Hrvatski sabor je, potvrđujući smisao i sadržaj
Rezolucije 1096. o uklanjanju naslijeđa bivših
komunističkih totalitarnih sustava Parlamentarne
skupđtine Vijeća Europe od 27. lipnja 1996. i
Rezolucije 1481. o međunarodnoj osudi zločina
totalitarnih komunističkih poredaka (režima)
Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 25. sijećnja
2006., donio 30. lipnja 2006. Deklaraciju o osudi
zločina počinjenih tijekom totalitarnoga
komunističkoga poretka u Hrvatskoj 1945-1990. godine,
kojom:
-- podsjeća hrvatsku javnost - s osjećajem iskrenoga žaljenja, pijeteta i sućuti
prema svakoj i svim nevinim i nemoćnim žrtvama jugoslavenskoga i hrvatskoga
komunizma, na brojne zločine koji su u ime komunizma, klasne borbe i diktature
proletarijata počinjeni nad građanima današnje Republike Hrvatske i Hrvatima
izvan Hrvatske, a zločini opravdavani u ime teorije klasne borbe i načela
diktature proletarijata. Tumačenje oba načela ozakonila je "eliminaciju“ ljudi
koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih,
neprijateljima totalitnog komunistiškog režima;
--
izražava zabrinutost zbog činjenice što se u hrvatskoj javnoj upravi i u
nevladinim udrugama, nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju
ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj;
--
iskazujući odlučnost učiniti sve kako se tragična prošlost zločina i teških
povreda ljudskih prava u vrijeme totalitarnih sustava ne bi nikad više ponovila;
pa prihvaćajući sadržaj ovih Rezolucija utvrđuje, da su svi komunistički režimi
bez iznimke bili označeni masovnim povredama ljudskih prava, ali da pad
totalitarnih komunističkih režima nije bio u svim slučajevima, pa ni u slučaju
Republike Hvatske, popraćen nacionalnim i/ili međunarodnim istragama zločina
koje su ti režimi počinili. Dapaće, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred
sud međunarodne zajednice, kao što je to bio slučaj sa stravičnim zločinima koje
je počinio nacionalsocijalizam. Kao posljedica toga vrlo je niska svijest
javnosti bivših komunističkih država, pa i hrvatske javnosti, o zločinima
počinjenim od strane totalitarnih komunističkih režima. Hrvatski sabor vjeruje,
da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima i njihove obitelji, zaslužuju
sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje. Hrvatski sabor podržava odluke
Vijeća Europe da upravo ta institucija (Vijeće Europe) bude forum za raspravu i
osudu zločina komunizma na međunarodnoj razini. Skoro sve bivše europske
komunističke države sada su njezine članice i zaštita ljudskih prava i vladavina
prava osnovne su vrijednosti za koje se zauzima Vijeće Europe. Istodobno,
Hrvatski sabor smatra da on sam treba postati kljućna nacionalna institucija za
osudu zločina jugoslavenskog i hrvatskog totalitarnog komunizma te da se
sustvnim istraživanjem povijesti tih zločina trebaju baviti znanstvene i
pravosudne institucije.
Rezolucijom Europskog parlamenta o Europskoj savjesti i totalitarizmu od 02.
travnja 2009., utvrđeno je:
--
da ni jedno političko tijelo ili politička stranka nema monopol na tumačenje
povijesti, takva tijela ili stranke ne mogu tvrditi da su objektivne;
--
budući da politička tumačenja povijesnih činjenica ne bi smjela biti nametnuta
od strane večinskih odluka parlamenata, budući parlament ne može donositi sudove
o prošlosti;
--
budući da je dominantno povijesno iskustvo zapada nacizam, i budući da su države
Srednje i Istočne Europe iskusile i komunizam i nacizam; budući da se
razumijevanje mora pomicati u odnosu na dvojno nasljedstvo diktatura koje su ove
države pretrpjele;
--
budući da Europa ne će biti ujedinjena ako ne uspije stvoriti zajedničko
gledište o svojoj povijesti, ako ne prepozna nacizam, staljinizam te fašističke
i komunističke režime kao zajedničku zlu ostavštinu, te ako ne pokrene iskrenu i
temeljitu rapsravu o njihovim zločinima u prošlom stoljeću;
--
budući da je iz perspektive žrtve svejedno koji ih je režim i iz kojih razloga
lišio slobode, ili ih mučio i ubijao; pa se,
--
odaje počast svim žrtvama totalitnih iili nedemokratskih režima u Europi, te
odaje priznanje onima koji su se borili protiv tiranije i terora;
--
naglašava važnost održavanja sjećanja na prošlost jer bez istine o prošlosti i
sjećanja na žrtve ne može doći do pomirbe; Europski parlament ponovno potvrđuje
svoju jedinstvenu osudu totalitarne vladavine koja se temelji na bilo kojoj
ideologiji;
-- naglašava se potreba
da se dokumentacija i svjedočenja o zločinima u turbulentnoj europskoj povijesti
moraju podržavati, jer ne može doći do pomirbe bez sjećanja na žrtve;
--
-poziva se za uspostavu Platforme europske memorije i savjesti da se time
osigura podrška u uspostavi mreže i suradnje među nacionalnim istraživačkim
institutima koji su specijalizirani za područja povijesti totalitarizama, i dr.
Unatoč jasne međjunarodne obveze poštovanja ovih međunarodnih Rezolucija te
Deklaracije Hrvatskog sabora, u Republici Hrvatskoj ponovno oživljavaju ostatci
osuđenog komunističkog režima te suprotno zadanoj europskoj (međunarodnoj)
zadaći specijaliziranog znastvenog pristupa utvrđivanja povijesti, jača pojava
održavanja zločinačkom komunističkom ideologijom i režimom nametnutog nam
tumaćenja povijesti, paće i daljnjeg politikantskog povijesnog revizionizma
osuđenog zločinačkog totalitarnog sustava komunizma od strane pojedinaca koji su
izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog
komunizma u Hrvatskoj, uz djelomičnu potporu hrvatskih državnih politižkih
struktura.
Tako primjerice, suprotno jasnom određenju usvojene Rezolucije Vijeća Europe o
nužnosti revizije ideološki nametnutog tumačenja povijesti i njezinog
znanstvenog utvrđenja te određenja, da ni jedno političko tijelo ili politička
stranka nema monopol na tumačenje povijesti jer takva tijela ili stranke ne mogu
tvrditi da su objektivne, na prošlotjednom obilježavanju Dana Europe u
Koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski“, predsjednica Vlade Republike Hrvatske s
političke govornice javnosti poručuje, kako "ne će dopustiti reviziju
povijesti“!?
Istodobno, jedna od Rezolucijom i Deklaracijom identificiranih "pojedinaca koji
su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine
totalitarnog komunizma u Hrvatskoj“, građane koji u svom punom ustavnom pravu
nazočnima dijele brošure s činjeničnim navodima o dokazano počinjenim
komunističkim (partizanskim) zločinima, po staroj zloj totalitarnoj i naravno,
neuljudjenoj navici, javno naziva "huškačima koji kleveću da su antifašisti
činili zločine kakve su činili ustaše“. Nevješto neshvaćajući, da komunistička
revolucija sa svojim najsurovijim boljševičkim načinima (metodama) osvajanja
vlasti i borbe pa njezin kasniji totalitarni zločnački komunistički režim
(diktatura), ne ostvaruju niti jedan bitan sastojak (element) antifašizma.
Spomenuta "pojedinka koja je izravno sudjelovala u ugrožavanju ljudskih prava
tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj“, već se prije otprilike
dvije godine bila "proslavila“ svojom izjavom pri prijamu kod tadašnjeg
predsjednika Republike Hrvatske Stipe Mesića zbog tada započetih istražnih
radnji u svezi s počinjenim komunističko-partizanskim zločinima, izjavivši tada,
da istražna postupanja hrvatske policije, njihove osumnjičene drugove
antifašiste podsjećaju na ispitivanja ustaške policije! Na sveopće zaprepaštenje
i ushićenje Hrvata, a posebno svih preživjelih pripadnika ustaških i
domobranskih postrojbi iz Drugog svjetskog rata i članova njihovih obitelji,
koji ni u snu nisu očekivali, da će dočekati predivne riječi rehabilitacije iz
usta komunista, opravdano držeći, da ako su već tada u Drugom svjetskom ratu,
policajci tadašnje Nezavisne države Hrvatske primjenjivali iste načine (metode)
i sredstva ispitivanja u istraživanju počinjenih kaznenih djela koja primjenjuje
današnja hrvatska policija, da su Hrvati kao narod uistinu jedinstven,
čovječnošću vjerojatno najbogatiji i spoznajno najrazvijeniji svjetski narod.
Svjesna zabluda ovih tobožnjih "hrvatskih antifašista“, po kojoj bi gola
činjenica vođenja rata između dvaju največih zala prošlog stoljeća, komunizma
protiv nacizma/fašizma bila dovoljna za postignuće naravi antifašizma, puka je i
prazna želja, ugašena već spomenutim međunarodnim Rezolucijama koje su
zločinstvo totalitarnog režima komunizma osudile bez iznimke. Za razliku od
slobodarstva antifašizma koje se u slobodnom dijelu Europe (Zapadu) ostvarivalo
poštovanjem svih osnovnih ljudskih, političkih, imovinskih i drugih prava,
poput prava na život, slobodu misli, govora, političkog i drugog udruživanja i
političkog višestranačja, zaštite privatnog vlasništva, tržišnog natjecanja i
dr., zločinački totalitarni režim njihovog jugokomunizma s nespornim obličjem
snažne srpske šovinističke hegemonije, zatirao je sva ta od uljuđene svjetske
zajednice priznata i poznata ljudska, imovinska, politička i druga prava
pojedinca i naroda.
I unatoč takvom duhovnom ozračju, u kojemu zlo, kao i inaće "nema ni mjere ni
dobrog ukusa“, nije moguće ne osupnuti se na danas primljenu vijest o najnovijem
perverznom pokušaju neokomunističkog politikantskog povijesnog revizionizma,
izraženog u najavljenom osnivanju saveza nekih nepoznatih braniteljskih udruga i
Udruženja spominjanih "antifašista“, poticatelj čega je Dr. Prodan! Poziv za
osnivački skup tog čudnog saveza, otkriva da je među pozvanima i komunistički
partijski i visoki državni dužnosnik (funkcionar, kako bi njemu bilo draže) Ivan
Fumić, dakle opet jedan od onih zbog kojih su Europska unija i Hrvatski sabor
izrazili zabrinutost, "zbog činjenice što se u hrvatskoj javnoj upravi i u
nevladinim udrugama, nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju
ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj“!
Ovaj najnoviji pokušaj povijesnog revizionizma lažnih "antifašista“ predstavlja,
za njih do sada "najhrabriji“, a za hrvatski narod i hrvatsku državu,
najopasniji pokušaj pretvorbe genocidnih mu osporavatelja, zatirača i
ugnjetavača, u hrvatske rodobljube i domoljube!
Pokušaj kojim bi se, oni, koji su ubijali, zatirali i progonili sve što je
hrvatsko, od hrvatskih ljudi, narodnog imena, narodne pjesme, spomena postojanja
slobodne hrvatske države, u Domovini i po svem svijetu po kojem su protjerali
hrvatske ljude, u cijelom razdoblju njihove borbe za vlast, posebno u trenutku
osvajanja i uspostave vlasti pa sve do sloma njihovog zločinackog totalitarnog
komunističkog sustava 1990., koji su izručili hrvatski narod nenaoružan srpskim
četničkim hordama pod večinom njihovim zločinačkim komunističkim simbolom
"crvenom zvijezdom“, potom i nadalje tijekom ratnih godina 1991-1995. iskazivali
svojom neskrivenom netreljivošću prema hrvatskoj vojsci i hrvatskoj državi, pa
bijesnim zahtijevima za progonom hrvatskih branitelja za nedjela počinjena u
obrani golog života i narodnog nam opstanka, uz istodobno bijesno protivljenje
progonu i osudi komunističkih partizanskih zločina i zločinaca te uklanjanja
njihovih zločinačkih simbola s javnih prostora sve do današnjih dana, "o
vremena, o običaji“, iz njima znanih razloga sada htjeli proglasiti
stvarateljima hrvatske države!
Da stupanj ovakve njihove svjesne i zle manipulacije bude jači, za mjesto svojeg
privatnog okupljanja u svrhu osnivanja privatne građanske udruge, "drugovi“
ciljano odrediše prostor Ministarstva obrane Republike Hrvatske, kako bi takvoj
svojoj zločinačkoj namjeri dali ton institucionalno odnosno državno podržanog
čina. A za nadnevak osnutka svog povijesno lažnog, ciljano
reivizionističkog pa time i zločinačkog saveza, odrediše nadnevak 15. svibnja,
dan kad hrvatski narod u tuzi i boli obilježava najvece narodno stradanje u
povijesti, biblijsko stradanje Hrvata, komunisticko-partizanski cetnikoliki
pokolj hrvatskog naroda genocidnih razmjera i posljedica. Sve to unatoč
usvojenim međunarodnim Rezolucijama i Deklaraciji Hrvatskog sabora kojom su se
izrazili osjećaji "iskrenoga žaljenja, pijeteta i sućuti prema svakoj i svim
nevinim i nemoćnim žrtvama jugoslavenskoga i hrvatskoga komunizma, za brojne
zločine koji su u ime komunizma, klasne borbe i diktature proletarijata
počinjeni nad građanima današnje Republike Hrvatske i Hrvatima izvan Hrvatske“,
i utvrđenju, "da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima i njihove
obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje“!
Dakle, tobožnji hrvatski "antifašisti“ držeći se svoje bizantinske poslovice "da
su dobar i budala dva brata“, očevidno i nadalje misle, da su Hrvati glup narod
koji nije sposoban shvatiti njihove namjere!
Nama se za upitati jedino, hoćemo li sebi nakon Bleiburskog genocidnog pokolja
1945 i sljedećih godina pa onog drugog "tihog“ Bleiburga provedenog našim
prisilnim iseljavanjem iz Domovine, dopustiti i "treći Bleiburg“ u nekom novom
obliku?
Kao mali podsjetnik na "slobodarski“ komunističko-partizanski "hrvatski
antifašizam“ s četničkim obličjem, djelom i posljedicama, ovom pismu prilažem
izvadak iz knjige svjedočanstva hrvatske mučenice Margaret Grahovac
Siegrist "Koliko je daleko do nikada“- Hrvatski "križni put“ petogodišnje
djevojčice od podravske slatine do Amerike 1944-1952., izdanje Hrvatski
informativni centar, Zagreb, 2010.
Pitamo se, ima li ikakvog smisla ove slavitelje kom-partizanskog (četničkog)
pokreta i ove nove osnivače nekakvih "braniteljsko-antifašističkih saveza“
pitati za sram i savjest, ili bi povodom ovakvih pojava prema njima po službenoj
dužnosti morala intervenirati nadležna državna tijela!? Pitamo se također, imaju
li što o ovom nečuvenom zločinačkom revizionizmu, kao i o obožavanju
totalitarnog komunističkog režima i njegovih zločina zajedno s njihovim
poglavicom, konačno nesto reči i nadležna tijela Europske unije?
Željko Tomašević
20.05.2010.
|