-Zbog Vašeg podržavanja prava "onih drugih", na nasilno
uvođenje nakaradnog seksualnog odgoja, kojim bi se
oduzelo djeci sretno i bezbrižno djetinjstvo, i kojim bi
se sustavno uništavala dječja psiha, a samim tim, i
oduzela ustavna prava djece na normalan rast i razvoj.
Gospodine Uglešiću, nisam nikada bila
poslušnik, niti sam bila šutljiva većina, pa ne ću ni
danas. U slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj. Zato bih
Vas, sasvim slobodno i otvoreno, bez ikakva uvijanja,
nešto i upitala:
- Jeste li svjesni toga, poštovani
gospodine, kuda nas sve ovo vodi i na koji nas režim
podsjeća ovakvo Vaše, i ponašanje, jednoga dijela
hrvatskog društva, danas? Jeste li svjesni na što
sliči toliki i takav pritisak, pobornika te iste
prisile? Jeste li svjesni kako je, jedan sličan režim,
Bogu dragom hvala, davnih dana otišao u povijesnu
ropotarnicu, a isto je tako nasilno uzimao i
"proždirao" djecu, i slao ih "u prve borbene redove",
nakon državnog preodgoja?
Doduše, slične se stvari događaju i
danas. Nedavno sam pročitala za jedno takvo
obučavanje, u jednoj, nama susjednoj državi, kojoj
nažalost, neki naši političari svim srcem hrle u
susret. Zar biste nas to i Vi, gospodine profesore, u
takav mrak, ponovo vratili?
Vjerujte mi, kada sam pročitala Vašu
odluku i "komitetski" naputak dječje
pravobraniteljice, ne samo da sam se "uplašila" onoga
što nam slijedi, već sam i pomislila da sanjam kako
sam se našla, u nekom drugom vremenu; u nekom drugom
stoljeću, i u drugom društvenom ustroju.
Sram me je zbog takvih (moram ovo
reći), kao što ste Vi, i Vama slični, koji nam danas
odgajaju djecu. Sramota me je, vjerujte mi, što danas
u našem društvu postoje još uvijek, među nama
pedagozima, "klimavci" i beskičmenjaci. Sram me je što
među nama postoje ljudi čija je reputacija upitna, a
osobni interesi vidljivi.
Ali na našu sreću, dobro su nam znani,
i ljudi i izvori, iz kojih su potekli, ti i takvi
naputci, za taj i takav odgoj.
A kakav odgoj? - pitam Vas ja. Zar svi
ovi agresorski umovi koji bi željeli okupirati i
trovati našu djecu, imaju pravo govoriti o odgoju? Pa
njihov odgoj, a prije svega njihov kućni odgoj, koji
su stekli upravo u ranom djetinjstvu, i u neko drugo
vrijeme, izgleda mi da je ostavio nesagledive
posljedice. A to je i te kako uočljivo po već viđenom
ponašanju ministra Jovanovića, po agresivnim debatama
zagovornika takvog odgoja (Filipović), po ponavljanju
jednih te istih fraza, iz ne tako davne prošlosti, po
ponašanju koje nije dostojno ni kočijaških rasprava.,
po aroganciji.
Zar takvi zaslužuju biti blizu naše
djece i odgajati ih??? Toliko agresivnosti, toliko
nekulture, toliko arogancije bez pokrića, ne vidjeh
niti doživjeh, u cijelom svom životu. Ali, Bogu dragom
hvala, konačno su nam vidljivi, čak i na daljinu,
interesi koji se iza svega kriju . i smrde na novac.
No, nije ni čudo, obzirom odakle, i iz kojih mračnih
jazbina izviru.
Tko je god gledao emisiju Bujica na
TV Mreži, znat će o čemu, i o komu je, riječ, ali da
bi sve još bilo jasnije, malo ću se više zadržati na
toj sudionici u debati, gospođi (ako je tako mogu
uopće nazvati), a čini mi se bolje i adekvatnije
uporabiti "drugarici iz Komiteta", Vesni Mihoković
Puhovski.
Hvala Vam, gospodine Bujanec!!! Bio je
pun pogodak, dovesti u emisiju, jednu ovakvu
individuu!!! Jer, maske su pale! Ostala je samo
drugarica, ogoljela do kosti .
"Vesna Mihoković Puhovski, prof. iz Zagreba aktivna je u
civilnom društvu od 1994. godine, započevši s radom u "Soros zakladi", kasnije
"Institutu Otvoreno društvo", gdje je do 2000. godine radila kao direktorica
obrazovnog programa, te članstvom u Forumu za slobodu odgoja. Osnovna znanja o
funkcioniranju civilnog društva stekla je u Engleskoj, volontirajući u
različitim organizacijama - Dječji vrtić "Montesori", OXFAM te War Child. Uz
širok spektar aktivnosti koje obavlja u Forumu za slobodu odgoja te udruzi
Protagora, članica je i Hrvatskog debatnog društva, dvije godine obavljala je
funkciju koordinatorice Koordinacije udruga za djecu, a prijelazom u mirovinu
aktivirala se i u rehabilitacijskom centru "Silver" gdje je jedna od
socijalizatorica pasa vodiča. Članica je tekućeg saziva Savjeta za razvoj
civilnoga društva gdje predstavlja područje skrbi o djeci".
Pa sada je, baš sve, kristalno jasno.
Drugarica je iz slavne, i dobro nam poznate, "SOROŠOVE
ZAKLADE!" SVAKA ČAST!!!
Zar našu djecu dati u ruke ovakvima,
sada kada znamo odakle "vjetar puše"? Zar im dozvoliti
da im se i primaknu? Grozim se i od same pomisli što
se iza svega ovoga krilo, a što se na našu sreću i
razotkrilo, zahvaljujući gospođi Krišto i gospođi
Reisman. Unatoč svim pritiscima i medijskom linču, sa
svih strana. Na našu veliku sreću, zahvaljujući,
upravo, ovim gospođama, većina nas je progledala i
"pročitala" sve njihove zagovornike i njihove sluge i
sljedbenike.
"Poštujemo svačije mišljenje", piše
jedan čitatelj na forumu jednog dnevnog lista, "a tako
i stav rabina Prelevića. Ako mu 4. modul nije u ničemu
sporan, glede njegovog judaističkog antropološkog
koncepta, koji je sastavnica njegovog vjerovanja
(religije), onda se on malo pogubio. Ali i na to
čovjek ima pravo, kao i pravo da članovima svoje
vjerske zajednice predloži da se njihovoj djeci,
posebice u njihovim školama, kojih su oni i osnivači,
predaju štulhoferovske spoznaje i vještine. Našu djecu
neka ostavi na miru i prepusti njihovim roditeljima
ustavno pravo na izbor odgoja djece. Uostalom, ako
uvaženi rabin misli da se pripadnici vjerskih
zajednica ne bi trebali miješati u pravo odgoja svoje
djece, zašto je onda upravo on, svojim odobravanjem
ovakvog 4. modula, to učinio?".
Ništa niti dodati niti oduzeti, osim
da je, možda, poštovani rabin Prelević, tek sada dobio
naputke od svoga "savjetnika" i prijatelja, gospodina
Goldsteina mlađeg, pa je zato, s malim zakašnjenjem,
obznanio svoje, tj. Goldsteinovo, mišljenje.
Zato me je i stid zbog Vas, gospodine
Uglešiću, jer ne slušate niti osluškuje, osim glasa
vladajućih, glas onih istinskih pedagoga i istinskih
prosvjetara. I nemojte misliti kako smo mi, u
današnjem, takozvanom, modernom vremenu, samo "rijetka
vrsta", koja još gleda interese djece i želi ih
odgajati za istinske i prave ljude, ljude koji će
znati i misliti i djelovati. I nemojte se ni
zavaravati, niti uljuljkivati u lažne snove da smo mi,
tek samo, manjina. Ima nas, ima još . Na tisuće i
tisuće.
Zato me i jest stid, i pred djecom i
pred roditeljima, u ime mnoštva onih pravih, istinskih
i mislećih učitelja i profesora, kao što je to i
gospodin Poljaković, čije ste pravo upravo pogazili,
umjesto da branite. I profesora Poljakovića i sve ono
sveto u što vjerujemo, u što smo vjerovali, i za što
smo se borili cijeli svoj život i radni vijek. Da,
gospodine rektore, vjerovali smo, i vjerujemo još i
danas, u naše pedagoško poslanje; u našu ljubav prema
pozivu i prema djeci; vjerovali smo i vjerujemo... u
našu stalnu borbu za bolje sutra naše djece, naših
mladih, i našega društva u cjelini!
Vidite, cijenjeni profesore i rektore,
za mene osobno, djeca su uvijek bila nešto posebno.
Nešto sveto. Nešto za što se treba boriti i žrtvovati.
Nešto čijem sam se obrazovanju, a posebice odgoju,
posvećivala svim svojim srcem i dušom. Jer je za mene
svako dijete, uvijek bilo, moje dijete. A svako mi je,
opet, dijete, bilo ispred svih mojih osobnih interesa.
Vjerujte mi, za mene Vaša, ili bilo čija diploma,
ništa ne znači. Jer diploma nije mjerilo ni znanja, ni
kvalitete, ni ljudskosti. niti dostojanstva, niti
kulture! Za mene postoje samo dobri pedagozi, dobri
prosvjetni djelatnici i dobri ljudi. I mjerilo su svih
mjerila!
Vjerujte mi, poštovani gospodine, sa
sadašnjom velikom plaćom, i diplomom koju ne nosite
časno i s dostojanstvom, ja sam od svoje, nekadašnje
mizerne prosvjetne plaćice, u ime ideala, i u ime
nekih siromašnijih učenika završnog razreda, (a da oni
o tome nisu ni pojma imali), znala plaćati ekskurziju;
znala, na početku svake školske godine, još dok sam
radila kao učiteljica, djeci kupiti čokoladicu za
dobrodošlicu; znala ih nagraditi za uspjeh u školi
nekom lijepom knjigom. opet kupljenom novcem iz svoga
džepa. I nije mi bilo žao. I nije mi bilo važno ni tko
je, ni čije je, ni kakvo mu je imovinsko stanje, ni
kakav su status u društvu imali njihovi roditelji.
Djeci sam pružala ljubav, razumijevanje, i svesrdnu
pomoć, u svemu što je bilo u mojoj moći, a što je bilo
u skladu s pedagoškim standardima.
A što ste to Vi, kao pedagog učinili,
i po čemu će Vas pamtiti naredne generacije?
Ja mogu, poštovani rektore, čista srca
i s ponosom reći: ODGAJALA SAM I OBRAZOVALA. "Vi ste
nam bili mama, učiteljica i prijateljica." - napisala
mi je davno u pismu, jedna moja učenica. Jest, bila
sam im i majka kada je to trebalo; i učiteljica kada
se ozbiljno radilo; i prijateljica kada su mi
povjeravali sve svoje tajne i probleme, koje sam im,
onda i ja, pomagala i rješavati. Učila sam ih samo
dobrome. Učila sam ih i općim, ljudskim i obiteljskim
vrijednostima; učila ih poštivanju starijih, pomaganju
i prijateljstvu, kulturi i lijepom ponašanju. U svim
situacijama i na svakom mjestu. Zato su, i roditelji i
djeca to cijenili, jer su znali da sve što sam činila
ili radila, radila sam za dobrobit njihove djece.
Nikada djetetu nisam dala slabu ocjenu (jedinicu).
Nikada kaznila. Uvijek sam ih, na primjeren način,
upućivala na učenje i na ono što treba raditi i
uraditi. A ocjena koju bi dobili, nakon što nauče,
uvijek je bila ona koju su zaradili, naučenim.
Jer.naše je poslanje naučiti i
podučiti... odgajati, a ne nametati, kao što to Vi
sada radite! Gospodine rektore, od male djece, ja sam
stvarala VELIKE LJUDE. A gdje ste Vi u ovome? Nalazite
li se ovdje, bar, u nečemu?
Smiješna su mi objašnjenja, pojedinih
pobornika i sljedbenika ovoga zla, kako djecu treba
informirati. O čemu ih to novom informirati? Pa oni su
i do sada bili informirani! I informirani i odgajani.
A za kakve to ljude Vi danas želite
odgajati našu djecu? O čemu ih to želite informirati?
Pa dragi moji, ako vam se toliko dopada takav odgoj, i
te informacije toliko znače, onda lijepo odgojite u
tom duhu, svoju djecu i svoje unuke, i lijepo im
prenosite te iste informacije, a od naše djece,
PRSTE K SEBI!!!
Ustvari, danas Vi želite, i činite
sve, da djeci ogadite: i obitelj, i roditelje, i
vjeru, i učitelje, i školu, i učenje. Pa što će im
znanje!? S neukim je lakše manipulirati, zar ne!? Što
će im vjera? Tko danas mari za općeljudske
vrijednosti? Hedonizam im dajmo i ponudimo. kao
univerzalnu vrijednost! Što će im obitelj? Komu to još
danas treba? A s razrušenom i uništenom obitelji je
lakše učiniti ono što su drugovi dobili kao domaću
zadaću, zar ne?
Iako sam već nekoliko godina u
mirovini, zadovoljna sam osoba. Sretna i ispunjena
ponosom, zbog svega što sam bila i kakva sam bila kao
prosvjetni djelatnik. I dan-danas od njih, moje djece
(jer oni to i jesu), dobivam i pisma i čestitke... I
posjećuju me. I izražavaju mi zahvalnost.
Tako to rade pravi prosvjetni
djelatnici, dragi naš, gospodine rektore! I tako je to, kada se zajednički radi,
i kada ste na zajedničkom poslu. u odgoju i obrazovanju djece. Zato je i bilo
uspjeha. Zato su tada sve znali, a po završetku školovanja, bili kompletni
obrazovani mladi ljudi, koji su poznavali povijest, glazbu, umjetnost, ali i
fiziku i matematiku i kemiju i. Znali su i hrvatski jezik. I pisati i govoriti.
A danas, ni
nakon završenog fakulteta, ne znaju za postojanje
petog padeža; ne znaju ni da imena ljudi nemaju
množine (za njih je kolona s prerušenom djecom u lik
Petra Pana, kolona Petrova Panova, a žene nam rađaju
četverce).
Sve sam "biser do bisera!" I to na
javnoj TV. No, ne trebate se čuditi! Vi ste osobno za
to krivi! Vi ste ih tako "naučili", i snosit ćete, za
sve urađeno, i odgovornost. Ali i posljedice. I unatoč
svim problemima u školstvu, gle čuda, danas su Vam,
kakvog li paradoksa, najveći problem i balast
roditelji. Takvi više nisu potrebiti!!! Jer, vi sve
možete "uspješno" odraditi sami. Po zadatku i po
naputcima.
Vi, i Vama slični, danas tim istim
brižnim roditeljima, ništa drugačijim od onih koji su
i Vas osobno odgojili, osporavate pravo na odgoj, isto
kao što osporavate i pravo na rad vrsnim pedagozima i
priznatim stručnjacima, kao što je to profesor
Poljaković, dok djeci želite nametnuti neke nakaradne
standarde, neki nakaradni odgoj.
NAMEĆETE
odgoj bez pravog odgoja, a USKRAĆUJETE:
- Odgoj za budućeg dobrog i poštenog čovjeka;
- Odgoj za brižnu djecu i buduće brižne roditelje;
- Odgoj za
domoljubne i odane ljude koji će znati cijeniti sve
što je LJUDSKO I POŠTENO. ODGOJ ZA BUDUĆEG ČOVJEKA.
KOJI ĆE GRADITI. BUDUĆE DRUŠTVO!!!
Što nam nakon toga još slijedi? Koje
nam se to još zabrane i "nameti" spremate i spremaju?
No ono, što je u svemu tome i
najtragičnije, seksualni odgoj, kojega su 2011.
odbacile, zbog njegovog pogubnog utjecaja, sve zemlje
koje su ga ranije uvele, sada neki žele u Hrvatskoj
uvesti i nametnuti silom. Staljinističkim metodama
prisile. Početkom 21. stoljeća, u demokratskoj,
slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj! Iz kojega su se to
mračnog vremena vratile aveti prošlosti??? Po čijem
naputku i naređenju? Tko ih je poslao?
Poštovani gospodine Uglešiću, zašto se
niste, bar malo potrudili, prije Vašeg javnog istupa,
i pretražili neke stranice na internetu, pa biste
našli podatak koji bi Vam, sigurna sam, malo proširio
vidike i razjasnio (ako ih imate) neke nedoumice. Ili
Vas je, možda, bilo strah u to taknuti?
"Kod rodne ideologije radi se o
pseudo-znanosti, a to potvrđuje i događaj u
skandinavskim zemljama 2011. godine, kada su pet
zemalja: Norveška, Švedska, Finska, Danska i Island,
ukinule Nordijski rodni institut, ustanovu koja je
bila predvodnik rodne teorije u regiji, i glavni
opskrbljivač "znanstvene" osnove za društvenu i
odgojnu politiku skandinavskih zemalja, sve od 1970-ih
pa do nedavno."
Zaista je apsurd, gospodine rektore,
da Sveučilište u Zadru kažnjava profesora koji govori
da je rodna teorija neznanstvena, dok je u
najliberalnijim zemljama, ista ta teorija, već
službeno proglašena neznanstvenom!
I ŠTO SADA, GOSPODINE UGLEŠIĆU?
I na kraju, gospodine Uglešiću, recite
mi, ali iskreno: Ima li išta, čime se dosad, Vi i
gospođa pravobraniteljica, možete pohvaliti da ste
učinili za dobrobit mladih naraštaja? Doduše, sve ste
činili i činite, da biste zadržali svoje fotelje. A
interes djece...? A prava djece...? A prava
roditelja...? A prava prosvjetnih djelatnika?
Ma tko za to pita! Važna je naša
stolica. Važno je da nam je ona osigurana. A od nje se
jako, jako teško odlijepiti, zar ne!?
Supotpisujem i sve ono sto su u
svojim pismima napisali:
- dr. Stjepan Razum i
- akademik Josip Pečarić
- Ante Glibota, redovni član Europske akademije
znanosti, umjetnosti i literature, Paris
- Ante Zanetić, bivši igrač splitskog Hajduka,
Australija
S poštovanjem,
Vera
Primorac, hrvatska književnica i prosvjetna djelatnica
u mirovini
07.02.2013.
Daljnji članci na istu temu |