Heinrich Amsinck (1824–1883) bio je prvi predsjednik društva. Godine 1881. dao je ostavku na mjesto predsjednika upravnog odbora iz zdravstvenih razloga. Njegov nasljednik bio je Ferdinand Laeisz (1801. – 1887., poznati vlasnik jedrenjaka), a on je 1885. predsjedništvo prepustio svom sinu Carlu Laeiszu (1828. – 1901.). Nakon smrti brata Heinricha, Martin Garlieb Amsinck (1831. – 1905.) predstavljao je obitelj Amsinck u upravnom odboru. Do 1885. flota brodarske tvrtke narasla je na 16 parobroda s 30 000 BRT.
Godine 1900. brodovi s luksuznim putničkim sadržajima prvi su put ušli u službu HSDG-a s prvim parobrodima tipa "Cap". Devet brodova do 1914., čija su imena započinjala s Cap, bili su među najvećim brodovima korištenim na ruti za Južnu Ameriku kada su pušteni u pogon. Svojim žutim dimljacima razlikovali su se i izvana od jednostavnijih HSDG brodova. Cap Verde, izgrađen 1900. godine kao treći Cap parobrod od strane Flensburger Schiffbau-Gesellschaft.
Klasa Monte iz 1924. odnosi se na pet putničkih brodova iz Hamburg South American Steamship Company koji su izgrađeni između 1924. i 1930. u brodogradilištu Blohm & Voss u Hamburgu. Kombinirani putnički i teretni brodovi korišteni su na sjevernom Atlantiku, Južnoj Americi i Dalekom istoku. Brodovi su nosili imena južnoameričkih planina:
Monte Sarmiento, Monte Olivia, Monte Cervantes, Monte Pascoal, Monte Rosa.
Sa Monte Sarmientom, Hamburg-Süd je preuzeo prvi od pet brodova klase Monte. Gotovo identični brodovi klase Monte imali su ukupnu duljinu od 179,70 metara i široki 20,10 metara. Maksimalni gaz je 10,40 metara. Brodove su pokretala četiri dizel motora, koji su radili preko mjenjača na dvije propelerne osovine i davali brodovima brzinu od 14 čvorova.
U ispušnom sustavu iza motora nalazili su se kotlovi za ispušne plinove, jer su temperature ispušnih plinova u nazivnom pogonu bile vrlo visoke od 400 °C. Para iz kotlova na ispušne plinove koristila se za klimatizaciju, grijanje vode, ali i za pogon mnogih pomoćnih strojeva poput kompresora i pumpi. U to su vrijeme pomoćni strojevi uglavnom bili pokretani parom.
 
Na nekim od tih brodova Hrvati su trajno iselili u Južnu Ameiku, o čemu svjedoči i gornji plakat/reklama za spomenutu brodarsku kompaniju.
Najviše je ljudi iselilo iz Dalmacije i Like, područja pogođena bolešću vinove loze i životnim nepogodama uzrokovanih ugovorima Austro-Ugarske Monarhije s Italijom.
Prema podatcima od sredine 19. stoljeća do 1. Svjetskog rata, trajno je iselilo oko 350‘000 ljudi, što je tada iznosilo oko 11 % ukupnog broja stanovnika. Između dva svjetska rata, iselilo se još 125‘000, osnovali su obitelji i nastavili život u iseljeništvu, generacije su odrasle u novoj sredini. Zahvaljujući osnivanju hrvatskih kulturnih društava, u njima je ostao živjeti duh njihove domovine.
Brodovi su bili luksuzno opremljeni, čak i za današnje pojmove. Kabine, onih koji su si to mogli dozvoliti, bile su opremljene poput prostorija u njihovim kućama. Postojali su saloni za pušenje, za dame, za one željne mira... Objedi su se servirali u luksuznim blagovaonicama, a svaki dan je bilo nešto drugo na jelovniku.
Naši i drugi siromaci, bili su smješteni u podpalublju. U filmu Titanik imali smo prigodu vidjeti kako je njima bilo.
 
Priredila Dunja Gaupp
|
