Naime, kako ste upoznati, trojica pripadnika srpske
nacionalne manjine, kućnog odgoja "na vaš način" ,
naoružani i pijani, haračili su Vukovarom, tražeći
žrtve na kojima bi se mogli iživljavati, a što su na
žalost i učinili.
Mladića Tomislava Š. napali su i
fizički zlostavljali, što vatrenim oružjem,
teleskopskom palicom, cipelarili, prislonili pištolj
u sljepoočnicu, verbalno ga ponižavali, a kada su se
"ispucali" - ostavili ga da leži na cesti i otišli..
OTIŠLI gospodo !!!!
Tomislav
je pristojan mladić, lijepo odgojen, izuzetan
student.
No tu priča nije gotova, ta ista družba "ugroženih"
nastavlja svoj pohod Vukovarom, tražeći nove žrtve.
Tada na cesti ugledaju automobil s mladićima i
jednom djevojkom.
Izlaze iz
svog auta, pištoljem udaraju po automobilu, galame,
pokušavaju na silu otvoriti vrata automobila.
PUCAJU.. U automobilu nastaje potpuni strah i
preneraženost, no ipak uspijevaju dati gas i pobjeći
od te naoružane marve, željne krvi i smrti.
U tom automobilu sjedilo je i moje
dijete. U tom automobilu bila su trijezna, uredna i
normalna djeca. U tom automobilu sjedila su djeca
logoraša srpskih koncentracijskih logora, djeca
silovanih majki, djeca koja nikada nisu vidjela
barem jednog od svojih roditelja, jer su ih u
Domovinskom ratu poubijali srbočetnici - odgojeni
upravo kao i ovi napadači.
E sada gospodo, ja vas pitam, imate
li vi djecu? Kako bi ste vi reagirali da je netko
tako brutalno napao njih? Mi roditelji smo
preneraženi i osupnuti. Znate li što proživljavamo i
mi ali i naša djeca? Što mislite, koliko je snage i
upornosti bilo potrebno, da nakon svih tih muka koje
smo prošli kroz rat, nametnuti nam rat, odgojimo
svoju djecu da ne mrze, da budu kulturni, tolerantni
mladi ljudi, bez želje za osvetom, bez ikakvih
takvih primisli?
Gospodo, u ovom gradu nije bilo
ptica, u ovom gradu su srušili sve, u ovom gradu je
ubijano, masakrirano. Ovom našem Vukovaru vađena je
utroba, pobijene su mnoge generacije, staro, mlado.
nije birano, samo neka se ubije i uništi - neka se
zatre sjeme.. Nakon svega toga, nakon svih tih
strahota, smrti, razaranja, logora, progonstva, mi
smo se odlučili vratiti u svoj grad. Vratiti u
ruševine. Odlučili smo na zgarištima, otvorenih
rana, ranjene duše, sagraditi novi grad, novi
Vukovar, vratiti ptice, pokušati vratiti i očuvati
uspomene na vremena u kojima nije bilo zadaha
smrti.. Mnogi od nas, vratili smo se sami, mnogi
ranjeni, mnogi tražeći kosti svojih najmilijih.
Znate li da nisam mogla pronaći
svoju ulicu? Nisam, jer je nije bilo.. Znate li da
nisam znala ni jesam li sam na pravom mjestu, u
pravom gradu? Osim ruševina, sa velikom otvorenom
ranom u duši, naišla sam kao i mnogi drugi na nešto
potpuno nepojmljivo - na bradate osobe, na one koji
su nas i tada terorizirali - nakon svega i tada su
pjevali četničke pjesme razorenim gradom, divljali i
haračili. Oni su živjeli u tim ruševinama, u tom
razorenom gradu, bez da su i prstom maknuli kako bi
barem očistili smeće sa ulica. Ništa im nije
smetalo, oni su "bili pobednici" i to je to. Mogu
samo reći kako ovaj opis govori sasvim dovoljno.
No, zanimljivo je kako tada, u tim
vremenima našeg povratka, oni nisu bili ugroženi,
nisu kukali.. upravo suprotno - oni su mislili da
vladaju i kako će im "majka Srbija" za to osigurati
vječni život u "srpskim zemljama" i kako oni eto baš
oni imaju tu sreću da žive u glavnom gradu te svoje
Krajine. O tome vi doktore Stanimiroviću znate više
nego itko, pa vas vjerojatno zato i "svrbi" kada vas
se prozove izravno od svjedoka, koji je kao liječnik
znao što radite. Znao i pokazao prstom u vas - na
vama je da se sada branite, dokažete kako to nije
istina, ali nećete uspjeti, ma što god sanjali. Još
imate obraza vi njega tužiti!
U taj isti moj Vukovar, vratili su
se članovi obitelji ove iste djece koja su sada
pretučena, napadnuta, na koju se puca. Vidite li vi
koja je razlika između vas i nas? Mi svoju djecu
nismo odgajali tako, iako smo mi onaj narod za kojeg
su "vaši" tražili salate - da mogu jesti Hrvate!
Namjerno sam napisala "vaši" misleći na one koji
zajedno sa svojim potomcima eto postadoše
"ugroženi", jer u ovom mom gradu žive i pripadnici
srpske nacionalne manjine, koja nije "ugrožena" na
vaš način.
To su oni koji su branili Hrvatsku
od "vaših", oni koji ju smatraju svojim Domovinom i
koji su časni i čisti ljudi, a koje vi kao
predstavnik te iste manjine - blatite i ponižavate.
Ja sam svoga sina odgajala kao čovjeka, ne kao
zvijer, ne kao nekoga tko mrzi, jer zlo je uvijek
dvosmjerna ulica. Napali ste našu djecu, djecu
ponosnu, pametnu, kulturnu, inteligentnu, djecu
heroja i heroina, kojima niste ni do nožnog prsta.
Namjerno kažem napali ste, jer ovaj okot koji
haračio vukovarskim ulicama, produkt je vas i vaše
politike zla, sotonizma i mržnje svega što je
hrvatsko.
Vi neprekidno ili ste ugroženi, ili
imate pravo. dajte se više odlučite što ste!
Kada haračite i terorizirate, (sa
govornice Sabora huškate upravo na takva zlodjela),
onda ste ugroženi, a kada objavljujete u tiskovinama
(koje i ja financiram?!) fotografije na kojima
siječete glave, veličate četništvo, pjevate četničke
koljačke pjesme - krijući se čak iza "majke crkve",
tada je to performans, umjetnička sloboda i to je
vaše "pravo". Gospodo,mi roditelji napadnute
hrvatske mladosti, naše djece koja ne mrze, ali sve
znaju, mi koji vjerujemo u pravnu državu,
inzistiramo da se očitujete o ovom strašnom
događaju, jer to je vaša dužnost i obveza.
Prestanite glumiti pokondirene
tikve, jer ne samo što na taj način vrijeđate
inteligenciju i onih čiji kvocijent sobne
temperature.
Došao je kraj vašeg teroriziranja,
došao je kraj zataškavanja svih zlodjela koja se
podvuku pod tepih, jer eto mira radi. U ovom gradu,
u ovoj zemlji, živjeti i opstati mogu samo oni koji
poštuju zakone ove Države, oni koji imaju barem
minimum civilizacijskih normi ponašanja i odgoja. Ja
nikada ne bih mogla živjeti u zemlji koju mrzim, a
vi to možete, što samo govori o vašoj naravi koja
nije normalna - samo budala može rezati granu koja
ju hrani. Getoizirali ste "svoje", ponašate se kao
nad-narod - kada bi mogli tada bi nas vjerojatno i
zidom ogradili od sebe.
Zaboravljate da zid ima dvije
strane, onu koja zagrađuje i izolira i onu koja to
sve gleda sa sunčane strane. Mi smo sunčana strana,
međutim ja, majka napadnutog mladića, mogu vam
zagarantirati, da znam kako izgleda pomrčina. Mi
znamo kako izgleda pomrčina. Stoga očitujte se,
ogradite, maknite se konačno, jer puna nam je kapa
vaših "ugroza" u kojima stalno teče naša krv našim
ulicama.
Svjetlana Dželalija-Kovačić,
maxportal.hr
|