|
I ove godine patrijarh srpski Irinej uputio je božičnu
čestitku pravoslavnim vjernicima u Srbiji i izvan
Srbije sa željama koje su lijepo sročene i opče
prihvatljive, ali is kratkim osvrtom na zlo u svijetu,
koje je posljedica udaljavanja od vjere i od Kristova
učenja. Zapitao se "zar je moguće da netko s
imenom Božjim na usnama ubija nevinu djecu, žene,
zarobljenike i prognanike". "U ime kojega i kakvoga
Boga to čini? U ime koje i kakve religije to čini?"
U te želje upleo je i apel sunarodnjacima izbjeglim "sa
svojih stoljetnih ognjišta, iz Dalmacije, Like,
Slavonije, Baranje, s Banije i Korduna, kao i iz
raznih krajeva BiH", da učine sve što do njih
stoji da se vrate na svoja stoljetna ognjišta, da ih
obnove, unaprijede i sačuvaju za pokoljenja koja će
doći. |
Dobrim željama se, jasno, nema što prigovoriti.
Međutim, patrijarhovo pitanje "zar je moguće da
netko s imenom Božjim na usnama ubija..." budi
neugodne uspomene i neugodan osjećaj. Nije daleko doba
kada su se takva zla i u našim krajevima događala.
I dok je pokojni kardinal Kuharić
vapio: "Ako su oni spalili vaše kuće, nemojte vi
njihove" i sl. iz Srpske pravoslavne Crkve
takvi se pozivi nisu čuli. Kako i bi kada se
stvarala velika Srbija. A tko šuti, odobrava, tako
izreka kaže. Zato, premda je patrijarhovo pitanje u
skladu s kršćanskim naukom duboko humano, sagledano
u kontekstu ne tako davnih zbivanja, ono je zapravo
duboko licemjerno. Neugodu uvećava i sjećanje na
njegove riječi iz kolovoza 2015., kada je
krivotvorio povijesne činjenice rekavši da Srbi u
Dalmaciju nisu došli tek s Turcima (u 16. stoljeću),
nego da su u njoj od 14. stoljeća i da je ona srpska
postojbina.
Genocidje bio i ostao konstanta
srbijanske politike, kolikogod se to Srbija trudila
prikriti. I najnovija prošlost to pokazuje: što je
tzv. Republika Srpska nego genocidom stvorena
"srpska krajina". SPC imala je u tome bitnu ulogu
jer je uvijek bila služavka režima. Plač za
"Dušanovim carstvom" i klaćenje s "moštima cara
Lazara" pokazivali su put kojim treba poći i granice
na koje treba doći.
I nakon svega patrijarhov dvolični
plač nad zlom u svijetu, dok se ono u vlastitom
dvorištu ne vidi! Kako i bi kada SPC drži
"trinaestim apostolom", "svetim srpskim
jevenđelistom" i "najvećim Srbinom poslije svetog
Save" Nikolaja Užičkoga i Ohridskoga (Nikolaj
Velimirović), utemeljitelja ideologije svetosavskoga
nacionalizma i Hitlerom oduševljenoga zadrtog
antisemita, za kojega su katoličanstvo i
protestantizam "zapadne kršćanske hereze", a
europski narodi "jazavci, dvonogi majmuni...,
zverovi..". Za SPC on je "Novi Zlatousti" i uvršten
je među 100 najznamenitijih Srba svih vremena.
Svetcem se proglašava nekoga tko je uzor ljudima, a
spomenuti bi uzorom valjda trebao biti po riječima
milim srpskomu uhu: "Malena je ovo zemlja, deco, u
kojoj ste vi rođeni. No ona i nije cela vaša
otadžbina, no samo jedan deo vaše buduće otadžbine.
Ona predstavlja samo jedan sprat ove građevine, čiji
plan mi svi nosimo u pameti" (Nikolaj Velimirović:
"Beseda o budućoj srećnoj otadžbini").
I što je
to nego nastavak "Načertanija", projekta od kojega
Srbija (vlast, političari, intelektualci, SPC) ne
odustaje, a građani - birajući na čelna mjesta
države dokazane četnike - to zdušno podržavaju.
U apelu sunarodnjacima izbjeglim "sa svojih
stoljetnih ognjišta, iz Dalmacije, Like, Slavonije,
Baranje, s Banije i Korduna, kao i iz raznih krajeva
BiH" patrijarh je ostao dosljedan svojoj
božičnoj čestitki iz 2014. godine. Potpuno je jasno
da za njega Hrvatska kao država ne postoji, da je to
niz pokrajina kojima on priželjkuje budućnost
predviđenu "Načertanijem". To je samo nastavak
dugogodišnje predatorske politike države Srbije, za
koju su odgajane sad već brojne generacije. U knjizi
"Tajni rat Srbije" P. C Cohen navodi podatak da je
Charles Jelavich (1983.) analizirao više od 150
srpskih udžbenika za osnovne škole, izdanih od
priznanja srpske neovisnosti (1878.) do 1914. i da
su sve zemlje, koje će kasnije uči u sastav
Jugoslavije (s izuzetkom Slovenije), bile obilježene
kao tradicionalne srpske zemlje nastanjene Srbima.
Tako se utirao put velikoj Srbiji.
A način
ostvarenja toga cilja samo je jedan: genocid. "Zar
je moguće da netko s imenom Božjim na usnama ubija
nevinu djecu, žene, zarobljenike i prognanike? U ime
koje i kakve religije to čini?" Taj patrijarhov
plač nad zlom u svijetu vrhunac je dvoličnosti i
izvrstan primjer bizantizma: nepouzdanosti,
prevrtljivosti i prilagodljivosti.
Ante Matana, Rijeka, Glas koncila, www..hkz-kkv.ch
|