|
Ovrha djeteta dokaz je institucionalnog nasilja! Gdje je Istanbulska?!
U praksi Istanbulska u Hrvatskoj izgleda onako kako je izgledala u Splitu pri ovršivanju djeteta. Ili prije nekoliko dana, u Zadru, kada je još jedan ostavljeni muškarac izmasakrirao bivšu djevojku. Nije važno, zato smo implementirali rodnu ideologiju, ionako su se neki samo za to i zalagali.
Ma kakva Istanbulska konvencija i zaštita od nasilja u obitelji, kad smo usred Splita svjedočili, od suda dopuštenom i potaknutom nasilju nad osmogodišnjim djetetom koje je doslovno oteto od majke, na silu utrpano u automobil i odvedeno u drugu državu. Slučaj dječaka Cesarea dokaz je da nasilje može biti i institucionalizirano.
|
Dijete je rođeno u Italiji, no isto je tako i hrvatski državljanin. Što se događalo u četiri zida između njegovih roditelja, teško je reći. Otac tvrdi jedno, a majka drugo pa i to da ju je bivši suprug fizički maltretirao. Talijanski je sud, nakon njihove rastave presudio da tada jednogodišnji Cesare ostaje živjeti s ocem, a da ga majka može viđati. Zbog čega je presuda bila baš takva, nije teško pogoditi. Talijanski sud nije imao niti jednu zamjerku na ponašanje majke, ali je ipak jednogodišnju bebu dodijelio ocu; štitili su interese svoga državljanina. Prepreka nije bila ni to što su u toj dobi dijete privrženije majci i što u velikom broju slučajeva majke i doje djecu. Je li majka pogriješila što se, suočena s nepravdom talijanskog suda, sa svojim djetetom vratila u domovinu Hrvatsku?! Možda i je. Ali samo zato što je teško dobiti borbu s hladnim sustavom koji ti ne daje prava jer mu ne pripadaš.
No, u ovoj priči to nije ključno. Najvažnije je to da je mali Cesare bio sretan sa svojom majkom. I da je to netko prekinuo. Naravno, da djeca imaju pravo na oba roditelja. Grozim se situacija gdje se djetetu, nakon brakorazvodnih parnica, priječi viđanje i druženje s ocem. No, u ovom slučaju, prema dostupnim informacijama, ni otac se posljednjih godina nije „pretrgnuo“ od posjeta svom djetetu. Nije napravio puno da mu se približi. Nije napravio ništa da od svog djeteta ne napravi „slučaj“. Upravo suprotno! Nije htio situaciju riješiti mirnim putem i dogovorom nego je pristao na to da se njegovo dijete – ovrši. Kao stvar. Pristao je na to da, okružen policijskim kordonom, bosonogo dijete divljački poteže za ručicu i na silu ugura u automobil. Taj otac je pristao silom ovršiti vlastito dijete iako je dijete na rubu nervnog sloma zapomagalo i molilo da ga ostavi s majkom. Dječji krikovi lomili su srca obitelji, susjedima, prijateljima i brojnim okupljenim ljudima, medijskoj javnosti ali ne i – ocu. On je učinio ono što je naumio. Silom, bivšoj supruzi koja ga je davno napustila, oteti dijete. I ono što bi nas trebalo brinuti nije samo to. Kad je to netko spreman napraviti svom djetetu javno, trebamo li se brinuti za ono što bi moglo biti napravljeno daleko od očiju javnosti, u četiri zida?!
Silvana Oruč-Ivoš, Hrvatsko slovo
|
