"Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne
vjeroispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je
ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina", kazala je
novoizabrana predsjednica i izazvala sablazan uvijek
istih bučnih pojedinaca koji, kao kokoš po tuđem
dvorištu, svakodnevno čeprkaju ne bi li našli nešto nad
čim bi se mogli snebivati usput dokazujući kako u
Hrvatskoj tobože postoje oni koji bi širili mrak. Pa bi
po samoj logici stvari to trebalo dokazivati kako i
Predsjednica ima neka ekstremna i radikalna stajališta
koji bi u konačnici trebali umanjiti manjinska prava.
No, istini za volju ne samo da je takva konstrukcija
daleko od istine nego ona ima za cilj poticati trajnu
destabilizaciju i tobože forsirati jaz u odnosima
većinskog naroda i pripadnika nacionalnih manjina.
Da je tomu tako dokazuju iskustva u
državama bijelog svijeta koja su sasvim suprotna.
Naime, u demokratskim državama, na čiji se autoritet
volimo pozivati - na kraju krajeva i u Europskoj
uniji, čija smo članica - podrazumijeva se i uvažava
pitanje političke pripadnosti većinskom narodu. Zato
se Angela Merkel obraća Nijemcima, Francois Hollande u
svojim govorima Francuzima, Stephen Harper pozdravlja
Kanađane i to nije, niti može biti sporno. I ama baš
nitko zbog toga ne stvara klimu ugrožavanja nečijih
prava. Kada se hrvatski državljani, u bilo kojem
kontekstu, spominju u stranim medijima, kao i kod
stranih političara naziva ih se isključivo - Hrvatima
bez obzira na to što su po nacionalnosti.
Odnosno, bez obzira na to jesu li pripadnici neke etničke
manjine s hrvatskim državljanstvom. Štoviše, kada bi ih netko pozicionirao kao
pripadnika manjine to bi se smatralo u najmanju ruku - neprimjerenim. Domaći je
teren druga priča. Svjedoci smo svakodnevno da, primjerice, kada igra hrvatska
reprezentacija, gotovo da i nema komentatora koji će naše igrače nazvati samo -
Hrvatima. Ali istodobno će najnormalnije suprotstavljenu momčad nazivati
Francuzima, Srbima, Nijemcima, Austrijancima, Talijanima itd., itd. Ili,
napravimo korak dalje. Zamislite kako bi bilo smiješno čuti kada bi se na
velikim međunarodnim športskim natjecanjima imenovali igrači po etničkoj
pripadnosti, a ne po državljanstvu, odnosno reprezentaciji za koju igraju?!
Kada se sve sagleda jasno je da je u
Hrvatskoj i te kako prisutan i isforsiran nametnuti
teret nekakvih guja prošlosti po kojima bi spominjanje
ili naglašavanje većinske nacije značilo automatsko
gušenje prava etničkih manjina. Samim tim, rekla bih,
da su jedino skandalozni klima i konotacije koje su se
stvorile nakon izjave Grabar Kitarović. Skandalozni su
komentari onih koji su joj htjeli dati nacionalistički
prizvuk, a svima koji ju se usude podržati u tome
odmah zalijepiti etiketu desničara, nacionalista i
natražnjaka.
Ti i takvi, rijetki ali medijski
glasni, nakon kopernikanskog obrata tijekom
devedesetih naglo osviješteni zaštitnici ljudskih
prava prešućuju činjenicu da pojmovi politička nacija
i etnička pripadnost nisu isto. I da jedno ne može
niti smije isključivati drugo.
Uostalom, o tome je progovorio, u
kolovozu 2011., u Jutarnjem listu, čak i Ivo Josipović
kada je precizirao: "Mora se moći biti politički
Hrvat, dakle, odgovoran hrvatski državljanin, i u isto
vrijeme Srbin po nacionalnosti. Zašto netko ne bi imao
identitet koji obuhvaća oba elementa!?"
Slaven Letica je prije nekoliko dana,
komentirajući isforsirani grč oko spomenute izjave
nove Predsjednice, podsjetio na termin koji se nekad
koristio u međunarodnom pravnom smislu - Hrvaćani koji
se odnosi na građane i državljane. "Primjerice u
Srbiji postoje dva naziva: Srbijanci što se odnosi na
građane Srbije te Srbi što upućuje na etničku i
nacionalnu pripadnost. Hrvati imaju takvu odrednicu
gotovo na svim jezicima (eng. Croatian - građanin
Hrvatske, Croat - odrednica etničke zajednice), osim
na hrvatskom", pojasnio je Letica.
Činjenica je da nacije često
evoluiraju i preoblikuju se tijekom povijesti. Na
takav ih način tretira i sociologija koja ipak
naglašava dva glavna modela među kojima se i mi možemo
prepoznati. Prvi, onaj koji se temelji na konkretnim
odnosno objektivnim karakteristikama određene nacije:
jeziku, povijesti, kulturi i vjeri. Drugi, pak, model
ističe volju za zajedničkim životom u nekoj zajednici.
Po tom modelu zajednicu bi određivalo subjektivno
samodefiniranje kao pripadnika određene nacije. Pritom
se ne misli samo na pripadnike etničke zajednice nego
na sve nas.
Drugim riječima, u našem slučaju, biti
politički Hrvat ne isključuje pripadnost određenoj
manjini, a još manje asimilira tu manjinu kako to
pokušavaju zlonamjerno progurati pojedinci kojima je
biti pripadnikom manjine, na žalost, postalo zanimanje
ili izvor prihoda. Naprotiv! Politička pripadnost po
ključu državljanstva - koju vjerujem ipak prihvaća
veliki i tihi broj pripadnika etničkih zajednica -
jača i same etničke zajednice. Jer, ovdje nije riječ o
pokušaju mijenjanja identiteta imenujući pripadnike
manjina drugim etničkim imenima, kako se to pokušava
nametnuti. Uostalom nacionalne manjine i brojni
njihovi pripadnici su također dio naše povijesti i
samim su time naše bogatstvo kojeg se ni jedna
odgovorna i domoljubna politika ne bi odrekla.
Autor,
izvor:
Silvana Oruč-Ivoš, Hrvatsko slovo
(103) |
