Najviše se, barem formalno, cijenilo radničko ili
proletersko podrijetlo, a najviše zaziralo od bilo
kakvih veza s omraženom buržoazijom (praktički su to
bili svi kojima se 1945. imalo što oteti).
Da bi se znalo o sinu, pitalo se o
ocu. Kad vidim koliko se danas malo zna o ljudima koji
bi htjeli voditi zemlju (o onima koji je vode, zna se
nešto više, jer su nam dugo pred očima, ali i o njima
nedovoljno), nekadašnja mi se obligatna rubrika
"socijalno podrijetlo" ne čini više tako odbojnom kao
onda kad sam je morao popunjavati. Tko su i što bili
preci nekog sudskog činovnika, dispečera u ZET-u ili
primarijusa u Vrapču, pa i preci autora ovoga teksta,
uistinu je irelevantno, no iz kakvog su se miljea
ispilile osobe koje pretendiraju na vladajuće položaje
u državi, ipak ne može biti samo privatna stvar
dotičnih persona.
Dok tzv. obični građanin ima pravo na
maksimalnu zaštitu privatnosti, i od znatiželje
javnosti, a osobito od znatiželje države i njezina
represivnog aparata, građanin koji se želi baviti
javnim poslovima, osobito onima koji donose veliku
moć, mora biti pripravan na sva moguća i nemoguća
pitanja, pa i ona o podrijetlu, ako treba i do koljena
sedmog. Kad su Amerikanci čuli da im građanin Barack
Hussein Obama želi biti predsjednik, prevrnuli su pola
Afrike u potrazi za njegovim obiteljskim i socijalnim
korijenima. Zašto na isti način znatiželjni ne bi
smjeli biti i Hrvati?
Evo, primjerice, vrijedni gospodin
Bauk iz Socijaldemokratske partije. Kruži Hrvatskom i
vadi utrobu svojim političkim protivnicima (dobro, to
mu je i posao), a sam je javnosti ponudio biografiju
od dva retka s tri i pol podatka od kojih je jedan
poluistinit, naime, da nije bio član Saveza komunista
Hrvatske. Pazite, rođen je 1973. i hvali se da nije
bio u SK! A kad je to i kako mogao postati član
organizacije koja je ukinuta 1990.?
S obzirom na godine, u Titovim je
pionirima mogao biti, a zacijelo je i bio, vjerojatno
na nekoj važnoj funkciji, ali u SK nije mogao biti,
jer u tu su se stranku učlanjivali samo punoljetnici.
Dakle, nije mogao ni da je htio. A htio je, što se
pokazalo 1991., kada je, čim je navršio 18, uletio u
stranku koja je u to vrijeme još bila politički
kentaur: pola SKH, pola SDP (Stranka demokratskih
promjena). Iz čega proizlazi da je, barem jednom
nogom, ipak bio u SK.
Hoću reći,
biografije na sunce, pa kom' obojci, kom' opanci! O
sudionicima političkog nadmetanja birači imaju pravo
sve znati, uključujući i njihovo "socijalno
podrijetlo". Tko su, otkud i s kakvom političkom i
obiteljskom popudbinom dolaze? - to ne bi smjelo biti
nikakav bauk.
Josip Pavičić
Večernji list
04.10.2011. |
