Oni koji svoj glas na predsjedničkim izborima daju Ivi Josipoviću trebali bi znati da svjesno podupiru temeljnu putinovsku strategiju, koja se već dobro ugnijezdila u Srbiji i Republici Srspkoj, a samo joj nedostaje još neoorjunaška politička poveznica s Hrvatskom, koju predvodi Ivo Josipović.

U slučaju poraza Putinove balkanske politike, na istovjetne bi se modele, u slučaju Josipovićeve izborne pobjede, mogla usredotočiti njemačka ili neka druga zapadna strategija.

Ponovna pojava Vojislava Šešelja na srpskoj političkoj pozornici izbacila je na površinu tinjajući latentni hrvatski politički problem, koji se u razlilčitim oblicima manifestirao kroz cijelo 20. stoljeća. Naime, Šešelj kao vojvoda suvremeni je predstavnik četništva čija državna ideologija ima snažno uporište u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a kratko bi se mogla sažeti u širenju srpskih državnih granica na zapad sve do kuda su diprale osmanske granice.

Za nas su manje važna istovjetna stajališta prema jugu na bugarski, makedonski i albanski te na sjveru na madžarski teritorij. U ostvarenju ili pak čuvanju toga cilja nisu samo dopuštene, nego i poželjene najokrutnije metode postupanja prema pripadnicima naroda ili narodnosnih skupina koje se kao prepreka nalaze na tom putu.
Dakle, cilj je četničkoga pokreta stvaranje velike Srbije, uglavnom očišćene od nepravoslavnoga, preciznije nesvetosavskoga narodnoga elementa.

Nu kako je put stvaranju takve države, unatoč silnoj želji, teško ostvariv, kao međufaza, u ostvarenju toga projkta osmišljena je jugoslavenska ideologija, koja je kao premosnica za nesrpske narode trebala omogućiti, u našem slučaju, beskrvni prijelaz Hrvata na srpstvo. Najistaknutiji organizacijski oblik toga jugoslavenskog nacionalizma među Hrvatima bila je t. zv. ORJUNA, odnosno Organizacija jugoslavenskih nacionalista, koja je na hrvatskim područjima programatski, ali i nasiljem zatirala svaki spomen hrvatskoga imena. Dok je četništvo svojevrsni ekstremni i redukcionistički plan stvaranja velike Srbije, orjunaštvo je njezina militantna organizacija preko koje se velikosrptvo protezalo na sve t. zv. južnoslavenske narode.

Dok je četništvu bio cilj radikalno uništenje nesrpskih naroda na državnom području, orjunašima je cilj bio njihovo tankoćutnije, ali i nasilno prevođenje u srpstvo. Premda su međusobno gotovo nepomirljivi protivnici, u povijesti su četništvo i orjunaštvo često zajednički nastupali. Naime, uvijek ih je u suradnji udruživala zajednička borba protiv ideje hrvatske državnosti. Zato su na primjer braća Anđelinović jedni od najagilnijih hrvatskih orjunaša, neki od njih, bili u četničkom stožeru tijekom Drugoga svjetskog rata, kad su te srpske postrojbe počinile nezapamćene masovne zločine nad hrvatskim narodom, kojem su ti Anđelinovići bar formalno etnički pripadali.

Uza sve ideološke ograde i jugoslavenski komunistički totalitarizam je bio jedna vrsta orjunaške ideologije, u koji su potkraj samoga rata ugrađene i mnoge četničke postrojbe, što je ponovno omogućilo revitalizaciju jugoslavenstva čak i u njegovu ekstremnom obliku, kao što je bio unitarizam, koji se u svojoj biti ni po čemu nije razlikovao od predratne orjunaške ideologije. Danas pak na hrvatskoj političkoj pozornici, što nije teško prepoznati, orjunaštvo je postalo moćna poluga u pokušajima da se pod različitim nazivima ponovno, kao neka državna asocijacija, oživotvori zajednički zapadnobalkanski prostor.

U prmicanju te regionalne ideologije najzapaženiju ulugu ima sadašnji predsjednik države Ivo Josipović i njegova ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, pa ih najveći dio hrvatskoga naroda s punim pravom doživljava nekom vrstom orjunaša. Premda su se u međuvremenu promijenile okolnosti, a ORJUN-a formalno već odavno nestala s političke pozornice, politiku t. zv. regionalnoga približavanja, koju zastupaju Josipović i Pusić može se doista nazvati neorjunaškim pokušajima oživotvorenja nekadašnje jugoslavenske ideologije. Koliko je u njihovu političkom djelovanju snažna ta orjunaška komponenta najbolje opet pokazuje slučaj odnosa prema Vojislavu Šešelju, koji bi bar deklarativno pokušao uspostaviti granice velike Srbije na potezu Virovitica, Karlovac, Karlobag, što bi značilo svojevrsnu amputaciju Hrvatske.

Na takve je poruke ministrica Pusić reagirala osudom četnika Šešelja, dok je istodobno poručila kako se hrvatska politika prema Srbiji ne će mijenjati. Na nekako istovjetan način i Josipović je reagirao na četnika Šešelja, dok je ostavljao vrata otvorena za regionalnu politiku. Josipovićev pak ustavni prijedlog da Hrvatsku razdijeli na nekoliko "snažnih regija" samo je pomagalo, koje će mu poslužiti da razbije hrvatsku državnu cjelovitost stvorenu u Domovinskom ratu.

Podlogu za izgradnju regionalne, južnoslavenske i jugoslavenske politike pružio je sveslavenski pokret iz 19. stoljeća, preko kojeg se Rusija širila u središnju i jugoistočnu Europu te pokušavala izići na toplo more. Nedavno upozorenje njemačke kancelarke Angele Merkel kako ruska politika ima sve veći utjecaj na zapadnobalkanske zemlje samo potvrđuje staru rusku i dobro iskušanu strategiju, koja se u obliku panslavenskoga zajedništva duboko uvukla pod kožu pojednih naroda, a posebice jednoga dijela Hrvata, čiji su politički predstavnici Ivo Josipović i Vesna Pusić.

Zato se njima u osudi Šešeljeve četničke politike otvara široki prostor neoorjunaškoga djelovanja, kojem je u konačnici cilj stvaranje neke regionalne države na račun sadašnje hrvatske državne neovisnosti.

S obzirom da će ubrzo nastupiti borba između Rusije i Zapada za prevlast nad zapadnobalkanskim zemljama hrvatskoj politici će sve više biti skučen prostor djelovanja.
Zato bi oni koji svoj glas na predsjedničkim izborima daju Ivi Josipoviću trebali znati da onda svjesno podupiru temeljnu putinovsku strategiju, koja se već dobro ugnijezdila u Srbiji i Republici Srspkoj, a samo joj još nedostaje neoorjunaška politička poveznica s Hrvatskom.

U slučaju poraza Putinove balkanske politike, na istovjetne bi se modele, u slučaju Josipovićeve izborne pobjede, mogla usredotočiti njemačka ili neka druga zapadna strategija.

Autor: Mate Kovačević, Hrvatsko slovo

12. prosinca 2014.

(100)