Pod 3) Tzv. NOB nije bilo motiviran demokratskim
antifašizmom. To je bila borba protiv jednoga
totalitarizma za vlast drugoga totalitarizma. To je bila
borba dviju totalitaritarističkih ideja i političkih
koncepcija iz konkurentskih razloga: tko će zavladati
svijetom. Da njegova borba ima jedino taj cilj, dokazao
je sam Broz. U jeku rata u Hrvatskoj, 1943., šalje on u
tri navrata svoje opunomoćenike Milovana Đilasa, Koču
Popovića i Vladimira Velebita na pregovore s Nijemcima
Pod 4) Taj okrutni, beskrupulozni,
krvavi 'antifašizam' pobio je u Hrvatskoj, na razne
načine, nekoliko stotina tisuća nedužnih Hrvata, a u
Europi više nevinih ljudi nego i hitlerovski nacizam i
mussolinijevski fašizam zajedno. Danas ta preživjela
'antifašistička' klika, kamuflirana globalističkim
gestama i frazama, nameće nama u Hrvatskoj novo -
ustvari staro, totalitarističko, komunističko -
jednoumlje
Pod 5) Ministarstvo kulture slobodne
Hrvatske nema ni jedne kune za čuvanje uspomene na
najslobodoumnijega hrvatskog književnika! Čije je to
Ministarstvo kulture? Hrvatsko sigurno nije
Pod 6) Iz ovoga 'začaranoga kruga'
nema izlaska dok u našoj politici ne zavlada načelo
ozbiljnosti, odgovornosti i kompetencije, a ne teatra.
A danas je ona teatar: pogledajte samo kako se
političari susreću: ljube se u obraze po dva i tri
puta kao babe i poziraju pred kamerama kao glumci, a
ne ozbiljni ljudi koji odgovorno rade težak posao o
kojemu ovisi život pojedinih ljudi i sudbine naroda i
država
Politički život u Hrvatskoj opterećen
je lošom prošlošću, koja postaje preprekom odlučnijemu
demokratskom iskoraku. Nameće se novo jednoumlje,
Hrvatska se dijeli po starom obrascu na 'lijevu' i
'desnu', jačaju jugotendencije, glas nezavisnih
intelektualaca gotovo je zamro, sve sliči na teatar
apsurda. O tim i drugim pitanjima, uzrocima takva
stanja, razgovarali smo s akademikom Dubravkom
Jelčićem.
- Poznata je Vaša izjava da je
Hrvatska posljednja komunistička država u Europi. Na
kojim razlozima temeljite takvu tvrdnju?
Mogao bih Vam odgovoriti
protupitanjem: čime možete dokazati da nije tako?
- To bi bilo teško dokazati, želio
bih čuti Vaše dokaze...
Možda time što ni do danas nije
procesuiran ni jedan komunistički zločinac, pa ni onaj
paradigmatični 'proslavljeni' kordunaški 'narodni
heroj', general iz negdašnjega Vrginmosta, koji se
javno hvalio kako je 1943. u Žumberku ubijao seosko
pučanstvo? U Državnome odvjetništvu godinama su ležale
brojne kaznene prijave protiv njega, ali on je i umro
nekažnjen. Formalno je i danas pravednik. Ili time,
što se i po nekoliko puta godišnje, raznim povodima i
prigodama, kao nedavno na Bundeku, sastaju kojekakvi
skupovi jugokomunističkih nostalgičara, koji nose
partizanske odore i na kapama crvenu zvijezdu sa srpom
i čekićem, izjavljujući da je ta kapa časna i da ju
nose s ponosom, ignorirajući tisuće i stotine tisuća
zločina koji su učinjeni pod tom kapom i tim
znakovljem, kao da ih nikada nije ni bilo?
- Ali to nije sve...
Možda time, što u Zagrebu i danas
postoji 'Trg maršala Tita' (upravo tako, maršala Tita,
što implicira i počast onoj vojsci kojoj je on bio
maršal, a ta je vojska, niste valjda i vi
"zaboravili", okupirala veliki dio Hrvatske,
zločinački haračila po njoj, ubijala Hrvate u njihovim
domovima i razarala je od 1990. do 1995.!), a ulice s
njegovim imenom još postoje i u nekoliko drugih
hrvatskih gradova?
Recite mi, ako znate, koja to tranzicijska, postkomunistička
zemlja u Europi još i danas veliča svoga komunističkog diktatora? Jesu li
Wilchelm Pieck ili Walter Ulbricht u istočnom dijelu Njemačke, odnosno u bivšoj
DDR, i danas slavljene veličine, ima li Klement Gotwald i danas trg u Pragu ili
ulicu u bilo kojem češkom gradu, je li Mađarima i danas Matyas Rakosi uzor
kojemu se dive i kojemu zahvaljuju svoju slobodu? IIi Janos Kadar? (Druge
komunističke slobodoumnike i 'demokrate' ne ću ni spominjati.) Možda time što,
sjetite se, pojedinci koji se smatraju hrvatskom političkom elitom zlorabe svaku
priliku, pa i pravoslavni Badnjak, za promicanje protuhrvatske, velikosrpske
politike, a sve to uvijek pod maskom antifašizma - dakako komunističkoga,
brozovskog antifašizma.
NASILJE PREŽIVJELE 'ANTIFAŠISTIČKE'
KLIKE
- Antifašizmom se mnogo toga
pokriva?
Ali taj
'antifašizam' nije vjerodostojan. Takozvana NOB nije
bila motivirana demokratskim antifašizmom. To je bila
borba protiv jednoga (nacističko-fašističkog)
totalitarizma za vlast drugoga (komunističkog)
totalitarizma. To je bila borba dviju
totalitarističkih ideja i političkih koncepcija iz
konkurentskih razloga: tko će zavladati svijetom. Da
njegova borba ima upravo taj smisao i jedino taj cilj,
dokazao je sam Broz. U jeku rata u Hrvatskoj, 1943.,
šalje on u tri navrata svoje opunomoćenike Milovana
Đilasa, Koču Popovića i Vladimira Velebita na
pregovore s Nijemcima, dva puta u Gornji Vakuf, a
treći put u Zagreb, gdje su bili pod zaštitom
njemačkoga opunomoćenog generala u NDH Glaisea von
Horstenaua, s kojim su i pregovarali.
Izjavljuju da se oni ne bore protiv
hrvatske države (sic!) nego protiv četnika, izlažu mu svoj prijedlog da će oni,
partizani, obustaviti ratne sukobe s Nijemcima te da će se zajedno s njima
boriti protiv zapadnih saveznika, Britanaca i Amerikanaca, ako oni izvedu
invaziju na hrvatskoj jadranskoj obali (o čemu se tada na sva usta govorilo kao
o vrlo realnoj i očekivanoj mogućnosti). Zašto naši "antifašisti" uporno
prešućuju tu činjenicu, iako o njoj postoje vjerodostojni dokumenti? (Vidi
knjigu Pere Simića i Zvonimira Despota Tito - strogo povjerljivo, izd. Večernji
posebni proizvodi d.o.o., Zagreb 2010., str.104-108.)
- Kakav je to antifašizam po Vašem
sudu bio?
Nije to dakle bio antifašizam
degaulleovskoga nego staljinističkoga tipa. Taj
okrutni, beskrupulozni, krvavi 'antifašizam' pobio je
u Hrvatskoj, na razne načine, nekoliko stotina tisuća
velikim dijelom nedužnih Hrvata, a u Europi više
nevinih ljudi nego i hitlerovski nacizam i
mussolinijevski fašizam zajedno. Danas ta preživjela
'antifašistička' klika, kamuflirana globalističkim
gestama i frazama, nameće nama u Hrvatskoj novo -
ustvari staro, totalitarističko, komunističko -
jednoumlje. Njezinoj volji i njezinim odlukama
podčinjeni su svi informativni mediji, tiskani i
elektronički, osim rijetkih iznimaka i iznimnih
pojedinaca u iznimnim slučajevima. Suprotna su
mišljenja blokirana i u njima ne mogu doći do
izražaja.
- Suprotna mišljenja podvodi se
pod nazivnik 'desnica', time se praktično eliminira
dijalog...
Tu 'desnicu' ovi lijevi 'demokrati'
žele pod svaku cijenu isključiti iz političkoga
života, iako je desnica legitimna opcija u svim
demokratskim sustavima na svijetu. Dosta je podsjetiti
na stanje u redakcijama Hrvatske televizije. Svoju
'desnu' oporbu pokušavaju oni kompromitirati i
diskreditirati optužbom da je opterećena političkom
hipotekom, naime nekakvim davnim paktom s nacistima,
kao da i oni sami nisu kudikamo više opterećeni svojom
nedavnom aktivnom pripadnošću zločinačkim
jugokomunističkim ideološkim i represivnim strukturama
čije kriterije i metode prakticiraju i danas.
- Znači li to da se 'sto krvavih
godina', što je naslov jedne od posljednjih Vaših
knjiga, na svojevrstan način prelilo i u XXI.
stoljeće?
Na žalost. Promijenile su se neke
okolnosti, a s njima i neki oblici, ali bit je ista.
- Suočeni smo s kontinuitetom
političke laži, podjelom Hrvatske, jačanjem
jugotendencija, kao da se sve to naslanja na
srbijanski Memorandum 2.
Sve se to najviše naslanja na našu
političku nepismenost. Ne trebaju nama ničiji
memorandumi, mi smo sami sebi najveći neprijatelji.
Hrvati su kulturno razvijen i kreativno sposoban, ali
politički neobrazovan i lakovjeran narod. Lijepom
riječju svatko nas može prevariti. Kad to shvatimo,
bude prekasno. Koliko puta nam se to dogodilo u
povijesti, i još uvijek nam se to ponavlja. Ništa ne
naučimo ni iz vlastitoga, a kamoli tuđega iskustva. A
svi se bavimo politikom, ali ništa ne čitamo i ništa
ne pamtimo. Na trenutke se trgnemo, probudimo,
osvijestimo, znamo što hoćemo, pokazalo se to na
referendumu o samostalnosti prije 22 godine, ali onda
se opet opustimo i nasjednemo tuđim podvalama.
- Koji su razlozi tome?
Otrovani smo komunizmom. Možda i više
nego ijedan drugi narod, mi proživljavamo ozbiljnu
krizu identiteta. Tradicionalno smo katolički narod,
nekadašnje predziđe kršćanstva, ponašamo se danas
posve nedostojno, posve nekatolički. Kako inače
protumačiti tolike pronevjere, krađe, pljačke,
lopovluke i korupcijske afere? Svakodnevno se
otkrivaju nove, jedna veća od druge. I to od najnižih
do najviših političkih razina. Nešto tu s nama nije u
redu: prepune crkve vjernika i prepuni zatvori
kriminalaca! Licemjerje? A najgore je to što nismo
sigurni da se još za mnoge zna, ali se iz tko zna
kakvih razloga još uvijek štite i skrivaju.
KAKO JE MOGUĆE DA KOD NAS BAŠ NIŠTA
NE FUNKCIONIRA?
- Spominjete referendum, ali zar
Kukuriku koaliciji ne obezvrjeđuje 750.000 potpisa u
svrhu raspisivanja referenduma za izmjenu Ustava o
definiciji braka, a s druge strane, nepripremljeno i
ne bez zadnje namjere pristupa izmjenama Ustava?
Ne govori li i to u prilog moje stare
tvrdnje o kojoj smo govorili na početku našeg
razgovora? To je tipična komunistička praksa: niti im
što znači ne znam koliko stotina tisuća potpisa, ako
su protivna njihovu mišljenju, niti im i sam Ustav
znači išta više od fasade i formalnosti. Pričao mi je
svojedobno jedan slušatelj Visoke partijske škole,
kasnije progonjen zbog hrvatskoga nacionalizma, da je
njima 1946., kad se donosio jugoslavenski Ustav, koji
je bio doslovna kopija sovjetskoga, staljinskoga,
nitko drugi nego Edvard Kardelj jednom prilikom, kad
se debatiralo o de facto demokratskim načelima u
njemu, rekao da je taj Ustav obična kamuflaža.
Doslovce, da je taj Ustav pisan 'za gospodina
Churchilla i zapadnu reakciju, dok za nas vrijedi samo
partijska direktiva'. Sva je prilika, da se tom načelu
priklanjaju i naši vladajući 'antifašisti'.
- Kako okarakterizirati duhovnu
situaciju u Hrvatskoj?
Depresivna, defetistička i
besperspektivna, zaslugom više-manje svih vlada od
2000. do danas, ali Hrvatska mora naći u sebi snagu da
joj se odupre i da je izmijeni. Kako je moguće da kod
nas ama baš ništa ne funkcionira uredno, da nam ništa
ne uspijeva? U svijetu smo poznati kao uspješni i
poduzetni ljudi, a kod kuće ne znamo ništa i ne
uspijevamo ni u čemu, od zdravstva i školstva do
kulture i gospodarstva? Ne mogu se oteti dojmu da smo
žrtve svjesne, organizirane destrukcije, da ne kažem
sabotaže i da postoji, Krleža bi rekao, 'Nepoznat
Netko', koji je plaćen da to osmisli i organizira.
- Spomenuli ste kulturu, o njoj se
najmanje govori, kao da nas ona sve manje zanima?
Jest, u ovo
komercijalizirano doba sve nas je manje koje ona
zanima, a i to je znak naše opće nezrelosti. Kultura
je integralni, neodvojivi dio povijesti svakoga
naroda, a hrvatskoga i više nego mnogih drugih, jer
nam je ona u najtežim razdobljima naše prošlosti
zamjenjivala državu koju nismo imali, a njezini prvaci
djelovali su i kao slobodni nacionalni političari. Oni
su artikulirali hrvatsku politiku i hrvatske političke
ciljeve često jasnije i uvjerljivije, pa i utjecajnije
nego tadašnji hrvatski političari. Matoš, primjerice!
Svaki hrvatski povjesničar i političar danas bi morao
pročitati Matoševa djela, njegove političke eseje i
članke, da bi ispravno razumio i tumačio našu povijest
toga vremena.
Iduće godine, 2014. u ožujku, navršit će
se sto godina od Matoševe smrti. U njegovu rodnome Tovarniku obnovljena je
njegova rodna kuća, Odbor koji je taj posao prije desetak godina inicirao i
organizirao želi da tu kuću do kraja iduće godine uredi kao memorijalni
spomen-dom A. G. Matoša kojim bi se dostojno i trajno obilježilo mjesto rođenja
ovoga velikog našeg književnika, jednoga od najvećih koje smo imali. U toj bi se
kući smjestila kompletna književno-povijesna građa o njemu, a permanentnome
multikulturalnom djelatnošću (izložbe, predavanja, koncerti, kazališne
predstave, književne večeri...) trajno bi se čuvala tradicija njegova
stvaralaštva i njegova javnoga djelovanja uopće. Ali naišli smo na zapreku koja
dovodi u pitanje cijeli taj projekt.
- Gdje je zapreka?
Ne biste vjerovali: ona je
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske! Njih taj
projekt ne zanima, on nije njihov prioritet.
Ministarstvo kulture slobodne Hrvatske nema ni jedne
kune za čuvanje uspomene na najslobodoumnijega
hrvatskog književnika! A sad mi recite čije je to
Ministarstvo kulture? Hrvatsko sigurno nije!
KLJUČNA JE PODJELA NA NACIONALNE I
ANACIONALNE OPCIJE U RH
- Izostaje li jači glas
intelektualaca, je li njihova odgovornost adekvatna
situaciji u kojoj se nalazimo?
Očito mislite da se njihov glas ne
čuje dostatno, ni izdaleka onoliko koliko bi i
današnja situacija i njihova odgovornost za sudbinu i
naroda i države zahtijevali, i ja sam posve suglasan s
Vama. I ovaj primjer to dokazuje. A on je samo jedan
od stotine mogućih. Ali i to je jedna od starih
hrvatskih navada i zabluda: imaš o svemu svoje
mišljenje, ne slažeš s postupcima (ove ili bilo koje
druge) vlasti, ali se drži po strani i ne petljaj se
ni u što. Čuvaj svoju poziciju, kakva god ona bila da
bila, jer... i tako dalje. Uvijek se javlja strah,
koji čuči negdje u vama i onesposobljava vas za bilo
kakvu aktivnost. I to je posljedica jugokomunističkoga
mentaliteta koji još živi u mnogima od nas, a vlast
naših 'antifašista' ga svojim postupcima još i
stimulira.
- Predsjednik je nedavno na
predavanju u Vatikanu ponudio jednu prijepornu podjelu
suvremene Hrvatske?
Da je
Hrvatska danas opet podijeljena, to je istina i to
Predsjednik ima pravo, ali valja nam odmah reći da je
podijeljena na dva nejednaka dijela, koje ne bih
nazvao onako kako se to kod nas konvencionalno naziva
ljevicom i desnicom, nego nacionalnom hrvatskom i
anacionalnom antihrvatskom opcijom. Pritom nisu svi
'ljevičari' anacionalni ni svi 'desničari' nacionalni.
Znam osoba koje su istinski, uvjereni socijalisti, ili
socijaldemokrate, dakle lijevo su orijentirani, a nose
u sebi živi nacionalni osjećaj hrvatski i žele graditi
hrvatsku državu, samo što oni na žalost nisu politički
organizirani pa ne mogu biti ni djelotvorni čimbenik
na političkoj sceni, a znam i formalnih ljevičara, a
stvarnih desničara, ekstremnih, radikalnih i
represivnih, dakle nedemokratskih desničara, koji de
fakto i nisu desničari nego orjunaši, ostatci
zlikovačke orjunaške ideologije, koji su preživjeli i
nadživjeli svoju neprirodnu državnu tvorevinu, a sada
novim žarom priželjkuju njezinu obnovu zajedno s
komunističkim nasiljem u njoj.
Ogromna je manjina potonjih, a
neusporediva većina onih prvih, ali je ova manjina agresivnija pa ima više
utjecaja na javni život i danas, zahvaljujući našoj već spomenutoj
lakovjernosti, zauzima vodeće uloge u slobodnoj Hrvatskoj. Očekujem da će se
istinski domoljubi lijeve orijentacije napokon jasno očitovati i distancirati od
onih svojih nevjerodostojnih lijevih suputnika koji su na suprotnoj strani. I da
će to učiniti stvarno, praktično, otvoreno i uvjerljivo, ne samo riječima. Res,
non verba!
ROOSVELTOV TRG TREBA POSTATI
TUĐMANOV, A TRG MARŠALA TITA TRGOM REPUBLIKE HRVATSKE
- Više od jednoga desetljeća
svjedoci smo orkestrirane 'detuđmanizacije' Hrvatske.
Surađivali ste s dr. Franjom Tuđmanom, dobro poznajete
njegovu političku, državničku i znanstvenu ostavštinu,
odakle na ljevici toliki bijes spram Tuđmana?
Tuđmana danas napadaju ne samo s tzv.
ljevice, oni koji su mu ideološki suprotstavljeni i od
kojih ništa drugo nismo ni mogli očekivati. Napadaju
ga i oni od kojih to ne bismo očekivali. Dva su
razloga tomu: jedni su mu zavidni, ne mogu mu
oprostiti što ih je vremenski pretekao i sposobnošću
nadmašio, ostvarivši ono što oni nisu ni znali ni
mogli, jer im je nedostajalo i znanja i snage i
hrabrosti; drugi ga mrze upravo zato što je srušio
njihovu omiljenu Jugu i ostvario to što nitko drugi
nije uspio: slobodnu i neovisnu demokratsku Hrvatsku.
- Aralica je prigodom posljednje
proslave godišnjice rođenja prvoga hrvatskog
predsjednika pozvao na jednu specifičnu akciju -
izgradnje spomenika njemu u čast u Zagrebu. Prostor
između Sveučilišne knjižnice i Koncertne dvorane, gdje
su danas fontane, zar ne bi bio primjereniji od
današnje livade?
Najprimjereniji bi bio današnji
Rooseveltov trg, koji bi trebalo nazvati Tuđmanovim
imenom, a današnji Brozov trg Trgom Republike
Hrvatske. Apsurdno je, da naša država nema svoj trg u
glavnome gradu!
- Hrvatskim strankama potrebna je
korjenita demokratizacija jer stranačke vođe guše
demokraciju ne samo u strankama nego i u državi. Nisu
li upravo bivši premijer i predsjednik HDZ-a dobar
primjer za to?
O tom gospodinu objavio sam prošle
godine knjigu Nasilje žalosnih uspomena i o
njemu više ne ću reći ni jednu jedinu riječ.
- U izgovoru za loše stanje u
državi aktualna vlast sve više upire prst u bivše
vlade. S razlogom?
Jednake su. Stari Latini bi rekli:
similia ad similia. A naša narodna poslovica još je
prikladnija: Rugala se sova sjenici da ima veliku
glavu.
- Kako izaći iz začaranoga kruga,
koji sliči teatru apsurda?
Iz tog 'začaranog kruga' nema izlaska
dok u našoj politici ne zavlada načelo ozbiljnosti,
odgovornosti i kompetencije, a ne teatra. A danas je
ona teatar: pogledajte samo kako se političari
susreću: ljube se u obraze po dva i tri puta kao babe
i poziraju pred kamerama kao glumci, a ne ozbiljni
ljudi koji odgovorno rade težak posao o kojemu ovisi
život pojedinih ljudi i sudbine narodâ i državâ.
Jednom sam već negdje rekao da volim kad se kazalište
bavi politikom, ali ne volim kad politika djeluje kao
kazalište.
VODI LI NAS OVAKVA EUROPA U NOVI
TOTALITARIZAM
- Potrebno je ujediniti nacionalne
snage da Hrvatska odlučnije pođe europskim putem?
A koji je to 'europski put'? Možete
li ga definirati? Ja ne mogu. I što je to, kakva je to
ova današnja Europa? Jedno je ono kakvu je još uvijek
zamišljamo i vidimo i što očekujemo od nje, a drugo je
ono što ona danas stvarno nudi. Očekujemo da bude
suglasna s načelima i tradicijom humanističke Europe,
temeljene na zasadama kršćanske etike, da bude Europa
kakvu su u XIV. i XV. stoljeću gradili Erazmo
Rotterdamski i naš Marko Marulić, tada najpoznatiji,
najtiskaniji, najprevođeniji i najutjecajniji europski
humanistički mislilac, a svoj nemali prinos dali su
joj i drugi naši latinisti, primjerice Crijević s juga
i Česmički sa sjevera Hrvatske; ali umjesto nje, nudi
danas nam se liberalna i globalizirana Europa, koja
umjesto kršćanskih vrijednosti instalira vrijednosti
surovoga, nemilosrdnog, nehumanog kapitala. Današnja
hiperbirokratizirana Europa, odričući se svoje
humanističke tradicije i svojih kršćanskih načela,
potkopala je temelje svoga identiteta. Bojim se da nas
ovakva Europa, konstituirana u ovoj i ovakvoj
Europskoj Uniji, vodi u novi totalitarizam.
- Kad ste upoznali dr. Tuđmana?
Upoznao sam ga u Matici hrvatskoj, u
onim burnim danima oko Deklaracije o nazivu i položaju
hrvatskoga književnoga jezika, napisao sam prikaz
njegove magistralne znanstveno-povijesne knjige Velike
ideje i mali narodi (1969.), ali ga nijedna redakcija
nije htjela objaviti, pa sam ga na kraju dao Vlatku
Pavletiću za 'Kritiku', međutim, taj broj više nije
izašao; dogodilo se Karađorđevo i 'Kritika' je bila
zabranjena zajedno s Maticom hrvatskom. Osamdesetih
godina često smo se susretali u antikvarijatu 'Tin
Ujević' na Zrinjevcu, 'kod Marijana', kako smo
govorili, poslovođa Marijan Krovinović nabavljao mu je
knjige koje je želio čitati; a čitao je mnogo i
raznovrsnoga štiva. Tih dana postajalo mi je jasno.
Ovaj čovjek učinit će nešto veliko. On nije ni
povjesničar ni političar kao svi drugi. Ipak u HDZ
nisam ušao odmah 1989./1990. i jednom me je upitao,
kad sam u večernjim satima bio kod njega, zašto se
nisam učlanio.
- I što ste mu rekli?
Hoćete da Vam kažem istinu?
- Pa naravno!
Ne sviđaju
mi se neki ljudi oko Vas. Imao sam dojam da se nije
iznenadio, učinilo mi se da se čak i blago nasmiješio:
- A što mislite, da se meni sviđaju? Ali trebaju mi!
- Ja Vas razumijem, Vi morate, ali ja ne mogu.
Je li i on mislio na iste one na koje sam mislio i ja, ne znam, ali ništa me
nije pitao. Ali nije se iznenadio ni 1994. kad sam potpisao pristupnicu nakon
što su iz stranke izašla ona dvojica koja su tada izašla. Kao i do tada, tako me
i od tada znao nazivati u predvečerje: imam li vremena, mogu li doći k njemu.
Naravno, uvijek sam odlazio i ostajali bismo u nevezanome, neprotokolarnome
razgovoru do kasnih sati. Mnoge smo teme pretresali, mnoga sam mu svoja
mišljenja iznosio, uvijek onako kako sam i mislio, ponekad mu možda nije bilo
drago čuti ono što sam govorio, ali vjerujem i danas da je volio sa mnom
razgovarati upravo zato što je znao, da sve govorim otvoreno i da mu ništa ne
'friziram'.
Piše: MARKO CURAĆ
Hrvatski tjednik
31.10.2013.
|