U programu je stranke koja je pobijedila jasno stajalo
da će Hrvatska nakon izbora krenuti putem
samostalnosti i demokracije, što je uostalom i bila
želja većine hrvatskih građana (na referendumu o
samostalnosti održanu godinu poslije 93 posto glasača
izjasnilo se za samostalnu i suverenu Hrvatsku,
referendumu je pristupilo nešto više od 83 posto
građana - izlaznost nezamisliva u današnje vrijeme,
što svjedoči o važnosti toga pitanja za hrvatsko
stanovništvo).
Nedvosmislena poruka novoustrojenih hrvatskih
vlasti o viziji hrvatske budućnosti izazvala je i
vrlo jasnu i nedvosmislenu reakciju - ubrzo nakon
izbora započinje stvaranje buduće srpske paradržave
SAO Krajine, odnosno Republike Srpske Krajine. S
Jugoslavenskom narodnom armijom iza leđa, već 1990.
pobunjene srpske skupine, najčešće okupljene oko
milicajaca srpske nacionalnosti (i njima
predvođene), kreću s terorističkim akcijama koje će
godinu poslije kada JNA otvoreno kreće u napad
prerasti u opći i razorni rat na gotovo čitavom
području Hrvatske. Potkraj 1991. gotovo je trećina
države pod srpskom okupacijom, no planovi o
zauzimanju čitavoga hrvatskog teritorija propali su
i vrh JNA prisiljen je reducirati vojne planove na
osvajanje dijelova Hrvatske u kojima živi srpsko
stanovništvo. Sve to velik je uspjeh za državu, koja
je, suočena s daleko snažnijim neprijateljem,
trebala biti rascjepkana, a umjesto toga početkom
1992. ona postaje međunarodno priznata država.
Sarajevsko primirje zaustavilo je
početkom 1992. ratne sukobe (barem u intenzivnijem
obliku), a na području Hrvatske uskoro su
raspoređene mirovne snage UN-a. Njihov zadatak bila
je provedba Vanceova plana, koji je trebao omogućiti
stvaranje uvjeta za postizanje dogovora o političkom
rješenju. No tri godine poslije Hrvatska nije bila
ništa bliže rješenju problema okupiranih područja.
Većina odrednica Vanceova plana nije provedena, a
umjesto toga na područjima pod zaštitom UN-a
izrastala je država pobunjenih Srba. Početkom 1994.
hrvatske vlasti odlučile su aktivnije krenuti u
proces pregovora s pobunjenim Srbima oko rješavanja
pitanja okupiranih područja. No osim manjih pomaka
na lokalnoj razini, proces pregovora nije donio
mnogo rezultata te je uvjerio hrvatske vlasti da
rješenje okupiranih područja neće biti moguće
postići pregovorima jer su pobunjeni Srbi
kategorički odbijali političko rješenje i dogovor o
mirnoj reintegraciji. Potpuno nesvjesna
promijenjenih političkih okolnosti, većina
političkih snaga u RSK nepopustljivo je odbijala
prihvatiti bilo koju mogućnost osim nezavisne
Republike Srpske Krajine.
Što je točno pobunjenim Srbima
nudio Plan Z-4?
Novi mirovni plan međunarodne
zajednice (glavni njegov kreator bio je američki
veleposlanik Peter Galbraith) početkom 1995. također
nije urodio plodom. Predstavnici međunarodne
zajednice pokušali su u Kninu Plan Z-4 predstaviti
krajinskom rukovodstvu, no predsjednik RSK Milan
Martić, predsjednik Vlade RSK Borislav Mikelić i
ministar vanjskih poslova Milan Babić, Plan Z-4 nisu
htjeli niti primiti na razmatranje. Peter Galbraith
svjedočio je o tome događaju tijekom suđenja
Slobodanu Miloševiću na Međunarodnom kaznenom sudu
za bivšu Jugoslaviju (ICTY):
"Pokušali smo da im prezentiramo taj plan, ali Martić nije
hteo ni da ga pipne, nije hteo ni da ga uzme u ruke. Mi smo naravno bili
šokirani da on ni fizički neće da ga uzme u ruke, a kamoli da pregovara na
osnovu tog plana. Mi smo pokušali da ih ubedimo na sve načine da to nije u
njihovu interesu, da ne treba da odbijaju pregovore jer će onda Hrvatska
najverovatnije preduzeti vojne mere, da će biti mnogo teže međunarodnoj
zajednici da spreči vojno rešenje problema, međutim, ni jedan od tih argumenata
nije stizao do njihovih ušiju i na kraju Mikelić, takozvani predsednik Vlade je
nama rekao sledeće: 'treba da budete profesionalne diplomate, a vi činite veliku
grešku'. Ja sam mu odgovorio da je greška već napravljena, ali ćemo još vidjeti
ko ju je učinio." (Davor Marijan, Oluja, Svjedočenje Petera Galbraitha na
suđenju Slobodanu Miloševiću o srpskom odbijanju Plana Z-4)
Planom Z-4
nije bio zadovoljan ni predsjednik Tuđman,
smatrajući da je pobunjenim Srbima ponuđena država u
državi. Zanimljivo je da je čak i tvorac Plana Z-4
Peter Galbraith smatrao da je njime srpskoj strani
ponuđeno vrlo mnogo, pa čak i previše, a prema
njegovu svjedočenju na suđenju Slobodanu Miloševiću
na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju
čak je i Milan Babić bio zabrinut širokim ovlastima
koje bi pripale srpskoj autonomiji, konkretnije,
obvezom isplata mirovina stanovništvu na tome
području:
TUŽILAC NAJS - PITANJE: Neću ići u detalje.
Vi ste rekli da je to bio velikodušan
sporazum.
SVEDOK GALBRAJT - ODGOVOR:
Da, on je davao krajinskim Srbima skoro
potpunu nezavisnost u vladanju njihovom
teritorijom na teritoriji Hrvatske gde je
prema popisu iz 1991. godine bilo većinsko
srpsko stanovništvo. Tako da je zaista bio
velikodušan predlog.
TUŽILAC NAJS - PITANJE: U
pogledu tih konkretnih područja?
SVEDOK GALBRAJT - ODGOVOR:
Tako je.
TUŽILAC NAJS - PITANJE:
Uzećemo par primera. Na strani 6 se govori
da je trebalo da imaju sopstvenu zastavu i
svoje ambleme, svoje grbove?
SVEDOK GALBRAJT - ODGOVOR:
Tako je.
TUŽILAC NAJS - PITANJE:
Strana 10, pitanje valute i oporezivanja.
SVEDOK GALBRAJT - ODGOVOR:
Da. Pitanje valute je bilo bitno pitanje
zbog toga što oni nisu hteli da koriste
hrvatsku kunu, jer su rekli da je to ista
valuta koju je koristila NDH u Drugom
svetskom ratu. I ovaj plan je predviđao da
oni mogu da imaju svoje sopstvene novčanice.
Oni mogu da ih nazovu dinar ili kako god
žele, mogli su da kreiraju tu novčanicu kako
žele, međutim što se tiče monetarne strane
svega toga, to bi bio ekvivalent kune. A
kunu kontroliše Hrvatska narodna banka.
TUŽILAC NAJS - PITANJE:
Strana 12, trebalo je da imaju svog
predsednika i tako dalje. Da li je tako?
SVEDOK GALBRAJT - ODGOVOR:
Jeste.
TUŽILAC NAJS - PITANJE:
Znači, vi ste se sastali sa Babićem 23.
januara. Da li je posle toga trebalo da se
vidite sa Martićem?
SVEDOK GALBRAJT - ODGOVOR: Ako mogu samo još
jednu stvar da dodam o Babićevoj reakciji. U
jednom trenutku tog sastanka 23. januara
njega je brinulo da taj plan nudi preveliku
autonomiju, da je previše velikodušan. Njega
je brinulo da bi Krajina mogla da postane
srpska autonomna pokrajina koja bi morala da
odgovara i za penzije. On se nadao da će
takve stvari da rešava Vlada u Zagrebu. Ja
sam rekao da neće biti nikakav problem da se
smanji stepen autonomije."
|
Godina 1995. započinje odlukom
predsjednika Tuđmana o prestanku mandata UNPROFOR-a
na području Republike Hrvatske. Bila je to
posljedica činjenice da mirovne snage UN-a u
protekle tri godine nisu uspjele provesti Vanceov
plan - na područjima pod zaštitom UN-a nije
provedena demilitarizacija, nije započeo povratak
prognanika, a nastavio se i progon preostalih Hrvata
na okupiranom području. Nije se u potpunosti
provodio ni Gospodarski sporazum potpisan u prosincu
1994, kojim su hrvatske vlasti očekivale pokrenuti
proces mirne reintegracije. Tuđman je nakon snažnih
pritisaka iz međunarodne zajednice pristao na
ostanak mirovnih snaga (promijenjeno je njihovo ime
i djelomično njihove zadaće).
Hrvatski udari Srbima
Potrebno je reći da su vojne akcije
hrvatskih snaga u Hrvatskoj i BiH već neko vrijeme
srpsku stranu dovodile u sve težu situaciju.
Hrvatsko-bošnjačke snage oslobodile su 3. studenoga
1994. Kupres i veći dio kupreške visoravni. Potkraj
1994. snage pobunjenih Srba iz Hrvatske zajedno s
bosanskohercegovačkim Srbima pokrenule su operaciju
osvajanja Bihaća, strateški iznimno važna područja
(koje je bilo pod zaštitom UN-a), čijim bi
osvajanjem Srbi ostvarili objedinjavanje područja
koje su držali pod kontrolom u Bosni i Hercegovini i
Hrvatskoj. Vojno, gospodarsko i političko
povezivanje Republike Srpske i Republike Srpske
Krajine dovelo bi Hrvatsku u daleko nepovoljniji
strateški položaj, što bi se neposredno odrazilo na
njezin politički položaj u daljim pregovorima s
Kninom.
Operacijom Zima 94. veći dio
Livanjskoga polja stavljen je pod hrvatski nadzor.
Navedena napredovanja tijekom 1994. ugrožavala su
sjedište pobunjenih Srba u Kninu. Dalji pomak na tom
pravcu hrvatske su snage postigle u travnju 1995,
kada su operacijom Skok 1 zauzele nove položaje na
Dinari. Iako već u povoljnom položaju za nastavak
napredovanja prema Kninu, početkom svibnja Hrvatska
vojska i policija oslobodile su dio okupiranog
teritorija na drugom dijelu Hrvatske - u zapadnoj
Slavoniji. Veličanstven uspjeh operacije Bljesak u
kojoj je u samo dva dana oslobođeno čitavo okupirano
zapadnoslavonsko područje (otprilike 500 km), dalo
je novi vjetar u leđa za dalje oslobađanje Hrvatske.
Početkom lipnja 1995. HV i HVO
nastavljaju zajedničkim snagama napredovati na
Livanjskom polju te izbijaju nadomak Bosanskog
Grahova i Glamoča. Hrvatski vojni uspjesi kojima je
ugrožen sam grad Knin izazvali su paniku u srpskim
redovima. Posebno je teško pobunjenim Srbima pao
poraz u zapadnoj Slavoniji, kojim je oslobođena
jedna od tri krajiške oblasti - Srpska oblast
Zapadna Slavonija. Nakon tog poraza osnovana je
komisija sa zadaćom otkrivanja uzroka "pada zapadne
Slavonije", a dotadašnji zapovjednik Srpske vojske
Krajine Milan Čeleketić smijenjen je te je na
njegovo mjesto doveden provjereni general u Vojsci
Jugoslavije Mile Mrkšić. Srpska vojska Krajine
ojačana je osnivanjem manevarskoga Korpusa
specijalnih jedinica, koji je trebao imati
sposobnost brza prebacivanja na bojištima u raznim
dijelovima RSK. Sa svrhom jačanja morala i
pokazivanje moći Srpske vojske Krajine, organizirana
je potkraj lipnja i vojna parada na poligonu u
blizini Slunja. Započeli su i intenzivni pregovori o
skorašnjem ujedinjenju Republike Srpske i Republike
Srpske Krajine.
Genocid u Srebrenici - signal da se
Hrvatska osloni na sebe
Nakon što su početkom srpnja
bosanski Srbi osvojili zaštićenu zonu Srebrenicu,
situacija se dodatno radikalizirala potkraj mjeseca,
kada su zajedničke snage bosanskih i krajiških Srba
ponovno ozbiljno zaprijetile osvajanjem Bihaća;
Hrvatska i svijet bili su zgroženi opasnošću od još
jednoga stravičnog zločina poput onoga koji su
bosanski Srbi počinili nad muslimanskim
stanovništvom u Srebrenici. Genocid koji su srpske
snage počinile u Srebrenici bio je svojevrsni
katalizator daljih događaja. Hrvatska se ponovno
uvjerila da je suočena s neprijateljem koji je
spreman na nečovječna zvjerstva, a taj je
neprijatelj pod okupacijom držao gotovo trećinu
njezina teritorija. Nedjelovanjem tijekom zločina
koji se danima odvijao u Srebrenici i okolnim
mjestima međunarodna zajednica ponovno je poručila
da se Hrvatska treba osloniti na vlastite snage te
da se čak i u slučaju najgorih ratnih zločina ne
može očekivati konkretna pomoć.
Jedan od primjera licemjerstva
raznoraznih diplomata te međunarodne zajednice
izjava je tadašnjeg mirovnog predstavnika EU Carla
Bildta, koji je neposredno nakon početka
vojno-redarstvene operacije Oluja osudio operaciju,
optužio hrvatske snage za prekomjerno granatiranje
civilnog stanovništva i izjavio da bi predsjednik
Franjo Tuđman mogao odgovarati za ratne zločine. S
druge strane, Bildt je propustio učiniti bilo što
kako bi spriječio genocid u Srebrenici, a poslije je
opravdavao srpske snage koje su ga počinile. Nakon
višegodišnjih mirovnih pregovora koje su pobunjeni
Srbi redovito potpisivali, ali nikada i provodili,
tijekom kojih je Hrvatska trpjela okupaciju, a Srbi
nastavljali sa zločinima na području Bosne i
Hercegovine, ali i Hrvatske, bilo je jasno da više
nema vremena za čekanje.
Uskoro je, 22. srpnja, u Splitu
održan sastanak Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana,
na kojem je postignut dogovor o vojnoj suradnji.
Nakon Splitskoga sporazuma hrvatske snage do kraja
srpnja u operaciji Ljeto 95 ulaze u Glamoč i
Bosansko Grahovo, a presječena je i za RSK vrlo
važna prometnica Knin-Drvar. Stvoreni su preduvjeti
za početak oslobađanja glavnine okupiranoga
teritorija Hrvatske. Na pregovorima u Ženevi
delegaciji je pobunjenih Srba još jednom ponuđeno
političko rješenje mirnom reintegracijom teritorija
koje su držali pod okupacijom, uz jamstvo građanske
sigurnosti i opće amnestije svima osim počiniteljima
ratnih zločina. Kao i mnogo puta dotad, Knin odbija
dogovor o političkom rješenju i Hrvatska kreće u
vojnu operaciju kojoj je svrha oslobađanje
okupiranoga teritorija.
U svjetlu rasprava o karakteru
oslobodilačke operacije Oluja i mnogobrojnim
optužbama koje su stizale i stižu kako iz
međunarodne zajednice, susjednih zemalja, ali i
Hrvatske, važno je za ukazati i na stanje na
okupiranom području u razdoblju uoči njezina
početka. Tijekom posljednja dva desetljeća Hrvatska
je izložena optužbama kojima se oslobađanje
teritorija, koji je nekoliko godina prije etnički
očišćen, opljačkan i okupiran i na kojem su agresori
tijekom rata, ali i nakon dolaska mirovnih snaga
(koje su pak trebale provesti demilitarizaciju i
zaštititi tamošnje stanovništvo, dovoljno je reći da
je za vrijeme mandata UNPROFOR-a na zaštićenom
području ubijeno više od 600 osoba, a protjerano je
više tisuća Hrvata i ostaloga nesrpskog
stanovništva) počinili mnogobrojne zločine, pokušava
okarakterizirati kao zločinački pothvat kojem je
čelu stajao hrvatski vrh i predsjednik Franjo
Tuđman.
Te optužbe nemaju nikakvih osnova i
često dolaze od osoba koje su imale vrlo
problematičnu ulogu u Domovinskom ratu. Sukladno
tomu, optužbe toga tipa stižu i iz Beograda, od
predsjednika Vlade Republike Srbije Aleksandra
Vučića, koji je, u najmanju ruku, bio pripadnik
radikalne desničarske stranke koja je odgovorna za
mnoge zločine počinjene u Hrvatskoj. Predsjednik
Srpske vlade Vučić donio je zajedno s Vladom
Republike Srpske odluku o zajedničkom obilježavanju
5. kolovoza kao Dana sjećanja na stradale i prognane
Srbe. Možda nekomu u prvi čas to izgleda benigno i
nevažno, no ovakvi potezi srpskih vlasti vode u
jasno zacrtanu smjeru - usprkos presudama
Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u
Haagu, operacija Oluja nastoji se proglasiti
zločinačkim pothvatom u kojem je stradalo "više od
200.000 Srba".
Ovdje treba spomenuti nekoliko
isječaka iz dokumenta nastala u razdoblju neposredno
prije Oluje koji svjedoči kako se srpsko
stanovništvo itekako pripremalo za rat i podupiralo
ratnu opciju (uostalom, više od 60 posto proračuna
RSK odlazilo je na potrebe obrane - prethodno je
JNA, prije nego što će napustiti okupirana područja
Hrvatske sredinom 1992, pobunjene Srbe naoružala
velikim količinama oružja i ratne tehnike).
Republika Srpska Krajina raspolagala je dakle
znatnim količinama naoružanja i nastavila je ulagati
velika sredstva u daljnje naoružavanje, a pomoć je
(u tom razdoblju ponovno pojačana) u materijalnim i
vojnim sredstvima, ali i kadrovskim pojačanjima
iskusnim časnicima iz bivše JNA, nastavila stizati
iz Jugoslavije.
Tako
primjerice u Izvješću Glavnog štaba SVK upućenu 11.
lipnja 1995. Slobodanu Miloševiću, Milanu Martiću i
načelniku generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu
Perišiću stoji:
"NAŠE SNAGE Težište aktivnosti
komandi i jedinica SVK u proteklih 7 dana bilo je na formiranju Korpusa
Specijalnih jedinica. U realizaciji te aktivnosti postoje određeni
kadrovski i materijalni problemi koji za sada bitno ne utiču na plansko
formiranje jedinica. Izvršeno je zaustavljanje i dalji prodor
neprijatelja grebenom Dinare i pružena je pomoć VRS u sprečavanju
ovlađivanja širim prostorom Grahova (.)
Snage OG 'PAUK' uspešno izvode napadna dejstva i uspele
su da ovladaju Mehurovića glavicom i grebenom iznad s. Zborište. Sve p/n
snaga 5. K uspešno odbijaju. U toku je intenzivna priprema za
'Vidovdansku smotru Korpusa Specijalnih jedinica'. Izrađen je plan
pratećih manifestacija javne prezentacije SVK, posebno Specijalnih
jedinica i program smotre sa taktičkom vežbom koja će se održati 28. 06.
1995. god. Obuka mladih vojnika izvodi se po ubrzanom programu. Organi
GŠ SVK u toku nedelje izvršili su obilazak i kontrolu borbene obuke radi
sticanja uvida u stanje organizacije i njenog izvođenja. Jedinice RV i
PVO nalaze se u stanju pune b/g. Izvršeno je pregrupisavanje jedinica
pbr PVO sa težištem na PVO šireg rejona a. Udbina i Knina. Dana 09. 06.
1995. god. u 09,30 časova izvršena je neposredna vazduhoplovna vatrena
podrška snaga KOV za ovladavanje planinom Dinarom. Učestvovala su četiri
aviona (1 IJ-22, 1 H-62 i 2 J-21) i to na objektima Antića glavica i
Male Poljanice. Ostvareno je puno iznenađenje. Dva borbena helikoptera
HN-45 M dodeljena su 2. KK za protivoklopnu borbu na tenkoprohodnom
Grahovsko-Livanjskom pravcu. Na američke helikoptere, koji su
učestvovali u akciji spašavanja pilota iz oborenog aviona F16 ispoljeno
je dejstvo sa PA raketama S-2M i PAT-20 mm, ali zbog IC mamaca i oklopa
helikoptera isti nisu oboreni.
MORAL Mere i aktivnosti koje se preduzimaju na planu
stabilizacije i jačanja Srpske Vojske Krajine, veoma pozitivno utiču na
moral boraca i stanovništva. U ove mere spadaju pre svega, stabilizacija
linija odbrane čime je poraslo poverenje u odbrambene mogućnosti. Ovom
poverenju doprinose i borbene akcije izvedene u zadnjih nekoliko dana sa
naše strane. Za razliku od dosadašnjih mišljenja, prisustvo i pomoć
oficira VJ, tumači se pozitivno, a to saznanje na borce i stanovništvo
deluje optimistički. Na moral najnegativnije i nadalje utiče neredovna
isplata mesečnih primanja, kao i veoma nizak iznos tih primanja. Sve
mere koje preduzima K-dant SVK, prihvataju se sa odobravanjem i
osećanjem povećane sigurnosti u mogućnost odbrane teritorije RSK. U
pozitivnom smislu se menja i mišljenje o SRJ, imajući u vidu sveukupnu
pomoć koja nam stiže, a pre svega mobilisanje i upućivanje u Krajinu
borbeno sposobnih lica izbeglih sa ovih područja.
BEZBEDNOST Stanje bezbednosti
u SVK i na samoj teritoriji RSK karakterisali su u proteklom periodu
događaji vezani za proglašenje opšte mobilizacije na teritoriji Severne
Dalmacije i samo izvođenje borbenih dejstava na planini Dinari. Opšta
mobilizacija kojom su bili obuhvaćeni svi vojno sposobni stanovnici S.
Dalmacije bez izuzetaka i privilegovanih, naišla je na opšte odobravanje
kod stanovništva. Ugled SVK i moral kod boraca i ostalih građana je u
znatnom porastu."
|
Planirana evakuacija
Očito je da dakle da je srpsko
stanovništvo na okupiranome području dobro
naoružano, organizirano i spremno na rat s legalnom
hrvatskom vojskom, koja se sprema uvesti
ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske na čitavom
njezinom međunarodno priznatom teritoriju. Nema
stoga nikakva govora o nezaštićenom i nenaoružanom
stanovništvu koje su hrvatske snage protjerale iz
njihovih domova. Do posljednjega časa srpski su
čelnici odbijali bilo kakvu pomisao na suživot u
"Tuđmanovoj državi" i s nestankom srpske paradržave
na hrvatskom tlu odlučuju se na odlazak. O tome
svjedoče i mnogobrojni planovi o evakuaciji
stanovništva iz RSK u slučaju akcije hrvatskih
snaga, kao i odluka vrha RSK da se nakon početka
operacije Oluja narod pokrene u iseljavanje s
područja dotadašnje RSK u BiH i zatim dalje u Srbiju
(o tome je moguće vidjeti opširniju dokumentaciju
objavljenu u Adalbert Rebić, Sve moje izbjeglice te
u Davor Marijan, Oluja, Prilog III. Evakuacija
stanovništva s okupiranog teritorija Hrvatske prije
i tijekom Oluje).
Uostalom, gotovo isti scenarij
dogodio se i nakon operacije Bljesak, kada je,
paradoksalno, upravo vodstvo RSK tražilo od mirovnih
snaga UN-a u Hrvatskoj da omoguće stanovništvu
odlazak sa oslobođenog područja (operacija
Siguran prolaz). Posebno je ovdje potrebno
naglasiti da su mnogobrojne međunarodne organizacije
potvrdile da je operacija Bljesak izvedena
maksimalno korektno, a glavni tajnik UN-a Boutros
Ghali izvijestio je da su hrvatske vlasti učinile
sve kako bi ublažile posljedice vojne operacije na
srpsko stanovništvo, pohvalivši visok stupanj
profesionalnosti hrvatske policije popraćen dobrom
suradnjom hrvatskih vlasti s UNCRO-om. Na zahtjev
krajiških vlasti provođena je operacija Siguran
prolaz, no, usprkos tome, ubrzo su krenule
optužbe protiv Hrvatske, koja je optužena da je
protjerala srpsko stanovništvo s oslobođenog
teritorija (u tome se tada, kao i danas, isticao
nekadašnji srpski lider Veljko Džakula). Uostalom,
srpsko stanovništvo postupilo je isto i nakon mirne
reintegracije hrvatskoga Podunavlja; nakon što je to
područje mirnim putem vraćeno u ustavnopravni
poredak Hrvatske, bez borbenih sukoba, znatan broj
stanovništva bivše RSK iselio se u Srbiju.
Svakako je odlasku srpskoga
stanovništva u obama slučajevima pridonijela i od
srpskih političara namjerno potencirana psihoza
kojom se u stanovništva stvarao strah od "krvoločnih
ustaša" s kojima je nemoguć bilo kakav suživot u
istoj državi. No odgovornost za sve navedeno svode
nositelji projekta "Svi Srbi u jednoj državi",
njegovi idejni začetnici, kao i provoditelji na
terenu, a nikako hrvatske vlasti ili hrvatski
vojnici koji su oslobađali državu od agresora. S
jedne strane negiranje genocida koji su srpske snage
počinile u BiH, a s druge strane proglašavanje
oslobodilačke operacije Oluja zločinom nad srpskim
stanovništvom u Hrvatskoj, sigurno ne pridonosi miru
i stabilnosti na ovim prostorima, a mnogo puta dosad
pokazalo se da se građenje budućnosti na lažnim
konstrukcijama povijesti uvijek vraća kao bumerang u
glavu.
Janja
Sekula Gibač, Vijenac 558-560
www.hkz-kkv.ch |