|
U jeku rasprava oko buduće kurikulne reforme, uvođenja obvezne informatike u sve razrede osnovne škole, pokušaja pojedinih ekstremističkih i potpuno netolerantnih lijevih skupina i pojedinaca da se iz nastave izbaci izborni predmet vjeronauk - iako je, pokazuju to podatci za prošlu, 2017. godinu, nastavu vjeronauka odabralo i pohađalo čak 90 posto djece - gotovo se ne spominje činjenica da o najnovijoj hrvatskoj povijesti djeca uče svega nekoliko školskih sati u osnovnoj školi.
Naime, tema Domovinskoga rata i stvaranja Republike Hrvatske obrađuje se tek u osmom razredu osnovne škole i četvrtomu srednje. Doduše, to se opravdava na način da je razlog takvom rasporedu kronološki pristup nastavi povijesti, pa se tematska cjelina o samostalnosti Hrvatske počinje obrađivati na kraju osmoga razreda, odnosno u zadnjoj cjelini četvrtoga razreda srednje škole. |
No, ničim se ne može opravdati činjenica da se temi Domovinskog rata i stvaranju samostalne Hrvatske osigurava neprimjereno mala satnica, posebice ako se usporedi sa satnicom drugih povijesnih tema. Za usporedbu tema o stvaranju Kraljevine Jugoslavije obrađuje se čak sedam nastavnih sati, dok se o stvaranju Hrvatske i oslobađanju od velikosrpske okupacije uči mizerna – tri sata. Za Vukovar, pak, ima svega desetak minuta. Drugi je problem neusklađenost udžbenika, a onda i mogućnost da se manipulira povijesnim činjenicama.
Primjerice, dio udžbenika povijesti nije u jasnom kontekstu obrazložio kako je došlo do Domovinskog rata. Od četiri udžbenika koji se koriste u nastavi povijesti u osnovnoj školi samo jedan spominje pojam velikosrpske agresije na Hrvatsku. Ukupni događaji iz 90-ih godina mahom se vrlo površno i parcijalno tumače.
Drugim riječima, u dijelu udžbenika legalno se ostavlja mogućnost da se uzroci Domovinskog rata protumače na netočan način odnosno da se da zamah velikosrpskoj tezi (koju konstantno promovira i srbijanski predsjednik Vučić), da su svi krivi, a Hrvati malo više, jer Srbi imaju opravdanje da su u Jasenovcu ubijene stotine tisuća Srba pa su se ovih devedesetih bojali sličnog ishoda.
Skandalozno je da su u optjecaju udžbenici čiji autori iz tko zna kakvih razloga, ne žele pravim imenom nazvati događanja iz devedesetih i koji povijest nastoje tumačiti na politički nekorektan način. Ne uvažavajući dokaze, činjenice, svjedoke. U toj težnji za izjednačavanjem krivnje, a što je miljama daleko od povijesti kao znanstvene discipline, dolazi do relativizacije žrtve i agresora. No, mnogima je to i konačni cilj.
Ako se pogleda dio udžbenika povijesti ispada da djecu učimo da se gotovo opravdavaju za to što je Hrvatska samostalna i neovisna, kao i za pobjedu u Domovinskom ratu. Još postoje autori koji se Domovinski rat boje nazvati osloboditeljskim, što on po svom karakteru je. Ili se boje Srbe, koji su napali i okupirali Hrvatsku, nazvati četnicima, iako su se oni sami devedesetih, a mnogi i danas, sami deklarirali kao četnici.
Također, dio autora se boji, ili ne želi, srbijansku agresiju nazvati tim riječima, odnosno okupacijom unatoč činjenici da je isključivo tako nazivaju brojni dokumenti UN-a. Na primjer, u dijelu školskih udžbenika koristi se termin „stavljanje pod kontrolu“ a u dokumentu UN-a, u dijelu o proglašenju tzv. SAO Krajine, koristi se termin – okupacija. Ili, to što se u dijelu udžbenika spominje masovni odlazak Srba nakon Oluje, no prešućuje se poziv predsjednika Tuđmana da ostanu u Hrvatskoj kao i Zakon o oprostu. Treba li uopće naglašavati da je dio sadržaja (i nazivlja) u udžbenicima u suprotnosti s Deklaracijom o Domovinskom ratu?!
Najskandaloznije je, pak, to što se omogućilo da se u Republici Hrvatskoj u školama koje pohađaju djeca srpske nacionalne manjine sluša nastava povijesti koja je prilagođena za njihove uši. U tu je svrhu legalizirana i u obrazovni sustav u RH ubačena povijesna krivotvorina. O čemu je riječ najpreciznije govori izjava SDSS-ovca Vojislava Stanimirovića koji se i danas diči svojom ulogom u vladi tzv. SAO Krajine i ulogom u zločinima u Vukovaru:
„Naša djeca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povijest na naš način, drukčiji nego u hrvatskim knjigama.Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat.“ Međutim, Hrvati u Vojvodini, a tek je četiri posto učenika hrvatske nacionalnosti koji se usuđuju pohađati nastavu na hrvatskom jeziku, također moraju učiti krivotvorenu povijest. Kad je riječ o Republici Hrvatskoj, vrijeme je da se spomenutoj selektivnoj primjeni zakona i selektivnom tumačenju znanosti napokon i jednom zauvijek stane na kraj.
Silvana Oruč Ivoš, Hrvatsko slovo
|
