Hrvatska država i hrvatski narod proživljavaju teške trenutke

Kako akademik Pečarić navodi u ovoj knjizi, nastavlja se radikalna detuđmanizacija Hrvatske, što znači njezino rashrvaćenje, vrši se rasprodaja hrvatskoga nacionalnog blaga strancima, ponižavaju se hrvatski branitelji i Domovinski rat, sudi se generalima pobjedničke osloboditeljske hrvatske vojske, dok se istodobno amnestiraju srpski zločinci, vrši se obeštećenje ratnih šteta Srbima u Hrvatskoj, i to ne samo povratak stanarskog prava, što bi ih moglo ohrabriti da ponovno traže političku autonomiju u Hrvatskoj.

Pod krinkom antifašizma pokušava se rehabilitirati komunizam, ta najkrvavija utopija u povijesti čovječanstva u ime koje je ubijeno preko 100 milijuna ljudi , napada se Katolička crkva i vjera u Hrvatskoj, donose se antikršćanski zakoni, otuđuje se hrvatsko iseljeništvo, osobito se Hrvati u Bosni i Hercegovini prepuštaju svojoj gorkoj sudbini koja im prijeti da postanu u svojoj vlastitoj državi nacionalna manjina.

Pasivno se prihvaćaju krivotvorine iz optužnica Haaškoga suda u kojima se legitimno oslobađanje hrvatskoga državnog teritorija naziva "zajednički zločinački pothvat", većina političara postaje poslušna stranim centrima moći radi karijerizma i bogaćenja.

Radi kratkoće vremena u ovome prikazu knjige akademika Josipa Pečarića, koja nosi naslov "Zločinački sud u Haagu" (izdanje 2008. Zagreb), zadržat ću se na središnjoj tematici ove knjige, sud u Haagu, osobito u svjetlu optužnice protiv generala Ante Gotovina . Najprije nekoliko riječi o osnivanju i nadležnosti toga suda, a onda ocjena njegova rada kako je prikazuje autor ove knjige.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije, kako se Haaški tribunal formalno naziva, osnovan je rezolucijom Vijeća sigurnosti UN 827 od 25.5.1993. kao tribunal za osiguranje mira ("peace securing"). On je, dakle, pomoćno tijelo Vijeća sigurnosti UN. No, prema čl. 29 Povelje UN Vijeće sigurnosti može osnovati pomoćna tijela samo radi izvršenja svojih funkcija, a u te funkcije ne spada sudovanje. Međunarodni sud može osnovati Generalna skupština, a ne Vijeće sigurnosti UN. Dakle, nelegitimno je već samo osnivanje suda.

Nadalje, u stvarnu nadležnost toga suda spadaju "ozbiljne povrede međunarodnog konvencijskog i običajnog humanitarnog prava". Radi se o teškim povredama Ženevskih konvencija iz 1949., o povredama ratnih zakona i običaja, o genocidu u smislu konvencije iz 1948., i o zločinima protiv čovječnosti. Odmah upada u oči, da sud osnovan za osiguranje mira nema nadležnost za suđenje u slučaju zločina protiv mira, tj. zločina agresije, za razliku, recimo, od suda u Nürnbergu ili Tokiju nakon završetka 2. svjetskoga rata.  Znači, nije se htjelo osuditi Jugoslaviju i Srbiju za agresiju.

Osvrnimo se sada vrlo kratko na odmjeravanja kazne. Svaki pravnik zna za načela "nullum crimen sine lege" i "nulla poena sine lege" (nema kaznenog djela ako ga zakon ne propiše, nema kazne ako je zakon ne propiše). No, na području gdje su navodno bila počinjena kaznena djela kojima se ovaj tribunal bavi, tj. na području bivše Jugoslavije, kazneni zakon (KZ) je tada propisivao kaznu strogog zatvora do najviše 15 godina, odnosno za osobito teške kvalifikacije kaznenog djela zatvorsku kaznu od 20 godina (čl. 28 KZ).

Zašto Haaški sud na osuđenike primjenjuje teže i duže kazne, kao što je recimo, kazna zatvora od 45 godina, koje nisu bile propisane u zemlji gdje je i kada je kazneno djelo navodno bilo počinjeno? Nadalje, postupak je pred tim sudom vrlo dugotrajan, nema porote, mogu svjedočiti anonimni svjedoci, ili svjedoci koji se ne pojave pred sudom, koriste se zapečaćene optužnice, tako da nitko ne zna je li osumnjičen, dok ga policija ne uhiti na ulici u bilo kojoj državi.

Tužiteljstvo je dio sustava suda, ono sudjeluje u pisanju pravila suda i iznad je obrane. Dalje, za priznanje koje je optuženi dao pred tužiteljem predmnijeva se da je ono dano slobodno sve dok se suprotno ne dokaže (dakle, da je slobodno dano priznanje recimo nakon 90 dana izloženosti milosti i nemilosti policije); suci se regularno rotiraju između prvostupanjskog sudbenog i drugostupanjskog žalbenog vijeća ("kadija te sudi i kadija ti rješava po žalbi"), nema izuzeća sudaca.

Radi svega ovoga shvatljivo je da je eminentni kanadski pravnik Christopher Blacke rekao da je ovaj sud "sramota za civilizirani svijet", i da ga autor ove knjige koju prikazujemo naziva sramotnim i zločinačkim.

Ipak najgora optužba protiv toga suda tek slijedi. Pored nelegitimnosti u osnivanju, nezakonitosti u odmjeravanju kazne i privilegiranom statusu tužiteljstva, ovaj je sud u svome dosadašnjem radu politički motiviran. Evo potkrijepe ovoj tvrdnji. Od svih optužnica pred Haaškim sudom, opet radi kratkoće vremena, a i zbog toga što je nju najviše analizirao autor, osvrnuti ću se na izmijenjenu optužnicu Međunarodnoga suda u Haagu od 19.2.2004. godine protiv generala Ante Gotovine.

U poglavlju ove knjige koje nosi naslov "Optužba za zajednički zločinački pothvat - nastavak agresije na Hrvatsku" autor piše o "krvavim rukama zapadnih moćnika", osobito britanskih i francuskih političara, i o njihovom utjecaju na rad suda. To ne čudi, jer su Velika Britanija i Francuska kumovali kod rođenja nenaravne tvorevine versailleske Jugoslavije, koju su na svaki način htjeli održati i u Drugome svjetskom ratu, a i u Domovinskome ratu. SAD su mogle spriječiti katastrofu srbojugoslavenske agresije na području bivše Jugoslavije, ali to nisu učinile. Poznata je ona rečenica tadašnjega američkog ministra vanjskih poslova James Bakera: "Mi nemamo svoga psa u toj borbi", drugim riječima Amerika nema tu svoga interesa. Zato je taj isti Baker u ime američke vlade dao zeleno svjetlo Miloševiću da obavi svoj posao, ali brzo. Velika Britanija je, naprotiv, imala svoga interesa. Radi toga su britanske obavještajne službe splele gustu mrežu po Hrvatskoj koja je još tu.

Citiram autora: "Zajedno sa Sanaderom, Mesić je bio zadužen i da britanskim obavještajnim službama omogući uvid u svaki dokument kojim su raspolagale hrvatske obavještajne službe, pa su nakon toga Britanci osmislili akcijski plan hvatanja Gotovine" (str.60.). Jedan je od manevara ovih zaštitnika Jugoslavije, kaže Pečarić, i njihov utjecaj na Haaški sud da se ne podignu optužnice protiv Kadijevića i vojnoga vodstva jugoslavenske vojske, i da se tako izuzme iz jurisdikcije Haaškoga suda razdoblje od početka jugosrbijanske agresije na Hrvatsku pa do potpisivanja Vanceovog plana.

Pečarić spominje i model suprotstavljenih parnjaka gdje kod suđenja branitelji optuženih (Čedo Prodanović, Ante Nobilo) brane optužene po načelu "crni-bijeli", pri čemu su "crni" oni koji su primali zapovjedi navodno izravno od Tuđmana i Suška temeljem "dvostruke crte zapovijedanja", a "bijeli" su oni koji to nisu radili, čije su ruke čiste, jer su ih pružili u prijateljstvu zaštićenome haaškom svjedoku Stjepanu Mesiću.

Što se pak same optužnice protiv Gotovine tiče, Pečarić pokazuje njezinu neobjektivnost, malicioznost, i njezin antihrvatski naboj. Nazvavši vojno-redarstvenu akciju za legitimno oslobođenje okupiranoga hrvatskog državnog teritorija "zajedničkim zločinačkim pothvatom" optužnica naglašava kolektivnu krivnju cijeloga hrvatskog naroda, i time, kaže Pečarić, zaziva odmazdu nad Hrvatima, premda su ovi, kako to priznaje i rezolucija Vijeća sigurnosti UN, branili svoj teritorijalni integritet. Optužnica naziva "Oluju" "zločinačkim pothvatom", iako je predsjednik Tuđman 13.8.1995. od potpredsjednika SAD-a Al Gorea dobio priznanje zbog toga, što je ta vojno-redarstvena akcija međunarodnu zajednicu i bezuspješni, nemoćni UNPROFOR "oslobodila napora da zaštite Bihać i njegove "ružičaste zone", i time znatno pridonijela ostvarenju američke mirovne inicijative na području bivše Jugoslavije".

Isto je priznanje izrazio Tuđmanu tri dana kasnije pomoćnik državnoga tajnika SAD-a za europsko pitanje Richard Holbrooke. I gledaj pravednosti. Kako kaže Pečarić u svome izlaganju naslovljenom "Sramotna suđenja novinarima u Haagu", nizozemski su vojnici dobili orden jer nisu učinili ništa da spriječe genocid u Srebrenici, a Gotovini se sudi jer je spriječio u Bihaću još veći genocid nad Hrvatima i Bošnjacima koji bi skoro sigurno bila počinila razularena soldateska tzv. RSK koja se iz kninskoga područja povlačila.

Autor se ove knjige slaže s mišljenjem, da je konačna svrha ove optužbe Hrvatske zbog izmišljenoga "zajedničkog zločinačkog pothvata" ubiti svaku svijest kod Hrvata o nacionalnom ponosu i nacionalnoj samosvojnosti, slomiti otpor u Hrvatskoj prema balkanskoj, ili bilo kojoj drugoj, asocijaciji na koju bi se hrvatski narod prisilio mimo svoje volje, a možda i onemogućiti samu opstojnost Hrvatske kao samostalne države. Da se ova istina i mnoge druge ne saznaju izvršen je pred tim istim Haaškim sudom napad na hrvatske novinare, jer su javno iznijeli ime Stipe Mesića kao haaškoga zaštićenog svjedoka i njegovo svjedočenje, i time , kako kaže Pečarić, branili Božju zapovijed "ne reci lažno svjedočanstvo".

Zato su u prosincu 2004. vlada RH i predsjednik Hrvatske Stipe Mesić prezentirali haaškoj tužiteljici Carli del Ponte tajni plan "Mraz 29" za neutralizaciju kritičkih novinara i medija u Hrvatskoj. Prostor i kratkoća vremena mi ne dopuštaju reproducirati podrobnu analizu optužnice protiv generala Ante Gotovine koju u ovoj knjizi autor daje. Napomenut ću vrlo kratko neke njezine netočnosti, tendencioznosti i pristranosti. Okupirano područje i paradržavna srpska tvorevina uspostavljena na dijelu državnoga područja međunarodno priznate hrvatske države naziva se "regija Krajina", čime se podgrijavaju srpske separatističke nade u smislu "Memoranduma" SANU-a iz 1986. godine, da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi, i da je Srbija ondje, gdje ima Srba.

Optužnica govori o prisilnom egzodusu srpskog pučanstva sa kninskoga područja, iako je vrlo dobro iz srpskih izvora dokumentirana činjenica, da je srpsko pučanstvo nekoliko dana prije "Oluje" samovoljno i po ranije utvrđenom planu prebjeglo prema Republici Srpskoj i dalje prema Srbiji, ne bi li izvršili pritisak na Miloševića i Kadijevića da vojno interveniraju, kao što je poznato i to, da je predsjednik Tuđman opetovano poručivao Srbima sa toga područja uoči i tijekom "Oluje" da ne odlaze i da ostanu kao lojalni hrvatski građani, jamčeći im da im se ništa zla ne će dogoditi.

S druge strane treba naglasiti, da je za vrijeme srpske okupacije prognano sa šireg kninskog područja 120.000 Hrvata. Nakana predsjednika Tuđmana se najbolje ocrtava iz njegovih riječi izgovorenih povodom vlaka slobode: "Neka se prevlada to zlo na način, da onima, koji su činili zlo, nikada više ne bude uzvraćeno zlo" (citirano u Vlak slobode, Zagreb 1996., str.33).

Što se tiče često spominjanog pretjeranog granatiranja Knina prije njegova osvajanja treba reći, da je prema očevidcima koji su ušli sa hrvatskom vojskom u Knin grad bio relativno dobro očuvan, i da hrvatska vojska nije niti htjela, niti smjela razarati sela i gradove koji pripadaju Hrvatskoj i koji se nalaze na hrvatskome državnom području. Nažalost, događali su se slučajevi paljenja imanja prebjeglih Srba od strane hrvatskih prognanika koji su se nakon "Oluje" vraćali i nalazili srušene i popaljene svoje kuće, i te pojedinačne radnje treba osuditi. Zbog svih ovih protupravnosti, krivotvorenja i laži u optužnicama, u poglavlju naslovljenom "Je li sud u Haagu sramotan ili zločinački?" akademik Pečarić citira riječi predsjednika Akademije pravnih znanosti profesora Željka Horvatića, da je Carla del Ponte svojim radom pred Haaškim sudom odgovorna za nestručnost i zloporabu ovlasti, kao i za trajno narušeno povjerenje država članica UN-a i svjetske javnosti u međunarodno kazneno pravo i pravosuđe, da je ona postala aktivni destruktivni dio međunarodnog kaznenog pravosuđa, te da ne bi trebalo dopustiti njezin odlazak sa položaja glavne tužiteljice bez utvrđivanja njezine odgovornosti za ovo.

Prema riječima Horvatića "zajednički zločinački pothvat" nije bio dijelom međunarodnog običajnog prava u vrijeme kada su počinjena djela koja se optužnicama stavljaju na teret, pa je tako optužba u suprotnosti s načelom zakonitosti. Akademik Pečarić navodi i riječi bivšeg predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske i umirovljenog sudca Ustavnog suda Hrvatske Milana Vukovića, da optužnica za "zajednički zločinački pothvat" predstavlja nastavak agresije na Hrvatsku i da je ta optužnica zapravo zločinački pothvat Carle del Ponte i krugova u inozemstvu i zemlji koji se s time slažu.

Autor ove knjige postavlja pitanje, što je činiti sadašnjim hrvatskim vlastima glede opstanka ovoga sramotnog suda u Haagu, pa se slaže s mišljenjem dr. Miroslava Tuđmana, da službena hrvatska politika ima dovoljno argumenata da traži ukidanje Haaškoga suda i prije 2010. godine, jer nije ispunio svoju zadaću. Haaški sud u slučaju Šljivančanina, Mrkšića i Radića nije tražio, ni sudio po zapovjednoj odgovornosti ni vojni vrh JNA, ni državno vodstvo SFRJ. Zato ima osnove i treba odmah tražiti ukidanje optužnica protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, te hrvatskih dužnosnika iz BiH. Nitko od njih nije ni optužen da je osobno počinio zločin, ili da je zapovjedio zločin".

Ovaj osvrt na samo jedan dio ove zadnje, ali, nadamo se, ne i posljednje od mnogobrojnih knjiga akademika Pečarića ne može ni izdaleka dati predodžbu o njezinu bogatstvu podataka i o lucidnosti analiza događaja koji se u njoj spominju. I na kraju da citiram riječi uvodničara ove knjige akademika Dubravka Jelčića:

"Hrvatska se danas ne dijeli više na ljevicu i desnicu, kako nam iz dana u dan, uporno i dosadno trube polupismena novinska škrabala, nego na svjesnu i nesvjesnu, ponosnu i pokorenu Hrvatsku; Hrvatsku, naime, koja saginje leđa pred nametljivim i samozvanim gospodarima svijeta, koja im kastorski liže pete i prostire crvene tepihe da bi, kako ono s prezirom reće Kranjčević, dobila svoju "masnu kobasu", i onu drugu, samosvjesnu, ponosnu Hrvatsku, koja zna da narod bez dostojanstva i nije narod nego amorfna masa".

Akademik Pečarić i sve njegove knjige, uključivši i ovu, pripadaju ovoj Hrvatskoj koja nije bacila pod noge svoje dostojanstvo i svoj ponos. Zato toplo preporučujem ovu knjigu.

Prof. Branimir Lukšić

u Splitu 29. rujna 2008.