Kada bi on progovorio pred njemačkim sudstvom, tisuće
današnjih utjecajnih hrvatskih građana, tisuće bivših
jugoslavenskih "javnih i kulturnih radnika", stotine
novinara, i tisuće bivših malih i velikih udbaških
doušnika, koji i danas rade u školstvu, u
ministarstvima,u velikim tvrtkama, poput INE ili INGRE,
desetci visokih dužnosnika u hrvatskoj diplomaciji i u
hrvatskim medijima, ili HRT-u, našlo bi se na
krivično-pravnoj-medijskoj meti. I na zubu moguće
osvete. Ironija stvaranja hrvatske države htjela je da
"lex talionis", ili zakon "oko za oko, zub za zub",
dosad bude u Hrvatskoj izbjegnut -- i to zahvaljujući
vanjskoj agresiji JNA i pretenzijama Slobodana
Miloševića (1).
No unatoč svog izlaska iz Jugoslavije 1991. g.,
hrvatske vlade nisu riješile ni pitanje suvereniteta, ni
legitimiteta, i ono što je najgore, n državnog
identiteta nove države. Hrvatsku državu zapadni mediji
već punih dvadeset godina sumnjiče i medijski osuđuju za
navodno ustaštvo (2), dočim u praksi, od 1991., pa do
danas, glavne poluge vlasti, kadroviranje u vanjskoj i
domaćoj politici i u zakonodavstvu, čine velikim dijelom
bivši jugokomunisti, bivši udbaški doušnici - ili pak
njihova djeca.
Stoga se retrospektivno otvara
dramatično pitanje glede pravog smisla uspostave
hrvatske države, kao i pitanje o motivima glavnih
aktera u stvaranju Hrvatske. A to uključuje i ulogu
prvog predsjednika Franje Tuđmana i njegove svite u
sigurnosnom aparatu. A u toj sviti, koju je činio
Perković, bilo je stotine malih i velikih perkovića.
Koja je dakle bila svrha stvaranja Hrvatske države
1991. ako su njeni brojni operativci u diplomaciji i
sigurnosnom aparatu, bili bivši utjecajni
jugoslavenski komunisti, njihovi doušnici i njihovi
suradnici, koji su samo godinu dana ranije krivično
proganjali svaku pomisao na stvaranje iste te države?
Može se postaviti radna hipoteza da je
raspad Jugoslavije i rat u Hrvatskoj bio planirani rat
savezne Udbe protiv republičke Udbe u SR Hrvatskoj. A
tu radnu hipotezu mogu potvrditi i neki empirijski
podaci. Dovoljno je promotriti profil najbližih ljudi
oko Slobodana Miloševića i najbližih ljudi oko Franje
Tuđmana, od kojih su i jedni i drugi, ali i svi od
reda, zajedno proizašli iz jugo-titoističkog
sazviježđa.
Je li Tuđman držao u šaci hrvatske udbaše, prijeteći im da će
im za neposluh poslati HOS-ovce da ih srede? Ili su udbaši kontrolirali Tuđmana,
te u biti bili "najzaslužniji" za odcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije? Zvuči
nadrealno, ali dosta uvjerljivo. Nedvojbeno je da je među brojnim bivšim
hrvatskim komunistima i suradnicima Udbe, na samom početku rata 1991.g.,
nastupio strah, jer rat u tzv. Krajini protiv pobunjenih Srba, mogao je lagano
zaokrenuti u pravcu Zrinjevca, Amruševe i Prisavlja.
U moru misterija ostaje zagonetka
zašto hrvatski komunisti, kao zagovornici jugoslavenstva, nisu hrabro otišli u
šumu sa oružjem u rat protiv "separatističke i ustaške države" (koju su brojni
zapadni mediji uistinu tako prozivali od 1991. na dalje), već su hametice
pristupili HDZ-u i počeli glumiti ultrahrvatstvo. Nameće se nadalje i ozbiljna
radna hipoteza da su zaraćeni hrvatski i srpski nacionalisti i dragovoljci
služili kao jeftino topovsko meso u međusobnom razračunavanju jugoslavenskih,
tj. srpskih i hrvatskih komunista i udbaša. Uzroke ratu i krvoproliću u bivšoj
Jugoslaviji ne treba tražiti kod hrvatskih ili srpskih nacionalista, nego
prvenstveno kod jugokomunista.
Homo
sovieticus i homo iugoslavensis: totalitarni duh
Ako se pomno studira duh totalitarizma
onda je shvatljiva i patogeneza moderne Hrvatske. Jer
upravo duh totalitarizma leži u masovnoj
demokratičnosti, a ne u nedostatku demokratičnosti.
(3) Komunizam je "teror svih protiv sviju, jer kada se
borimo za čovječanstvo onda moramo uništiti svakog
koga smatramo neprijateljem čovječanstva" (4). Državni
teror u jugokomunizmu nije bio vertikalne naravi, kao
što je to slučaj u klasičnim diktaturama, već
prvenstveno teror većine protiv manjine, teror opće i
horizontalne naravi.
U praksi to je podrazumijevalo da je svaki građanin
Jugoslavije, da bi preživio i da bi sebi osigurao kakav takav socijalni status,
morao postati i žrtva Sustava, ali i krvnik u Sustavu. "Komunizam je najbliži
masama, bez obzira na to koliko on može imati strašne posljedice za mase" (5).
Ostati karakteran i beskompromisan čovjek u komunističkoj Jugoslaviji pružalo je
tri izbora: robija, emigracija ili potpuna socijalna i ekonomska deklasiranost.
Svatko je u komunističkoj Jugoslaviji bio u strahu od svakog, ali ujedno je
svatko utjerivao strah u kosti svakome. Uostalom, Tito nije samo progonio
poslovične klerofašiste i ustaše, već također i svoje intimne prijatelje, kao
što to pokazuju primjeri Milovana Đilasa i Andrije Hebranga.
Demokratičnost i transparentnost komunističkog terora i
disperzija državnog nasilja, bila je temelj svih komunističkih zemalja. Najbolje
su komunističku patologiju i njene tajne službe opisali bivši komunistički
otpadnici koji su postali naknadno najbolji teoretičari antikomunizma.(6)
Jesu li ili nisu Perković, ili pak bivši državni tužitelj Anto
Nobilo, imali osobnu ulogu u progonima hrvatskih nacionalista nije toliko bitno,
koliko je bitna činjenica da su oni bili dio represivne mašinerije, a i sami u
strahu od svojih partijskih nalogodavaca. Takav je bio željezni zakon komunizma.
Glupo je stoga govoriti o Udbi kao o nekom samostalnom i tajnovitom tijelu, kao
što to često čine brojni i dosta paranoidni hrvatski nacionalisti.
Udba, KPJ i cijeli jugoslavenski sustav bili su povezani u
potpunu cjelinu, u kojoj su podvornik iz neke srednje škole u Zagrebu, čiji je
zadatak bio špijuniranje katoličke nastavnice, ili pak zagrebački taksist na
platnom spisku Udbe, često imao važniju ulogu u jugoslavenskom aparatu nego
visoki sekretar partijskog komiteta iz Općine Trešnjevka.
Ali jugokomunizam, usprkos svoje represivne naravi, baš kao i
komunizam u Sovjetskom Savezu, pružao je prednosti ne samo svojim egzekutorima,
već i brojnim apolitičkim i nestranačkim poslušnicima. Jugokomunizam je davao
nevjerojatne materijalne blagodati svojim poslušnicima, prednosti o kojima
prosječni građanin Amerike ili Njemačke nije mogao sanjati: dobivanje besplatnih
stanova, ozakonjeni nerad, međusobne denuncijacije, kultura zabušavanja,
stjecanje sumnjivih diploma, fingirana bolovanja. Sve to bio je neodoljiv mamac,
ali i ucjena za mnoge Hrvate. Takva je praksa većinu Hrvata, a dakako i ostalih
stanovnika bivše Jugoslavije, učinila nehotičnim i tragičnim polugama u velikom
represivnom kotaču (7).
Nisam ja kriv, on je kriv!
Navedimo par primjera u opisu udbološkog i udbomorfnog
mentaliteta vezanih za novu jezičnu akrobaciju, tzv. "lex perković", koji su
više autobiografske naravi, pa stoga možda i subjektivni u pristupu. Trinaestog
studenog 1985., Okružni sud u Zagrebu, pod predsjedavanjem suca Ivana
Protkovića, osudio je Mirka Sunića i Mirnu Sunić na 4 godine, odnosno na 10
mjeseci zatvora, zbog krivičnog dijela iz člana 131 KZ SFRJ, tj. tzv
neprijateljske propagande. Njihov glavni krimen bio je raspačavanje Nove
Hrvatske, emigrantskog časopisa koji je izlazio u Londonu i čiji je glavni
urednik bio Jakša Kušan.
Časopis je, s današnjeg gledišta, zastupao minimalističku,
konfederalnu Hrvatsku, premda je imao dobre analize o komunizmu i Jugoslaviji.
Glavni tužitelj Anto Nobilo, nakon presude suca Protkovića, u svojoj je
naknadnoj žalbi, tražio još veće kazne za Mirnu Sunić i Mirka Sunića. Režimske
novine dosta su pisale o tom slučaju, a slučaj Sunić imao je donekle i odjeka u
inozemstvu. Mirnu Sunić branili su odvjetnik Ivan Gabelica, današnji počasni
član HČSP-a i odvjetnik Stjepan Herceg, koji je naknadno, u prvoj vladi slobodne
Hrvatske, imao važnu pravosudnu funkciju. Amnesty International je u Francuskoj
prihvatio Mirka Sunića kao zatvorenika savijesti, a u Americi se za njega
također zauzelo i 10 kongresmena.
Kada sam živio u Kaliforniji, sjećam se telefonskog poziva
supruge Thomasa Lantosa, utjecajnog američkog kongresmena židovsko-mađarskog
podrijetla u svezi s Mirkom Sunićem. Dodatnu dokumentaciju prepiske sa
pojedincima iz inozemstva i medijima u Americi, gdje sam tada živio, pohranio
sam u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a neke dokumente kod
stranih kolega i prijatelja u Francuskoj, Americi i Španjolskoj. U svojoj dobro
dokumentiranoj knjizi, sa predgovorom odvjetnika Željka Olujića, Mirko Sunić
memoarski opisuje svoje predzatvorske odvjetničke dane, zatvorske dane u
Lepoglavi i Šibeniku i postzatvorske dane neposredno prije i tijekom raspada
Jugoslavije. Kao što to biva u povijesti raspada svakog režima i dolaska novog,
nakon raspada Jugoslavije, odjednom su Mirka Sunića, koji je također bio znanac
predsjednika Franje Tuđmana, ljudi koji su ga do 1991. izbjegavali, počeli
salijetati i servilno tražiti razno razne usluge...
Najlakše i najgore je davati paušalno moralne ocjene o
pojedincima iz bivšeg jugokomunističkog sustava. Pogotovo prilikom stvaranja
države Hrvatske, kada u modi više nije bila petokraka nego "hvaljen Isus i
Marija" i križ do pupka. Od svih "velikih" Hrvata, bilo u Hrvatskoj, bilo u
emigraciji, tijekom progona Sunića, malo je bilo potpore.
I evo zanimljivosti koju Sunić navodi
u svojoj knjizi: "Rijetki su bili oni koji su se za mene zauzeli. Među onim
rijetkima bio je kardinal Kuharić, prof. dr. Predrag Matvejević i odvjetnik dr.
Jugović. Niti jedna hrvatska ustanova se nije za nas zauzela pa mi je time
ugodnija bila gesta predstavnika SRPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI, koji su se
zauzeli za moje otpuštanje iz zatvora kod predsjedništva SFRJ. Bila su to
poznata imena srpskih intelektualca, književnika, akademika kao što su Ljubomir
Tadić, Dobrica Ćosić, Predrag Palavestra, Kosta Čavoški, Matija Bećković...
Nisam mogao da o toj akademskoj i kavalirskoj gesti kreme srpskih intelektualaca
ne razmišljam pozitivno, ali sam se u isto vrijeme pitao i žalostio kako su
mogli svojim MEMORANDUMOM ovi istaknuti srpski intelektualci nastupati sa
velikosrpskih pozicija, a na štetu hrvatskog naroda u cjelini." ( 8).
U Americi sam tada
radio kao profesor i imao kontakte sa novinarima i objavljivao brojne novinske
članke i pisma o hrvatskim političkim zatvorenicima. U lipnju 1987., Mate
Meštrović, predsjednik emigrantskog Hrvatskog narodnog vijeća i ja, zajedno sa
još desetak emigrantskih intelektualaca srpskog, albanskog i slovensko
podrijetla, bili smo pozvani na okrugli stol od utjecajne "nevladine" američke
institucije "Freedom House", u New Yorku, na kojem je glavna tema bila budućnost
Jugoslavije. Na okruglom stolu imao sam kratko izlaganje o neodrživosti
Jugoslavije i Udbinom teroru. (9). Stanoviti Vladini krugovi u Americi nisu bili
naivni. Znali su da su dani Jugoslavije odbrojeni, premda su se američke vlasti
službeno zaklinjale, sve do 1991., za "očuvanje integriteta i jedinstva
Jugoslavije".
Iznenađenja započinju 1993., kad sam kao povratnik počeo raditi u
novoosnovanom Ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske. U kuloarima sam sretao
ljude čiji sam jugo-pedigree donekle poznavao iz emigrantskih dana. A i oni su
znali da ja znam što oni znaju da ja znam o njima! Spomenuti su prije 1990.
radili kao bivši jugoslavenski dopisnici iz inozemstva, a od 1991. kao visoki
hrvatski diplomati, poput Zorana Bošnjaka, Vladimira Drobnjaka, Vladimira
Mateka, Mirka Galića i drugih. Bivši ministar Mate Granić, nekada je bio osobni
liječnik Milke Planinc, predsjednice Saveznog izvršnog vijeća komunističke
Jugoslavije.
Ironijom sudbine nije isključeno da smo se početkom osamdesetih
godina Granić i ja mimoišli u Washingtonu, kada je on bio u službenom posjetu
Americi, u pratnji svoje šefice Milke Planinc, a ja, svojim brojnim emigrantskim
i antikomunističkim nastupima u Americi u isto vrijeme rušio isti sustav kojeg
je njegova šefica došla braniti u Ameriku. Lista visoko rangiranih novonastalih
hrvatskih diplomata, odnosno recikliranih jugoslavenskih diplomata, duga je.
Izgleda da za njih ne vrijede zakonske odredbe o starosnoj mirovini, ali niti
biološki zakoni skleroze, budući da i dalje većina krepko živi, premda ovaj puta
ne više kao nesvrstani titoisti, već kao zagovornici kapitalizma i ljubitelji
NATO-a i razno raznih euro-integracija. Frane Krnić, visoko rangirani donedavno
hrvatski ambasador u Češkoj, ima 70 godina, a nekada je bio šef kabineta
jugoslavenskog ministra za vanjske poslove Budimira Lončara i visoko rangirani
član jugoslavenskog SSIP-a. (" Savezna Služba Inostranih Poslova").
Aleksandar Stipetić, sa svojih 68 godina, danas je hrvatski
ambasador u Albaniji, a nekada je u SFRJ-u bio djelatnik u SSIP-u službe koja se
bavila tzv. "neprijateljskom emigracijom u SID-u. ("Služba za Informacije i
Dokumentaciju"). Ljerka Alajbeg, nedavno izvučena iz mirovine, nekoć je bila
diplomatkinja u bivšoj Jugoslaviji. Bivši djelatnik zadužen u Jugoslaviji za
"neprijateljsku emigraciju", Siniša Pervan, i danas ima nekakvu pisarsku
funkciju na Zrinjevcu. Pitam se često jesu li ti ljudi, a konačno i sam Josip
Perković, pomogli Tuđmanu da dođe na vlast ili je Tuđman njih doveo na vlast?
U kritikama stranih medija, početkom devedesetih godina, u
kojima je bilo stalno riječi o "građanskom ratu" u Jugoslaviji i kako u
Hrvatskoj "vladaju ekstremni nacionalisti", službeno sam odgovarao po stranim
medijima, ali bez traženja blagoslova Granića (10). Embargo na uvoz oružja, koji
je bio nametnut Hrvatskoj, a koji se odrazio u velikom broju poginulih Hrvata,
dobrim je dijelom bio rezultat mlitavosti hrvatske diplomacije kao i raširenog
mišljenja na Zapadu da je nova Hrvatska uistinu "neoustaška i ekstremno desna
zemlja". Moji vrli diplomatske kolege nikada nisu našli za shodno da jasno i
glasno kažu svim stranim medijima: "Ma ne, gospodo! Mi smo primjer da današnja
Hrvatska nije nikakva ustaška niti nacionalistička zemlja! Pa zaboga, mi smo svi
"deca komunizma"!"
Rad bivših jugonovinara i jugodiplomata u bivšoj SFRJ nije bio
promocija uglate glagoljice nego čuvanje komunističke Jugoslavije. Kako dakle od
bivših stupova jugoslavenstva tražiti da u novoj Hrvatskoj brane hrvatske
interese u svijetu? Nije potrebno optuživati navedene ljude niti stotine drugih
da su radili ili nisu za Udbu. To je besmisleno pitanje u totalitarizmu. Postoji
kratko i jasno pitanje koje svaki građanin Hrvatske može i mora njima postaviti:
"Gospodine (ili druže), kako ste postali novinar, kako ste postali diplomat u
bivšoj Jugoslaviji"?
Ali isto pitanje vrijedi i za sve bivše dekane, sve šefove
tvrtki, za sve HAZU ljude, ali nažalost i za brojne moje kolege bivše "pasošare"
koji su nakon 1991. postali gromoglasni Hrvati. Simpatični Svjetlan Berković,
također bivši jugodiplomat, a sadašnji hrvatski ambasador u Sloveniji, jednom mi
je spomenuo, na mandatu u Kopenhagenu 1995., kako je kao jugoslavenski diplomat
čitao moje članke u emigrantskoj Novoj Hrvatskoj, a pritom je upitao kako da
školuje djecu u Americi. Takav je scenarij i danas u svim hrvatskim diplomatskim
središtima diljem svijeta. Primo vivere dopo filosofare!
Samopouzdanje Nobila, Perkovića i tisuće drugih hrvatskih
perkovića iz bivšeg jugoslavenskog sustava ne treba podcjenjivati, jer svaki
doušnik ili suradnik represivnog aparata u totalitarizmu pravda svoju suradnju
riječima: "Pa nisam ja kriv, on je kriv"! Pa i drugi to rade"! Sadašnja
vladajuća klasa u Hrvatsko najradije bi htjela da Perković nestane - što nikada
nije isključeno. Logično, u današnjim pravnim okvirima Hrvatske, Perković može
mirno spavati jer cijeli državni aparat, cijeli Sustav, čine manje-više ljudi
njegova kova.
Kardinalnu pogrešku učinilo je hrvatsko iseljeništvo i tzv.
"ustaška emigracija", koja je 1991. godine, kada je počela jagma za njenim i
našim novcem i trudom, službeno prekrštena u romantičnu "hrvatsku dijasporu". U
svojoj beskrajnoj naivnosti, hrvatski iseljenici nisu znali da za svaki
poklonjeni pesos, za svaki, dolar, za svaku marku, i konačno za svaki "Heckler
und Koch", postave zahtjev prvoj hrvatskoj vladi da postupno počne odstranjivati
jugoslavenski kadar.
A o hrvatskim i stranim dragovoljcima ne treba više pričati.
Izgleda da su se oni prevarili u adresi bojišnice 1991. Borili su se i ginuli za
državu, koje se sada, kako god se uzme, moraju sramiti.
Piše: prof. Dr. Tomislav Sunić (www.tomsunic.com)
Izvor: Hrvatski tjednik |