Rancière, koji je više puta gostovao u Hrvatskoj, jednom je domaćem portalu u intervjuu dao tumačenje demokracije: „Demokracija je paradoksalno stanje svake političke moći, jer mora biti utemeljena upravo na nedostatku utemeljenja, kao moć bilo koga. Sve državne forme su forme oligarhijske moći. U isto vrijeme ova oligarhijska moć pokušava se legitimirati, na određenoj razini, upravo na osnovi moći bilo koga, i tako je prisutna konstantna borba između strukture državne forme i moći naroda“.
Drugim riječima, punu demokraciju nemoguće je postići. Problem je, međutim, što u Hrvatskoj vrlo često nema ni onog što se naziva prividom demokracije. Jer ako se demokracija najjednostavnije definira kao vladavina većine, kako onda objasniti činjenicu da su u Hrvatskoj najčešće ugrožena baš prava većine?!
Evo primjera katolika. Kako je moguće da se u državi u kojoj se katolicima izjašnjava 86,3 % građana (DSZ, Popis stanovništva 2011.) svakodnevno događa linč nad tom populacijom?! Katolici, ali i ostali vjernici, doslovno se tretiraju kao građani drugog reda. Nakon što se Crkva – koja prema svom poslanju treba i mora sudjelovati u društvenom životu, koja ima pravo od vjernika tražiti da se drže kršćanskih vrijednosti, koja ima pravo upozoravati ako se ne slaže s političkim djelovanjima i koja ima, sviđalo se to nekom ili ne, pravo utjecati – odredila protiv ratifikacije Istanbulske, dio medijskih aktivista, ekstremno lijevih političara, pojedinih civilnih udruga koje godinama crpe državni proračun počeli su s neviđenim progonom i stigmatizacijom.
Zastupnik Glasa Beus Richemberg, za kojeg je na prošlim parlamentarnim izborima kao člana HNS-a na SDP-ovoj listi glasovalo tek 3'327 birača, mrtvo hladno je na svom facebook profilu napisao da Katolička crkva, kad je riječ o njenom odnosu prema ljudskim pravima, osobito prema pravima žena, sekularnosti države, poštivanju izbornog legitimiteta narodnih zastupnika i zastupnica i autonomnosti političkih institucija igra beskrupuloznu, destruktivnu, štetočinsku i prema narodu izdajničku ulogu.
Takav govor mržnje i širenje laži zaslužilo je najgoru osudu, no ona je, osim rijetkih pojedinaca – izostala. Zamislite da je neki zastupnik, recimo desnog centra, ovakve riječi koristio za Srpsku pravoslavnu crkvu ili Židovsku općinu?! Očito, kad su u pitanju katolici, sve je dopušteno. No, na netolerantnog Beusa Richemberga ne treba trošiti previše riječi, jer se od njega niti ne očekuje da puno toga zna ili razumije. Srećom da takvi nemaju vlast jer bi, valjda, zatvarali, proganjali i tko zna što još?!
Ili, recimo, mudri Krešimir Beljak, predsjednik HSS-a koji je mišljenja da bi se trebao organizirati referendum o Vatikanskim ugovorima. Jer na njih ide puno novaca. Ipak, Beljak ne bi, recimo, organizirao referendum o Istanbulskoj konvenciji na koju će odlaziti, kažu, milijardu kuna?! No, ni na Beljaka, koji priznaje da povremeno konzumira marihuanu, ne treba trošiti previše riječi.
Uz spomenutu dvojicu puno je „poznavatelja“ prilika i odnosa u Katoličkoj crkvi objasnilo puku i čitateljima kako su hrvatski biskupi zatucani i primitivni pa nisu kao biskupi u Italiji i Njemačkoj poduprli ratifikaciju Istanbulske konvencije. Još su bolji „poznavatelji“ neki koji govore o talijanskoj i njemačkoj Katoličkoj crkvi i koji pojma nemaju da takvo što ne postoji. Da je Katolička crkva jedinstvena i da je Sveti Otac njen vrhovni poglavar. Još su smješniji oni medijski aktivisti i političari koji su akciju Hod za znanost pokušali suprotstaviti prosvjedima protiv ratifikacije Istanbulske. Pa su sebe pokušavali predstaviti, a aktivistički mediji su ih u tome poduprli, kao drukčiju Hrvatsku koja se bori za znanost i protiv je zatucanih primitivaca sa splitske Rive koji misle da je Zemlja ravna ploča.
Ta samozvana znanstvena „elita“ – a skupilo ih se jedva stotinjak – u kojoj gotovo da nije bilo ozbiljnog znanstvenika, zato je prigrlila pesudoznanstvenu rodnu teoriju. To je valjda vrhunac „njihove“ znanosti. Zato njih i spomenute političare i njihove jatake koji uporno katolike žele prikazati kao primitivce i natražne, valja podsjetiti na dvije stvari.
Prvo, da su katolici dali veliki doprinos svjetskoj znanosti i kulturi na svim razinama.
I drugo, da napokon nauče što je to sekularizam.
Dakle, za Beusa Richemberga i ekipu: sekularizam pretpostavlja odvojenost crkve od države pa je u tom kontekstu poželjno da crkvene institucije ne sudjeluju u državnoj vlasti. To, međutim, ne znači da Crkva mora ili treba biti odvojena od društva. Naprotiv! Crkva prema svom poslanju treba i mora sudjelovati u društvenom životu.
Silvana Oruč Ivoš, Hrvatsko slovo
|
