Da nije bilo NDH, ne bi bilo ni današnje samostalne
Hrvatske
S Višnjom Pavelić, starijom kćeri
hrvatskog poglavnika dr. Ante Pavelića, razgovarali
smo u njezinu stanu u Madridu, te na nekoliko
madridskih lokacija. I danas, punih 70 godina nakon
vihora Drugoga svjetskog rata ova bodra starica
ulaže svu svoju energiju u obranu vlastite istine o
jednome vremenu. To je vrijeme obilježilo njezin
život i u cijelosti odredilo njezinu sudbinu. Sve
kad bi i htjela, ona od tog vremena ne može pobjeći.
Što god se oko nje zbivalo u nizu poslijeratnih
desetljeća, sve ju je uvijek vraćalo u to vrijeme
sudbinskih ratnih zbivanja. Ta zbivanja nisu
odredila samo sudbinu nje i njezine obitelji, već i
sudbinu njezina naroda.
Iako otežanoga kretanja, oslanjajući
se na štap, gospođa Višnja dočekala nas je ispred
ulaza kuće u kojoj stanuje. Dio je to mirnoga
madridskoga predgrađa u neposrednoj blizini Realova
stadiona Santiago Bernabéu. Gostoljubivo nas uvodi u
svoju dnevnu sobu, koja kao i čitav stan odiše
skromnošću i urednošću. Na policama je priručna
biblioteka s biranim naslovima. Na udarnome mjestu
pet svezaka Hrvatske enciklopedije i nacionalna
povijest iz pera Vjekoslava Klaića, te bogata
pravaška literatura. U drugim sobama savršeno
pedantno poslagani su materijali za objavljivanje
budućih izdavačkih projekata, arhivski materijali i
bogata dokumentacija, poput originalnih Rimskih
ugovora, fotodokumentacije i onodobnih novinskih
izdanja.
U posebnoj je sobi smještena
literatura i pisana ostavština brata Velimira, koji
je umro u Madridu 1998. godine. Dok razgovaramo,
gospođa Višnja, iako s naporom, brzo ustaje,
sigurnom rukom uzima i donosi nam fascikl, izrezak
iz novina ili kakvu fotografiju, kao potkrjepu svake
svoje teze. Nerado se upušta u razmatranje dnevne
politike, ali za povijesna je pitanja uvijek
spremna.
- Najveći dio života proveli ste
u emigraciji. Kada i kako ste prvi put napustili
Hrvatsku?
Bilo je to 1929. godine, tzv 'prva
emigracija'. Ja sam imala samo šest godina, jer sam
rođena u Zagrebu, 31. svibnja 1923. S mamom, bratom
i sestrom prešla sam iz Sušaka u Rijeku, koja je
tada bila u Italiji. Tamo nas je čekao otac, koji je
došao pred nas iz Berlina. Prvi grad u kojem smo se
smjestili bila je Bologna. Tu smo bili kratko, prije
odlaska u Livorno. Tamo su već 1930. ili 1931., (ne
sjećam se točno), jugoslavenski agenti pokušali prvi
atentat na tatu, koji nije uspio. Iz Livorna je naša
prva slika s tatom. Potom smo se preselili u Arezzo,
gdje je tata počeo tiskati svoje tekstove. Idući
grad mislim da je bila Modena. Tamo sam pošla u
školu i tamo sam kod časnih sestara primila prvu
pričest. Ja sam bila najstarija, sestra Mirjana je
bila mlađa i još nije išla u školu. Tata je htio da
Velimir ide kod jezuita. Gdje god su oni imali
predavanja, tata ih je išao slušati. Tako je brat do
kraja bio kod jezuita.
- I nakon Modene?
Nakon Modene, Verona, Brescia,
Torino. Tata se na raznim mjestima sastajao s
ljudima iz Hrvatske, a mi smo po dolasku u novo
mjesto uvijek mijenjali identitet, tj. ime i osobne
dokumente. Onda je supruga generala Ivana pl.
Perčevića, koja je bila dobra s mamom, savjetovala
da me pošalju u Švicarsku, u Rohrschach na
Bodenskome jezeru. To je blizu St. Gallena, a škola
u koju sam tamo išla zvala se Stellamaris. Tada je
tatin glavni ured bio u Milanu. Tijekom mojega
boravka u Rorschachu dogodio se atentat u Marseilleu
i tata je dospio u zatvor u Torinu. Kako je uskoro
1935. g. izbio rat u Abesiniji, nije se moglo slati
novac, ja sam se vratila u Italiju i nastavila u
Firenzi pohađati prvi razred srednje škole. Ondje
sam ostala do kraja, tj. do 1941. g. i završila
školu.
- To su tridesete godine,
Italija je tada već uvelike bila fašistička zemlja.
Kako se to odražavalo na Vašu obitelj?
Moram reći da mi s tim nismo imali
nikakve veze. Kad smo mijenjali boravište, ljudi
uopće nisu znali naš pravi identitet. Mi s fašizmom
nismo imali apsolutno ništa, ni u školi, ni bilo
gdje drugdje. Nikad se o tome nije govorilo. Već je
bio rat i kod nas se govorilo se o bombardiranjima,
ali ne o fašizmu.
- Naime, kad se danas u
hrvatskoj javnosti govori o ustaštvu, vrlo često se
kaže da je to bio profašistički pokret.
To nema nikakve veze. Za to ne
postoji nikakva osnova, ni u ustaškim načelima ni u
bilo čemu drugom. Dolazili su prijatelji koji su se
zalagali za hrvatsku stvar, ali o fašizmu nikad nije
bilo riječi. U školama i u talijanskoj javnosti
koristilo se fašističko znakovlje i odore, ali mi
nikad nismo imali odore, nego smo uvijek bili u
civilu. Ni na koji način nismo bili dio toga
pokreta.
- Kako i kada ste došli u Zagreb?
Od 5. travnja krugovalna postaja
Glavnog ustaškog stana "Velebit" pozivala je iz
Firenze hrvatski narod na uspostavu hrvatske države.
Sestra i ja čitale smo te proglase koje je tata
napisao. Brat je puštao glazbu, jer on je svirao
violinu i glasovir. Spiker na tom radiju, koji je
tata unajmio da može poslati ove objave, bio je i
general Vilko Pećnikar te povjerenik za novinstvo i
promidžbu, Mijo Bzik, koji se s tatom vratio u
Zagreb 15. travnja. Nakon proglašenja, NDH nije bilo
ni dana bezvlašća, jer su se sve institucije
Banovine Hrvatske stavile na raspolaganje
novouspostavljenoj državi. Nakon tate i brata, osam
do deset dana kasnije došli smo mama, sestra Mirjana
i ja.
- O ocu govorite s dosta
nježnosti i uvažavanja?
Naravno. To je zato što ga pamtim
kao nježna i brižna oca. Bio nam je dobar, o svemu
je brinuo, o hrani i odijevanju, vodio nas je u
školu. Znala se disciplina i urednost, ali on nikada
nije bio grub i nikada ni u čemu na nas djecu nije
podigao glas. Ali ljudi su toliko gluposti govorili
što jednostavno nema nikakve veze s istinom.
- Jedna od najtežih optužaba
protiv Poglavnika jest ona o rasnoj i nacionalnoj
nesnošljivosti. Jesu li po Vama te optužbe istinite?
Ne. Tata nije imao nikakvih
nacionalnih predrasuda. Vi preslikavate ratne sukobe
na nacionalne odnose. To je krivo. Osobno nemam
ništa protiv Srba, kao što ni moj otac nije imao. On
se jedino borio protiv velikosrpske politike koja se
provodila u predratnoj Kraljevini Jugoslaviji. Ta
velikosrpska politika je u Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj poticala Srbe na otpor i rušenje hrvatske
države. Četnički i komunistički buntovnici su
počinili brojne zločine već od samog početka NDH. To
je dovelo do općeg nepovjerenja prema Srbima, dovelo
je, na žalost, do ratnih prilika, do
neprijateljstava i oružanih sukoba sa Srbima. No, to
objektivno ratno neprijateljstvo nema nikakve veze s
nacionalnom mržnjom i s isključivošću. Tko god je
pristao uz hrvatsku državu i nije služio
protivnicima države bio je dobrodošao.
- Hoćete li reći da nitko od
nevinih osoba nije progonjen zbog pripadnosti drugoj
naciji?
To ne ću reći. Morate znati da je
bio rat. Bilo je mnogo mržnje i podlih napada na
novonastalu državu. Država je bila rušena i
ugrožavana s mnogih strana. Pritom ne zaboravite da
su hrvatske žrtve, koje su stradale od komunista i
četnika, bile uglavnom nevine. U takvoj situaciji
moglo je doći i do nevinih žrtava na drugoj strani,
više kroz borbena djelovanja, a mnogo manje zbog
neodgovornih postupaka skupina ili pojedinaca. Ali
to nikad nije bila službena državna politika. Takve
je pojedince hrvatska vlast strogo kažnjavala, dok
druga strana svoje zločince nije kažnjavala.
- Zašto su onda pravoslavci
odbili podržati NDH?
To su velikosrpske i komunističke
laži. U vojsci i u vlasti NDH bilo je mnogo
pravoslavaca. General-pukovnik Fedor Dragojlov bio
je od 1943. do kraja 1944. glavni zapovjednik
Hrvatske vojske. General-poručnik Gjuro Gruić bio je
glavar Glavnoga stožera Hrvatskih oružanih snaga.
Ministar u Hrvatskoj državnoj vladi bio je i dr.
Savo Besarović. Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju
igrao je Mirko Kokotović. Cijelo vrijeme rata u
Hrvatskome narodnom kazalištu nastupali su Dejan
Dubajić, Aco Binički, Mila Dimitrijević. Svi su oni,
i brojni drugi, bili pravoslavci. S pravoslavcima je
bilo problema jedino tamo gdje ih je zahvatio
četnički ili komunistički bunt protiv države.
- Zašto je onda provođeno
prekrštavanje?
Moj je otac zabranjivao
prekrštavanje i nije ga dopuštao, jer je u tome
vidio neke prizemne interese. To nikad nije bila
službena politika. U knjizi 'Hrvatska pravoslavna
crkva', koju sam osobno uredila, nalazi se tatin
tekst 'Istina o tobožnjem prekrštavanju
pravoslavnih'. On je 28. veljače 1942. u Hrvatskome
državnom saboru rekao: 'U pravoslavlje ne dira
nitko, ali u Hrvatskoj ne može biti Srpske
pravoslavne crkve'. Srpska imperijalna politika
koristila se pravoslavljem za svoje političke
ciljeve u borbi protiv hrvatske države, a to moj
otac nije mogao dopustiti. Zato je osnovana Hrvatska
pravoslavna crkva, kojoj je na čelu bio patrijarh
Grigorij Ivanovič Maksimov Germogen. Otac je isticao
načelo oca domovine Ante Starčevića "da se po vjeri
ne dijeli ni jedan narod, da vjera mora biti
slobodna tako da ne smije u ničiju dirati, ni svoju
drugom silom nametati". Nije imao ništa protiv bilo
koje vjere, pa ni protiv pravoslavlja, ali je imao
protiv zlorabljenja pravoslavlja za stranu politiku.
O tome je jako dobro pisao osječki odvjetnik dr.
Stjepan Hefer.
- Kako objašnjavate donošenje rasnih zakona u NDH?
U onim teškim prilikama Poglavnik je
morao učiniti neke neželjene stvari. Stvorio je
državu s nizom problema i nedostataka, ali
alternativa je bila da nema nikakvu državu. Njemačka
nije jednostavno i lako priznala NDH. Jedan je od
uvjeta bilo i donošenje tih zakona. Glede rasnih
zakona treba znati da se otac koristio svim
mogućnostima da te zakone izbjegne i zabaci.
Uostalom, moja majka Mara podrijetlom je Židovka. To
su bile i žene brojnih ustaških dužnosnika. Otac je
ustanovio titulu počasni arijevci kako bi zaštitio
Židove od primjene tih zakona.
- Jeste li za vrijeme rata čuli
za Jasenovac?
Ne, nikada za vrijeme rata. Bila sam
očeva tajnica od najvećega povjerenja, ali tome
nikada ništa nisam čula. Moj otac ni poslije rata
nije mnogo pričao o Jasenovcu. Moguće je da je u
ratnome metežu bilo nevinih žrtava, ali vidjela sam
više dokumenata Crvenog križa, koji je obilazio
logor, koji svjedoče da se tamo humano postupalo.
Iako sam Hrvatsku napustila kao mlada djevojka,
temeljem ozbiljnih istraživanja znam da se radi o
lažnome mitu koji je broj žrtava monstruozno
preuveličao. Žalim zbog svakoga nevino stradalog
čovjeka, ali nedopustivo je da se zbog političkih
potreba brojke preuveličavaju. Žrtava je ionako
uvijek previše, koliko god da ih ima.
- Kakav je bio odnos s
muslimanima?
Perfektan. O tome odnosu i suradnji
možete mnogo saznati iz knjige koju sam vam darovala
'Džamija poglavnika Ante Pavelića'. To je bio pravi
primjer vjerske snošljivosti i bratskoga
razumijevanja. Takav je bio odnos i s pravoslavcima
koji nisu potaknuti na pobunu protiv države. Da nije
zlogukih neprijatelja koji hrvatskome narodu spore
pravo na opstanak i neovisnost i da nije bilo teških
ratnih okolnosti, moj bi otac bio priznat kao pravi
pobornik vjerskoga pluralizma i snošljivosti ili,
kako se to danas veli, multikonfesionalnosti.
Zanimala ga je samo država i državna nacija, bez
koje ne može biti države. Tko je koje vjere, nije mu
bilo važno.
- Kako ste gledali na kritike i
optužbe koje su širili moćni krugovi u Hrvatskoj, u
svijetu, a ponekad i u emigraciji protiv Poglavnika?
Uvijek smo nastojali odgovoriti na
sva pitanja, riješiti sve nesporazume. Tko god nam
je pisao, svatko je dobio odgovor. Tko je rekao
nešto protiv tate, uvijek smo, na sve moguće načine,
nastojali sve ispraviti i reći istinu. Ali bilo je
toliko zlonamjernih riječi da se bilo teško s time
nositi. Jedino su naše novine 'Hrvatski domobran' u
Buenos Airesu pisale korektno i istinito. No ondje
je od 1947. izlazio i 'Glas sv. Antuna', koji su
izdavali fratri i koji je sve radio protiv tate, sve
kako bi se riješili Pavelića.
- Koje su Vas optužbe najviše
pogađale?
Sve su optužbe ružne kad znate da su
neistinite. Ali mene je najviše pogađalo što su
najgore laži dolazile od katoličkih Hrvata.
- O tome povijesnom razdoblju
posljednjih je godina podrugljivo pisao beogradski
novinar Pero Zlatar, pisao je o Poglavniku i o Vama
osobno. Kako ste doživjeli njegovo pisanje i što
biste mu poručili?
Ništa posebno, jer se radi o običnom
izdajici i lažljivcu. Njegovo je pisanje
pamfletskoga tipa i nema nikakve podloge u
stvarnosti. On se nije potrudio istražiti i saznati
istinu, nije imao nikakvih dokumenata pa je pustio
mašti na volju. Za takve ima jedan stih pjesnika i
filozofa Đure Arnolda: 'Zagraktalo vrana silan broj
/ Što otrov na me riga / Moj prezir cijeloj družbi
toj / Ta ne pjeva se vražji poj bez Kainova žiga'.
- Što mislite zašto tako piše?
Zbog svojih protuhrvatskih interesa,
on se tipičnom udbaškom metodom poslužio neistinama.
On izmišlja i govori da je moja majka bila pohlepna.
- Kako Vam je u Španjolskoj? Osjećate li se konačno sigurno?
Bilo je različitih razdoblja. Sada
je dosta dobro, ali ljevica koja računa na skoro
preuzimanje vlasti već je najavila neka nasilna
rješenja, koja izazivaju nespokoj.
- Od čega živite?
Kao što vidite, živim vrlo skromno,
kao i cijeli život, uostalom. Nemam mirovinu, živim
isključivo od izdavaštva, od prodaje knjiga i od
donacija hrvatske emigracije.
- Je li Vam dosadila emigracija?
Biste li se vratili u Hrvatsku?
Na žalost, mislim da za to nema
uvjeta. Bolesna sam i svakim danom sve teže se nosim
s godinama. Dapače, posljednjih su se godina i
prilike u domovini pogoršale i mislim da sam, kako
vrijeme protječe, sve dalje od takvog rješenja.
- Vidim da na posebnome mjestu
držite dokumentaciju i izvornike Rimskih ugovora.
Zašto ih je Poglavnik potpisao?
Zato što u tom trenutku, 18.
travnja, NDH nije imala ustrojenu vojsku i nije se
ni s čime mogla oduprijeti Mussoliniju, koji je
prijetio da će u protivnome okupirati Hrvatsku sve
do Karlovca. Poglavnik je Ugovore potpisao, ali ih
nikad nije prihvatio, kao što nije priznavao ni
okupaciju Međimurja. Dapače, uvijek je govorio da
treba čekati trenutak kad ćemo 'Talijane baciti u
more'. To je i učinio kad je nakon kapitulacije
Italije proglasio pripojenje okupiranih krajeva
matici zemlje. Zahtijevao je isto i za Istru, ali
Hitler je odredio da će se to pitanje riješiti nakon
rata.
- Što kažete na optužbe iz
emigrantskih krugova da je Poglavnik kukavički
ostavio narod i vojsku poslije povlačenja na Zapad?
Znam da bi neki bili sretni da je i
Poglavnik stradao na Bleiburgu ili na kojem od
križnih putova. To se srećom nije dogodilo. Osim
vlastite žrtve, on ne bi bio umanjio stradanja, niti
je bio u mogućnosti zaustaviti tragediju Bleiburga.
- Recite nam za kraj kako danas
nakon sedamdeset godina od pada NDH gledate na
pojavu te države kojoj je Vaš otac bio na čelu? Jesu
li se Vaši pogledi promijenili s obzirom na brojne
kritike kojima je bila izložena ta država, njezino
vodstvo kao i općenito tadašnja državna politika?
Vrijeme mnoge stvari može
promijeniti, ali ne može promijeniti istinu. Dok se
ne obznane svi dokumenti, dok se ne doznaju sve
činjenice i dok se ne bude rasuđivalo u slobodi
duha, ne će se moći objektivno prosuditi ni
razumjeti uloga moga oca i Nezavisne Države Hrvatske
u hrvatskoj povijesti. Uza sve opravdane kritike,
koje je moguće uputiti svakoj ljudskoj tvorevini, ja
sam uvjerena: onda kad se otkloni talog potvorba,
laži, manipulacija i neistina, kad se odstrane
mržnja i predrasude, kad prestane osporavanje prava
hrvatskoga naroda na vlastitu državnu samobitnost,
tada će ideja Nezavisne Države Hrvatske ukazati se u
svoj svojoj veličini, kao vizija najboljih naših
sinova da prokrče stazu k oslobođenju svojega
naroda. Ta je ideja skupo plaćena, ali staza je
utrta, osnažena je jedna velika slobodarska ideja.
Duboko vjerujem da bez toga hrabrog državotvornog
pokušaja ne bi bilo ni današnje samostalne hrvatske
države.
Bogata izdavačka djelatnost
Osim što je prošla desetljeća provela u stalnoj brizi za
golu fizičku sigurnost, Višnja Pavelić je, kako kaže, 'od samoga početka
osjetila snažan poziv da se upusti u stalnu borbu sa zlonamjernim i
neistinitim interpretacijama, s lažima i podvalama koje su o vremenu NDH
širili ratni pobjednici'. U tu je svrhu, s bratom Velimirom, razvila
bogatu izdavačku djelatnost kako bi, po njezinim riječima, 'autentičnim
svjedočanstvima osvijetlila povjesničarima to prijeporno razdoblje'.
Zahvaljujući njezinoj izdavačkoj kući 'Domovina', javnosti su postali
dostupni izvorni književni i spisateljski radovi Ante Pavelića, ali i
brojni dokumenti prikupljeni u njezinoj uredničkoj redakciji. Samo 'Lijepa
plavka' - roman iz borbe hrvatskoga naroda za slobodu i nezavisnost, koji
je poglavnik napisao u torinskom zatvoru 1934. godine, doživio je već pet
izdanja.
Najznačajniji izdavački pothvat predstavljaju memoarski
zapisi dr. Ante Pavelića 'Doživljaji', kojima ni najžešći Pavelićevi
protivnici ne osporavaju literarnu i dokumentarističku vrijednost. Tu je
zatim razmatranje:'Strahote zabluda - komunizam i boljševizam u Rusiji i u
svijetu te Pavelićevi članci, govori i izjave sabrani u zbornik 'Putem
hrvatskog državnog prava'. Godine 1989. izdan je zbornik 'Povijest', kao
'spomen-izdanje povodom 100. godišnjice rođenja dr. Ante Pavelića' te
zbornik 'Naša Hrvatska - zemljopis, narodopis, gospodarstvo, s dvije
zemljopisne karte Nezavisne Države Hrvatske'.
Tu je i poznata rasprava 'U obrani istine i pravde' dr.
Georgesa Desbonsa, jednoga od najpoznatijih francuskih odvjetnika i
nekadašnjega predsjednika francuske odvjetničke komore. Rasprava je izašla
povodom 50. obljetnice atentata na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I.
Karađorđevića i francuskoga ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua u
Marseilleu 9. listopada 1934. godine.
Desbons, poznat pod nazivom Defensor Croatiae, preuzeo je
1935. obranu ustaša Mile Kralja, Zvonimira Pospišila i Ivana Raića koji su
bili optuženi kao sudionici u pripremanju i izvršenju atentata. Njegovo
preuzimanje obrane bilo je iznenađenje za establišment, budući da je
Desbons bio visoki dužnosnik odvjetničke komore i blizak umjerenoj
francuskoj ljevici. Zbog njegova odlučnoga zalaganja za pravo hrvatskoga
naroda na vlastitu državu, Desbons je primao prijetnje smrću. Poslije
dojave da iz SAD-a u Aix-en-Provence, gdje je bilo suđenje, dolazi srpski
atentator koji ima zadatak ubiti ga, Desbonsu je dodijeljena policijska
zaštita. Na tome suđenju Ante Pavelić je po drugi put osuđen na smrt.
Posebno zanimanje iz današnje perspektive izazvale su
dvije knjige koje svjedoče o konfesionalnoj politici u NDH, kao i o
Pavelićevim osobnim pogledima na vjerska pitanja. To su 'Hrvatska
pravoslavna crkva' i'Džamija Poglavnika Ante Pavelića'. Prva govori o
Hrvatima pravoslavne vjeroispovijesti te o uspostavi Hrvatske pravoslavne
crkve dok je druga posvećena Hrvatima muslimanima palima u obrani
Nezavisne Države Hrvatske.
|
Intervjuirao: Vjekoslav
Magaš/Hrvatski tjednik
![](images/pavelic_visnja_dijete.jpg)
Višnja Pavelić kao beba s ocem.
![](images/pavelic-visnja-velimir-marija.jpg)
Pavelićeva djeca: Višnja, Velimir, Mirjana
dg/www.hkz-kkv.ch
|