Ispuniti sva tri kriterija rijetko je kome uspjelo.
Jedan od njih je bio Papa Benedikt XVI. Njegova je
ostavka bila dobrovoljna, iznesena je bez taštine i
djelovala je opsolutno autentično, stoga se može
govoriti o "velikoj ostavci visokog stila".
U više tisućljetnoj povijesti katoličke
crkve, ovo je tek drugi slućaj dobrovoljnog napuštanja
Petrove stolice. Prvi je to napravio 1294. godine Papa
Celestin V. samo 5 mjeseci nakon svoga izbora, a
odlazak je imao tragične posljedice za njega samoga i
nikako se ne može ubrojiti u "veliki odlazak".
Prvi koji je na veličanstveni način
odstupio sa svoje dužnosti bio je car Karlo V. (1556.)
Govorilo se da u njegovom carstvu sunce nikada ne
zalazi, pa je dobio pridjev "Veliki". I unatoć tome,
taj veliki čovjek sebe nije doživljavao kao svemogućeg
vladar, osjećao je svoju ljudsku nemoć koja ga je
dovodila u nedoumicu. Često se sam od sebe distancirao
kako bi lakše preispitao svoju vladarsku moć i njen
utjecaj na donešene odluke. Portreti ga prikazuju kao
zamišljenog čovjeka svjesnog da mu je služba darivana
samo na određeno vrijeme i da je njegova dužnost
vršiti je savjesno na korist cijeloga carstva.
Svemogući Karlo Veliki bio je svjestan svoje
konačnosti. 16. siječnja 1556. godine dolazi do
nevjerojatne akcije jednoga cara. Bez ikakve potrebe
ili prisile Karlo Veliki s Francuskom zaključuje
primirje, svome sinu Filipu predaje Španjolsku,
Siciliju i Novu Indiju u Americi, a svome bratu
Ferdinandu prepušta krunu. On sam se povlaći u
samostan San Yuste. Njegov je odlazak bio studiozno
organiziran, poput preuranjene osmrtnice. Karlo V.
Veliki postao je uzor za "veliki odlazak".
Stotinjak godina nakon Karla Velikog, od
prijestolja i moći su se dobrovoljno i u velikom stilu
oprostili švedska kraljica Kristina (1645.) i poljski
kralj Ivan Kasimir (1668.). Oboje su se izričito
pozvali na Karla V. kao svoj uzor, naglasivši da je
"nemoguće ponoviti umjeće njegovog odlaska".
Nasuprot velikanima prošlosti, veliki
političari našeg vremena samo rijetko nalaze pravi
trenutak za odlazak, kaže Mayer. Na pamet mu pada samo
Hans-Dietrich Genscher, koji je, nakon imponirajućeg
životnog djela kao tadašnji ministar vanjskih poslova,
sam sebi odredio pravo vrijeme za odlazak.
"Drugi, gotovo inflacijski slučajevi
odstupanja, sličniji su dezerterstvu ili nedostatku
savjesnosti, nego veličanstvenom odstupanju. Otkazi su
dosegli zastrašujuće dimenzije. K tome, danas rijetko
tko odlazi dobrovoljno, kao što se vidi iz nedavnih
primjera; Karl-Theodor zu Guttenberg (njemački
ministar obrane), Philip Hildebrand (predsjednik
švicarske nacionalne banke) ili Annette Schavan
(njemačka ministrica istraživanja). Oni su posrnuli na
svojim vlastitim prekršajima", kaže Mayer. A mi bismo
za primjer mogli navesti Ivu Sanadera.
Njemački povjesničar Michael Philipp
piše: "U potpunosti dobrovoljno otići, uspijeva samo
manjini. Taj uspijeh je impresivan zato što
predstavlja realnu svijest o sebi samom, a što među
političarima nije jako rašireno. Čini se da je to Papi
Benediktu uspjelo."
Renomirani
njemački teolog Hubertus Halbfas, smatra da je
pontifikat Benedikta XVI za crkvu bilo izgubljeno
vrijeme: "Sputavanjem reformi onemogućio je
preuređenje crkve, ali svojim povlaćenjem pokazao je
veličinu. Crkvi je time možda napravio i veliku
uslugu, jer će njegovi naslijednici stajati pod
pritiskom; od njih će se očekivati i tjelesne i
duhovne sposobnosti. Bilo bi to najvrijednije
nasljedstvo pape Benedikta i jedno koje bi ga, usprkos
ostavke, dovelo u povijesne knjige".
Hrvatskim
političarima, posebice vladajućim, očito nije stalo da
u povijest uđu po "velikoj ostavci visokog stila".
Njihov je uzor "besmrtni" diktator Tito: bez jedne
noge, a s drugom u grobu, nije ni pomišljao na
dostojanstveni oproštaj od vlasti i života!
Piše Dunja
Gaupp |
