|
Đakovački biskup Petar Bakić 1719. godine u manuskriptu ‘O životu ljudi te uzgoju goveda i ovaca u Đakovu i okolici’ detaljno opisuje dalamtinskog psa i ističe kako ga najviše drže plemići u Dalmaciji, za lov i osobnu obranu, no uzgaja ga i običan puk.
U velikoj bitci protiv Turaka na Mohačkom polju 1526. godine biskup Juraj (Đuro) Palinna predvodio je banderij od 300 hrvatskih konjanika, a svaki vojnik vodio je sa sobom u borbu jednog ili dva dalmatinska psa. Svi su izginuli, a preživjele pse skupili su Turci. Neki od njih završili su u Češkoj i Engleskoj, pa odatle pogrešna pretpostavka češkog pisca Bartoša Pisara da je riječ o turskoj pasmini. |
Prije 300 godina, tj. 1716. godine, bosanskim ili đakovačkim biskupom imenovan je Petar Bakić, svećenik Splitske (nad)biskupije, revni misionar panonsko-slavonskih krajeva, "izabrani biskup srijemski" (electus Sirmiensis). Kad je Bakić nastupio na svoju službu, u biskupiji su još bili vidljivi tragovi turskoga razaranja. Zato se on svojski dao na uređenje biskupije počevši od dogradnje stolne crkve, preko uređenja nekih župnih crkava, nabavljanja crkvenoga namještaja itd. Biskupija je bila malena, svega četiri župe o kojima su se pastoralno skrbili franjevci Provincije Bosne Srebrene. Njegovim dolaskom započinje i organizirana gospodarska melioracija na svim područjima kao što su vinogradarstvo, ratarstvo, stočarstvo itd., te ima mnoge zasluge za razvoj đakovačkog kraja. Biskup Petar Bakić umro je 1749. godine.
Dalmatinski psi i bitka na Mohačkom polju
Benašić opisuje vrijeme kada su Turci sagradili most preko Drave, te piše: “U to vrijeme bosanski biskup u Đakovu bio je Đuro Palinna podrijetlom iz plemićke i moćne obitelji koja je bila vrlo poznata u Hrvatskoj. Za biskupa u Đakovu imenovan je 1524. godine, te je s kaločkim nadbiskupom Pavlom Tomoryjem surađivao na obrani od Turaka. Kao takav odazvao se pozivu kralja Ljudevita II. s tristo konjanika i 420 crno-bijelih pasa Canis dalmaticus”.
Zanimljivo je, kako je riječ o poznatoj pasmini pasa – dalmatincima, koja se ubraja među najstarije na svijetu. Ovdje se isprepleće još jedna zanimljivost. Naime, stručni časopisi o psima, kada govore o ovoj pasmini, izdvajaju sljedeće: “Vjerojatno najvrjedniji pisani podaci o uzgoju i namjeni dalmatinskih pasa mogu se naći u arhivu Đakovačke biskupije. Ondje je početkom 16. stoljeća postojalo uzgajalište s 420 dalmatinskih pasa. Đakovački biskup Petar Bakić 1719. godine u manuskriptu ‘O životu ljudi te uzgoju goveda i ovaca u Đakovu i okolici’ detaljno opisuje ovoga psa i ističe kako ga najviše drže plemići u Dalmaciji, za lov i osobnu obranu, no uzgaja ga i običan puk. U velikoj bitci protiv Turaka na Mohačkom polju 1526. godine biskup Juraj (Đuro) Palinna predvodio je banderij od 300 konjanika, a svaki vojnik vodio je sa sobom u borbu jednog ili dva dalmatinska psa. Svi su izginuli, a preživjele pse skupili su Turci. Neki od njih završili su u Češkoj i Engleskoj, pa odatle pogrešna pretpostavka češkog pisca Bartoša Pisara da je riječ o turskoj pasmini”.
Kod dalmatinera ili dalmatinskih pasa upada u oko točkasto krzno i vesela narav. Pretpostavlja se da je pasmina dalmatinera stara više tisuća godina, a crkvene kronike i njegovo ime ukazuju na to da taj pas potječe iz Hrvatske.
Srodnik je hrvatskih pasmina istarskom kratkodlakom goniču i posavskom goniču. Srodnost dalmatinskog psa i istarskog kratkodlakog goniča je dokazana i veterinarskim istraživanjima Tadije Peraića „Istarski gonič komparativna istraživanja krvne slike“, 1991. i Čedomira Labure: „Istarski gonič istraživanja nekih, dijagnostičkih značajnih biokemijskih parametara u serumu“, 1992. – velika podudarnost fizioloških vrijednosti koncentracije mokraćne kiseline kod obiju pasmina, kao i vrlo slične genetske formule za boju, čime se dokazalo zajedničko podrijetlo obiju pasmina.
U svakom slučaja Hrvatska se može ponositi dalmatinerom ili dalmatinskim psom – jednom od pet najpoznatijih pasmina u svijetu koja čeka da postane prepoznatljivi brand zemlje svog porijekla.
glas-slavonije.hr
|
