelovitost stvorenu u Domovinskom
ratu.
Podlogu za izgradnju regionalne, južnoslavenske i
jugoslavenske politike pružio je sveslavenski pokret
iz 19. stoljeća, preko kojeg se Rusija širila u
srediÅ¡nju i jugoistoÄnu Europu te pokuÅ¡avala izići na
toplo more. Nedavno upozorenje njemaÄke kancelarke
Angele Merkel kako ruska politika ima sve veći utjecaj
na zapadnobalkanske zemlje samo potvrđuje staru rusku
i dobro iskušanu strategiju, koja se u obliku
panslavenskoga zajedništva duboko uvukla pod kožu
pojednih naroda, a posebice jednoga dijela Hrvata,
Äiji su politiÄki predstavnici Ivo Josipović i Vesna
Pusić.
Zato se njima u osudi Å eÅ¡eljeve ÄetniÄke politike
otvara široki prostor neoorjunaškoga djelovanja, kojem
je u konaÄnici cilj stvaranje neke regionalne države
na raÄun sadaÅ¡nje hrvatske državne neovisnosti.
S obzirom da će ubrzo nastupiti borba između Rusije
i Zapada za prevlast nad zapadnobalkanskim zemljama
hrvatskoj politici će sve viÅ¡e biti skuÄen prostor
djelovanja.
Zato bi oni koji svoj glas na predsjedniÄkim
izborima daju Ivi Josipoviću trebali znati da onda
svjesno podupiru temeljnu putinovsku strategiju, koja
se već dobro ugnijezdila u Srbiji i Republici Srspkoj,
a samo joj joÅ¡ nedostaje neoorjunaÅ¡ka politiÄka
poveznica s Hrvatskom.
U sluÄaju poraza Putinove balkanske politike, na
istovjetne bi se modele, u sluÄaju Josipovićeve
izborne pobjede, mogla usredotoÄiti njemaÄka ili neka
druga zapadna strategija.
Autor: Mate KovaÄević, Hrvatsko slovo
12. prosinca 2014.
(100) |