I ove godine patrijarh srpski Irinej uputio je božičnu čestitku pravoslavnim vjernicima u Srbiji i izvan Srbije sa željama koje su lijepo sročene i opče prihvatljive, ali is kratkim osvrtom na zlo u svijetu, koje je posljedica udaljavanja od vjere i od Kristova učenja. Zapitao se "zar je moguće da netko s imenom Božjim na usnama ubija nevinu djecu, žene, zarobljenike i prognanike". "U ime kojega i kakvoga Boga to čini? U ime koje i kakve religije to čini?" U te želje upleo je i apel sunarodnjacima izbjeglim "sa svojih stoljetnih ognjišta, iz Dalmacije, Like, Slavonije, Baranje, s Banije i Korduna, kao i iz raznih krajeva BiH", da učine sve što do njih stoji da se vrate na svoja stoljetna ognjišta, da ih obnove, unaprijede i sačuvaju za pokoljenja koja će doći.

Dobrim željama se, jasno, nema što prigovoriti. Međutim, patrijarhovo pitanje "zar je moguće da netko s imenom Božjim na usnama ubija..." budi neugodne uspomene i neugodan osjećaj. Nije daleko doba kada su se takva zla i u našim krajevima događala.

I dok je pokojni kardinal Kuharić vapio: "Ako su oni spalili vaše kuće, nemojte vi njihove" i sl. iz Srpske pravoslavne Crkve takvi se pozivi nisu čuli. Kako i bi kada se stvarala velika Srbija. A tko šuti, odobrava, tako izreka kaže. Zato, premda je patrijarhovo pitanje u skladu s kršćanskim naukom duboko humano, sagledano u kontekstu ne tako davnih zbivanja, ono je zapravo duboko licemjerno. Neugodu uvećava i sjećanje na njegove riječi iz kolovoza 2015., kada je krivotvorio povijesne činjenice rekavši da Srbi u Dalmaciju nisu došli tek s Turcima (u 16. stoljeću), nego da su u njoj od 14. stoljeća i da je ona srpska postojbina.

Genocidje bio i ostao konstanta srbijanske politike, kolikogod se to Srbija trudila prikriti. I najnovija prošlost to pokazuje: što je tzv. Republika Srpska nego genocidom stvorena "srpska krajina". SPC imala je u tome bitnu ulogu jer je uvijek bila služavka režima. Plač za "Dušanovim carstvom" i klaćenje s "moštima cara Lazara" pokazivali su put kojim treba poći i granice na koje treba doći.

I nakon svega patrijarhov dvolični plač nad zlom u svijetu, dok se ono u vlastitom dvorištu ne vidi! Kako i bi kada SPC drži "trinaestim apostolom", "svetim srpskim jevenđelistom" i "najvećim Srbinom poslije svetog Save" Nikolaja Užičkoga i Ohridskoga (Nikolaj Velimirović), utemeljitelja ideologije svetosavskoga nacionalizma i Hitlerom oduševljenoga zadrtog antisemita, za kojega su katoličanstvo i protestantizam "zapadne kršćanske hereze", a europski narodi "jazavci, dvonogi majmuni..., zverovi..". Za SPC on je "Novi Zlatousti" i uvršten je među 100 najznamenitijih Srba svih vremena. Svetcem se proglašava nekoga tko je uzor ljudima, a spomenuti bi uzorom valjda trebao biti po riječima milim srpskomu uhu: "Malena je ovo zemlja, deco, u kojoj ste vi rođeni. No ona i nije cela vaša otadžbina, no samo jedan deo vaše buduće otadžbine. Ona predstavlja samo jedan sprat ove građevine, čiji plan mi svi nosimo u pameti" (Nikolaj Velimirović: "Beseda o budućoj srećnoj otadžbini").

I što je to nego nastavak "Načertanija", projekta od kojega Srbija (vlast, političari, intelektualci, SPC) ne odustaje, a građani - birajući na čelna mjesta države dokazane četnike - to zdušno podržavaju.

U apelu sunarodnjacima izbjeglim "sa svojih stoljetnih ognjišta, iz Dalmacije, Like, Slavonije, Baranje, s Banije i Korduna, kao i iz raznih krajeva BiH" patrijarh je ostao dosljedan svojoj božičnoj čestitki iz 2014. godine. Potpuno je jasno da za njega Hrvatska kao država ne postoji, da je to niz pokrajina kojima on priželjkuje budućnost predviđenu "Načertanijem". To je samo nastavak dugogodišnje predatorske politike države Srbije, za koju su odgajane sad već brojne generacije. U knjizi "Tajni rat Srbije" P. C Cohen navodi podatak da je Charles Jelavich (1983.) analizirao više od 150 srpskih udžbenika za osnovne škole, izdanih od priznanja srpske neovisnosti (1878.) do 1914. i da su sve zemlje, koje će kasnije uči u sastav Jugoslavije (s izuzetkom Slovenije), bile obilježene kao tradicionalne srpske zemlje nastanjene Srbima. Tako se utirao put velikoj Srbiji.

A način ostvarenja toga cilja samo je jedan: genocid. "Zar je moguće da netko s imenom Božjim na usnama ubija nevinu djecu, žene, zarobljenike i prognanike? U ime koje i kakve religije to čini?" Taj patrijarhov plač nad zlom u svijetu vrhunac je dvoličnosti i izvrstan primjer bizantizma: nepouzdanosti, prevrtljivosti i prilagodljivosti.

Ante Matana, Rijeka, Glas koncila, www..hkz-kkv.ch