|
Potaknuta spomenom moga komentara (Hina, 7. veljače
2016.) u kontekstu tribine koja je prošle nedjelje
održana u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović na
kojoj je gostovao ugledni francuski intelektualac,
pisac i filozof Pascal Bruckner, odlučila sam javno
reagirati.
Na tribinu
sam došla u uvjerenju da ću slušati europskog
intelektualca, autora bogatog opusa kojega izuzetno
cijenim još iz razdoblja kad se tijekom agresije na
Hrvatsku angažirao da istina o tom zločinu stigne u
svijet. Uostalom, to je svakome autentičnom
intelektualcu moralni imperativ da zastupa istinu,
slobodu i dostojanstvo čovjeka. |
Nažalost, ostala sam razočarana, a vjerujem da nisam
bila jedina, jer je najmanje govora bilo upravo o
Brucknerovu opusu, o njegovu posljednjem romanu (Un
bon fils), o njegovu pogledu na ljubav, o krvniku i
žrtvi, o europskom kompleksu krivnje i "demokratskoj
melankoliji". Naime, tribina je bila aljkavo vođena,
dobar dio prijevoda nije se mogao čuti zbog
nesnalaženja provoditeljice pri držanju mikrofona
(Ingrid Šafranek), a pitanja koja smo čuli od
uvaženoga književnika Dražena Katunarića djelovala su
poput nasumce sročenih improvizacija. Na visini
zadatka bio je jedino dr. Žarko Pajić koji nas je u
uvodu u kratkim crtama upoznao s "novom francuskom
filozofijom" i njezinim istaknutijim predstavnicima.
Najveći dio vremena uzurpirala je za sebe gospođa Mani
Gotovac svojim pola sata dugim solilokvijem (uglavnom)
o vlastitoj personi i njezinim herojskim nastojanjima
da dovede Brucknerov dramatizirani komad u Dubrovnik u
doba najžešćeg Domovinskog rata.
Kad su na red konačno došla pitanja
iz publike, Bruckneru je upućena zamolba da iznese
osobno mišljenje o novoizabranom hrvatskom ministru
kulture koji je, kako je rekla dama koja je otvorila
ovu temu, "kontroverzna osoba ekstremno
ideoloških stajališta" na što se Bruckner
pohvalio da je s hrvatskom predsjednicom već
razgovarao o Hasanbegovićevu imenovanju upozorivši
je (dobronamjerno) kako bi ministrova stajališta o
Anti Paveliću i Handžar diviziji, mogla utjecati na
to da dio međunarodne javnosti "Hrvatsku ponovno
vrati u prošlost".
E, tu mi se učinilo da je i uvaženi
gost prevršio mjeru dobroga ukusa i pristojnosti pa
sam reagirala iznenađena ovakvim diskursom ovoga
europskog intelektualca. Priznajem, već sam
doživjela da su pojedini moji kolege u diplomaciji
iznosili "prljavo rublje" pred mudre glave europskih
i svjetskih birokrata tražeći "intervenciju",
ispričavajući se u svoje ime zbog nekih poteza
hrvatskih vlasti ili se jednostavno dodvoravajući
većima i moćnijima, ali nisam još čula ni vidjela da
bi se gost u domaćinovoj kući odlučio docirati mu i
to još o stvarima o kojima "nema cjelovite
informacije" osim iz druge ruke ili iz medija.
Zato sam replicirala Bruckneru
nastojeći mu predočiti obrnutu situaciju u kojoj bi
jedan francuski intelektualac tražio pomoć hrvatskog
kolege da mu kao gost u demokratskoj zemlji
komentira vlastima i javnosti o izboru ovoga ili
onoga vladina dužnosnika pa makar bilo iz plemenitih
pobuda s ciljem spašavanja obraza zemlje kojega
najčešće prljaju upravo oni koji je tužakaju po
svijetu, a istaknula sam i to kako ne priliči
koristiti gosta i tražiti od njega odgovore na
pitanja o kojima nema dostatnih i valjanih
informacija.
Filozof Bruckner mi je odgovorio da
je pitanje Hasanbegovićeva imenovanja
"međunarodno pitanje te da se o njemu može
raspravljati bilo gdje, kao što se, primjerice i o
Višijevskoj Francuskoj, može bilo gdje razgovarati".
Lijepo, ali ne vidim gdje je našao uporište za
ovakvu usporedbu. Gotovo je sigurno da nije čitao
znanstvene radove aktualnog ministra, a ako su mu ih
prepričavali domaćini njegove hrvatske turneje,
bojim se da to nisu bili vjerodostojni izvori. Čudi
me da se uvaženi filozof toliko opustio te se
uhvatio u ovakvu zamku.
Ne zanima me tko je novi ministar
kulture ni kakav je njegov svjetonazor ukoliko će
znati obavljati kvalitetno i savjesno svoj posao kao
što me nije zanimalo niti me tko pitao zanima li me
kad su tu dužnost obnašali Andreja Zlatar Violić,
Berislav Šipuš ili njihovi prethodnici. Ali vrijeđa
me kao građanina ove zemlje što se ponižavamo pred
svijetom tužakajući i lamentirajući nad vlastitom
sudbinom na ramenima europskih mudraca i
dobronamjernih prijatelja dok sami izbjegavamo
vlastitu odgovornost i demokratske instrumente koji
nam stoje pri ruci.
Svjesna sam da se izlažem
potencijalnom linču dežurnih čuvara istine i da će
mi ti dušobrižnici kopati po biografiji ne bi li mi
prišili neki od epiteta kojima danas kite sve one
koji im nisu po volji. Izvolite gospodo. Toga se ni
najmanje ne bojim. Jer otvoreni i argumentirani
dijalog u ovoj maloj zemlji velikih cirkusa i
marifetluka, negativne selekcije i javašluka ne može
se ni očekivati doklegod intelektualci moraju
podilaziti politici da bi preživjeli, političari
tajkunima da bi se obogatili, a tajkuni isključivo
služiti vlastitom probitku. Pitam se gdje je tu
čovjek? Onaj prezreni i odbačeni čovjek izložen
europskoj vjetrometini o kojemu hrvatska
intelektualna krema uglavnom šuti, o kojem je
Bruckner pokušao nešto natuknuti, no, bojim se,
nedovoljno da bi opravdao svoj dolazak u Zagreb.
Tuga
Tarle, www.hkz-kkv.ch
Priredila D. Gaupp
|