Nema nikakve dvojbe da je Deklaracija Parlamentarne
skupštine Vijeća Europe iz iste 2006. povijesno kasnila
s osudom zločina komunizma. Nećemo ovdje ulaziti u
razloge te sporosti. No dvije činjenice ne možemo
zanemariti: prvo, da je Deklaracija sastavljena tako da
ne ostavlja mjesta dvojbama. Ne može se smatrati
Europljaninom, civiliziranim bićem, humanistom ni
demokratom nitko tko ne osudi zločine komunizma isto
onako kao što to ne može biti ni onaj koji zastupa ideje
fašizma i nacizma, koji poriče njihove zločine,
relativizira žrtve, ranjavajući ponižene, ubijajući već
ubijene.
Druga činjenica, također vrlo važna,
pokazuje da je stara Europa bila brža u osudi fašizma
i njegovih izdanaka kojih je zlodjela osjetila na
svojoj koži. Komunistički poredak, pa ni komunistički
zločini, nisu bili u toj mjeri stvarnost te Europe;
oni su tragična povlastica Sovjetskoga Saveza, zemalja
tzv. Istočne Europe te mnogih drugih krajeva svijeta.
Odgovornost za osudu komunističkoga totalitarizma i
svega zla koje je u sebi nosio počivala je,
ponajprije, na zemljama komunističke prošlosti. U
njima je bilo motiva napretek, krvavih iskustava,
nebrojenih žrtava, tona i tona dokaznoga materijala,
kilometara dokumentarne, arhivske građe, desetaka
tisuća još živih svjedoka s obiju strana žice.
Ipak, sve se to - i kad je formalno
prihvaćeno - sporo ostvarivalo u praksi uz očigledne
smetnje, pokušaje opstrukcije, zavlačenja, zatrpavanja
otkrivenih jama, obustave istraživanja, polemike pa
čak i javna negiranja tih zločina, osporavanja i
relativiziranja opsežne prikupljene građe, izjava
svjedoka pa i materijalnih ostataka. Ne možemo se
oteti dojmu da je Republika Hrvatska dosad bila jedna
od najtvrdokornijih europskih država kada je riječ o
zaštiti interesa komunističke nomenklature i
dugogodišnjem prigušivanju istine. Ako je predsjednik
Tuđman ocjenjivao da dok traju borbe s agresorom ne
treba otvarati unutrašnje hrvatske fronte - to se
moglo razumjeti. Kako razumjeti kada se, šesnaest
godina nakon rata, ozbiljno ne raspleće - u dogovoru i
suradnji sa Slovenijom - tajna stravične Hude jame?
Šuti li se o tome da se ne bi naštetilo javnom ugledu
neke političke stranke; da se ne bi naštetilo javnom
ugledu pojedinih, još živih, eksponenata te politike i
toga terora? Ili njihovih potomaka?
Mi mislimo da ni jedna današnja
politička stranka u Hrvatskoj ne snosi i ne može
snositi odgovornost za kriminalna zbivanja u Drugom
svjetskom ratu i poraću. Isto tako mislimo da grijesi
otaca ne mogu i ne smiju biti projicirani na njihove
bližnje, kao ni na potomke. U demokratskim zemljama
takvi su zaključci neupitni. Ako u nas nisu - to bi
bio razlog da se zabrinemo; to bi bila i potvrda da
još ne živimo u demokratskome društvu, da ne shvaćamo
demokratski pravni poredak, nego da i dalje svijet
promatramo kroz naočale ideologijskoga ostracizma.
Zbog svega toga, pozivajući se na
Deklaraciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz
2006. o osudi zločina totalitarnih komunističkih
režima i Deklaracije Hrvatskog sabora od 30. lipnja
2006. o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga
komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990.,
ističemo da je Matica hrvatska:
- suglasna s navodima Deklaracije
Hrvatskog sabora o tome da su povrede ljudskih prava u
tome razdoblju uključivale pojedinačna i skupna
ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim
logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja,
prisilni rad i druge oblike masovnoga fizičkog i
psihičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj
osnovi, povrede slobode tiska i, također, zatiranje
političkog pluralizma;
- da prihvaća tvrdnje Deklaracije
Hrvatskog sabora o vrlo slaboj obaviještenosti
hrvatske javnosti o zločinima počinjenima od strane
totalitarnoga komunističkog režima te da su znanje i
svijest ljudi o povijesnim zbivanjima jedan od
preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti.
Podsjećamo, pritom, Hrvatski sabor da
u Deklaraciji ističe kako on sam mora postati ključna
nacionalna institucija za osudu zločina jugoslavenskog
i hrvatskog totalitarnoga komunizma, te da se
sustavnim istraživanjem povijesti tih zločina moraju
baviti znanstvene i pravosudne institucije, s
uvjerenjem da žrtve komunizma i njihove obitelji imaju
pravo na pravdu, razumijevanje, suosjećanje i
priznanje svojih patnji jednako kao što to imaju žrtve
nacizma i fašizma.
Matica hrvatska stoga poziva Hrvatski
sabor da:
- usvoji odluku o imenovanju
strukovnoga tijela, kojega bi zadaća bila istraživanje
zločina komunističkog terora i prikupljanje
dokumentacije o njemu. Taj bi golem i odgovoran posao
u potpunosti trebalo prepustiti kvalificiranim
znanstvenicima, a politiku iz toga posla posve
isključiti; dok bi u Državnom proračunu trebalo
osigurati za to potrebna sredstva;
- potakne pravosudne institucije da na
temelju poznatih podataka pokrenu i dovrše istrage nad
odgovornima za komunističke zločine;
- potakne Vladu da podupre zahtjev za
uvođenje europske zabrane negiranja komunističkih
zločina koji su 14. prosinca 2010. Europskoj komisiji
podnijeli ministri vanjskih poslova Litve, Latvije,
Bugarske, Mađarske, Rumunjske i Češke;
- zatraži od Vlade Republike Hrvatske
da napravi - u suradnji s kompetentnim institucijama i
istraživačima - službeni popis žrtava komunizma;
- da izradi program educiranja
hrvatske javnosti o zločinima komunizma - kako za
učenike srednjih škola, tako i za širu javnost te da
za njegovo provođenje osigura potporu ustanova koje su
za to mjerodavne;
- da potakne osnivanje Hrvatskoga
muzeja žrtava komunizma po uzoru na sličan muzej u
Budimpešti kao i brojne muzeje holokausta u nas i u
svijetu;
- da pozove sve građane koji su, na
bilo koji način, surađivali s tajnim službama
komunističkoga režima ili sudjelovali u pripremanju
ili izvršenju komunističkih zločina da se povuku s
javnih funkcija ako ih - i gdjegod ih - još eventualno
obnašaju;
- da odlučno podupre sve koji se i
ovih dana bore za istinu o komunističkim zločinima,
unatoč neformalnim, privatnim, sporadičnim, a i
organiziranim otporima, koji istrage nastoje prikazati
kao politikantske i tako ih diskreditirati i
pošto-poto spriječiti.
Velika je
odgovornost Hrvatskoga sabora u ostvarivanju prava
javnosti na istinu, ali i u konkretizaciji vlastitih
odluka kako Riječ ne bi, nehotice, prikrila Nedjela, a
Deklaracije poslužile, svima koji tomu smjeraju, kao
paravan za nepoduzimanje, za grijeh Nečinjenja.
Želimo istaknuti da optužnice i eventualne kazne ne
mogu imati za cilj fizički progon onemoćalih staraca
(premda se oni ni toga nisu ustručavali), nego osudu
njihovih nedemokratskih postupaka, terora koji su
prakticirali od tridesetih godina 20. stoljeća do
1995. Istini i duhovnom zdravlju naroda potrebne su
osude komunističkoga nasilja kao što su mu potrebne i
osude svih oblika fašističkoga terora, rasizma i
holokausta.
Predsjedništvo Matice hrvatske
Vijenac, 8.
rujna 2011.
|