Prvo što sam se zapitao radi li se o zabuni, ali očito
nije. Piše moje ime i prezime i točna adresa stanovanja.
Na pismu piše Krešimire, a potpis Vaš Zoran Milanović. A
i pismo je ubačeno u moj poštanski ormarić.
Pismo više nego
dirljivo, puno brižnosti i suosjećanja kao: " da
štitimo slabije, pod uvjetom da se borimo za socijalnu
pravdu ." i iskreno priznanje: "Neću Vam lagati, ove
četiri godine bile su teške."
Zaista Zorane, bile su teške četiri
godine.
Razbolio sam se od tumora. Preživio
tešku operaciju. Borio se protiv širenja tumora na
unutrašnje organe. Borio se protiv svakodnevnih bolova
i svaki novi dan zahvaljivao Bogu na milosti što sam
otvorio oči, što mi je daje snagu ustati iz kreveta i
otići raditi kako bi prehranio svoju obitelj.
A sjećaš li se gdje sam radio? U OŠ
Petra Zrinskoga, u Zagrebu, u Krajiškoj ulici. Bio sam
ravnatelj škole. Ti i Sanja, došli ste upisati sina, a
kasnije ste i doselili u Krajišku. I onda si došao na
vlast, ti i SDP. Preko noći postao sam loš čovjek,
ratni zločinac kod kojega na ulazu u školu vise slike
ratnih zločinaca Markača i Gotovine da pozdravljaju
đake za dobro jutro. A u školi bio je izvješen samo
domoljubno intonirani plakat s hrvatskom zastavom,
fotografijama Hrvatskih generala Mladena Markača i
generala Ante Gotovine i natpis Hrvatski mučenici, od
pobjede, preko istine do pravde.
Napali ste me medijski, napravili
javni linč, a tvoji sitne sluge i sluškinje u sprezi s
"moćnicima" Iblerovog trga izbacili me na ulicu, bez
posla i prihoda.
I zaista, kažem ti, zaista ne lažeš.
Protekle četiri godine bile su teške. Borba za
zdravlje protiv tumora, borba protiv loših tumorskih
markera, borba protiv svakodnevnih bolova, umora,
iscrpljenosti. Borba s ovrhama, prijetnjama banaka da
me izbace iz stana van zbog neplaćenih rata za kredit
.
Zaista, kažem ti, upoznao sam tvoju i
vašu borbu za socijalnu pravdu. I kažem ti ne hvala,
zadrži je.
A ja ću već polako Zorane, bez tebe,
kraju svoga puta, kao i meni draga moja hrvatska
sirotinja dragih božjih anđela na nebu, mojih pokojnih
prijatelja, za koje si kod Središnjeg križa u Aleji
poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata
izjavio: " Dali su sve, odnosno život jer drugo nisu
imali."
I sada se sjetim njih Zorane, sjetim
se onih davnih devedesetih, slavnih. Sjetim se dana
kada su se vrata pakla rastvorila i kroz njih sukljao
plamen topova i granata. Komadi rastrganog ljudskog
mesa i crijeva visjeli s drveća oko mene, a svinje su
žderale umiruće i mrtve. Osjetim smrad ratišta i
sjetim se kada je prijatelj pucao u najboljeg
prijatelja da mu skrati muke boli rasparanog, gelerima
unakaženog, tijela.
Ali i sjećam se Zorane kako je
hrvatsko srce talio čelik tenka i gasio oganj pakla.
Hrvatsko srce Zorane, hrvatskih vitezova i junaka
kakvo ti nikada nisi imao i nećeš imati. Srce puno
ljubavi i božjeg mira koje je kucalo za jedinu nam
Hrvatsku. Mnogih mojih prijatelja danas nema. A imali
su itekako što dati. Imali su svoje obitelji, žene,
djecu, majke i očeve, imali su svoja imanja i svoj
dom, hrvatski dom. I najvrjednije, imali su vjeru u
Boga, vjeru u svoj hrvatski narod. Imali su srce puno
božjeg mira i ljubavi. Imali su srce koje je kucalo za
jedinu nam Hrvatsku.
To srce je palo za Hrvatsku kojoj si
nezasluženo četiri teške godine bio predsjednik vlade
i SDP-a.
I zaista kažem ti Zorane, ne, hvala za
tvoju brigu za malog čovjeka. Ne, hvala za tvoju brigu
za hrvatsku obitelj. Ne, hvala za tvoju brigu za moje
poginule prijatelje, hrvatske vitezove Domovinskog
obrambenog rata. Ne, hvala za tvoju brigu za moje
preživjele prijatelje, invalide. Ne, hvala Zorane za
tvoju brigu za udovice mojih poginulih prijatelja.
Ne hvala Zorane svemu što ti i SDP,
stranka kojoj si predsjednik, nudiš.
Ja siromašni, božji čovjek, domoljub i
rodoljub, tebe i takve kao ti ne trebam. Draži mi je
križ siromaštva što dao mi je nositi Bog na hvalu i
slavu svojega imena.
A ti Zorane idi u crkvu Svetog Blaža,
crkvu župe u kojoj živiš. Pokaj se. Ispovjedi svoje
grijehe. Moli oprost od Boga i hrvatskoga naroda za
sve uvrede koje si nanio protekle teške četiri godine
dok si bio predsjednik vlade i SDP-a. Spasi svoju
grješnu dušu Zorane.
Bog i Hrvati! Za Dom, hrvatski Dom!
Mir i dobro, božji blagoslov tvojoj obitelji.
Zorane, sretan put u ropotarnicu
zaborava.
Krešimir
Mihajlović, prof.
Zagreb, 5. studeni 2015.
www.hkz-kkv.ch
|