Radi kratkoće vremena u ovome prikazu knjige akademika
Josipa Pečarića, koja nosi naslov "Zločinački sud u
Haagu" (izdanje 2008. Zagreb), zadržat ću se na
središnjoj tematici ove knjige, sud u Haagu, osobito u
svjetlu optužnice protiv generala Ante Gotovina .
Najprije nekoliko riječi o osnivanju i nadležnosti toga
suda, a onda ocjena njegova rada kako je prikazuje autor
ove knjige.
Međunarodni sud za ratne zločine
počinjene na tlu bivše Jugoslavije, kako se Haaški
tribunal formalno naziva, osnovan je rezolucijom
Vijeća sigurnosti UN 827 od 25.5.1993. kao tribunal za
osiguranje mira ("peace securing"). On je, dakle,
pomoćno tijelo Vijeća sigurnosti UN. No, prema čl. 29
Povelje UN Vijeće sigurnosti može osnovati pomoćna
tijela samo radi izvršenja svojih funkcija, a u te
funkcije ne spada sudovanje. Međunarodni sud može
osnovati Generalna skupština, a ne Vijeće sigurnosti
UN. Dakle, nelegitimno je već samo osnivanje suda.
Nadalje, u stvarnu nadležnost toga
suda spadaju "ozbiljne povrede međunarodnog
konvencijskog i običajnog humanitarnog prava". Radi se
o teškim povredama Ženevskih konvencija iz 1949., o
povredama ratnih zakona i običaja, o genocidu u smislu
konvencije iz 1948., i o zločinima protiv čovječnosti.
Odmah upada u oči, da sud osnovan za osiguranje mira
nema nadležnost za suđenje u slučaju zločina protiv
mira, tj. zločina agresije, za razliku, recimo, od
suda u Nürnbergu ili Tokiju nakon završetka 2.
svjetskoga rata. Znači, nije se htjelo osuditi
Jugoslaviju i Srbiju za agresiju.
Osvrnimo se
sada vrlo kratko na odmjeravanja kazne. Svaki pravnik
zna za načela "nullum crimen sine lege" i "nulla poena
sine lege" (nema kaznenog djela ako ga zakon ne
propiše, nema kazne ako je zakon ne propiše). No, na
području gdje su navodno bila počinjena kaznena djela
kojima se ovaj tribunal bavi, tj. na području bivše
Jugoslavije, kazneni zakon (KZ) je tada propisivao
kaznu strogog zatvora do najviše 15 godina, odnosno za
osobito teške kvalifikacije kaznenog djela zatvorsku
kaznu od 20 godina (čl. 28 KZ).
Zašto Haaški sud na osuđenike primjenjuje teže i duže
kazne, kao što je recimo, kazna zatvora od 45 godina,
koje nisu bile propisane u zemlji gdje je i kada je
kazneno djelo navodno bilo počinjeno? Nadalje,
postupak je pred tim sudom vrlo dugotrajan, nema
porote, mogu svjedočiti anonimni svjedoci, ili
svjedoci koji se ne pojave pred sudom, koriste se
zapečaćene optužnice, tako da nitko ne zna je li
osumnjičen, dok ga policija ne uhiti na ulici u bilo
kojoj državi.
Tužiteljstvo je
dio sustava suda, ono sudjeluje u pisanju pravila suda
i iznad je obrane. Dalje, za priznanje koje je
optuženi dao pred tužiteljem predmnijeva se da je ono
dano slobodno sve dok se suprotno ne dokaže (dakle, da
je slobodno dano priznanje recimo nakon 90 dana
izloženosti milosti i nemilosti policije); suci se
regularno rotiraju između prvostupanjskog sudbenog i
drugostupanjskog žalbenog vijeća ("kadija te sudi i
kadija ti rješava po žalbi"), nema izuzeća sudaca.
Radi svega ovoga shvatljivo je da je
eminentni kanadski pravnik Christopher Blacke rekao da
je ovaj sud "sramota za civilizirani svijet", i da ga
autor ove knjige koju prikazujemo naziva sramotnim i
zločinačkim.
Ipak najgora optužba protiv toga suda
tek slijedi. Pored nelegitimnosti u osnivanju,
nezakonitosti u odmjeravanju kazne i privilegiranom
statusu tužiteljstva, ovaj je sud u svome dosadašnjem
radu politički motiviran. Evo potkrijepe ovoj tvrdnji.
Od svih optužnica pred Haaškim sudom, opet radi
kratkoće vremena, a i zbog toga što je nju najviše
analizirao autor, osvrnuti ću se na izmijenjenu
optužnicu Međunarodnoga suda u Haagu od 19.2.2004.
godine protiv generala Ante Gotovine.
U poglavlju ove knjige koje nosi
naslov "Optužba za zajednički zločinački pothvat -
nastavak agresije na Hrvatsku" autor piše o "krvavim
rukama zapadnih moćnika", osobito britanskih i
francuskih političara, i o njihovom utjecaju na rad
suda. To ne čudi, jer su Velika Britanija i Francuska
kumovali kod rođenja nenaravne tvorevine versailleske
Jugoslavije, koju su na svaki način htjeli održati i u
Drugome svjetskom ratu, a i u Domovinskome ratu. SAD
su mogle spriječiti katastrofu srbojugoslavenske
agresije na području bivše Jugoslavije, ali to nisu
učinile. Poznata je ona rečenica tadašnjega američkog
ministra vanjskih poslova James Bakera: "Mi nemamo
svoga psa u toj borbi", drugim riječima Amerika nema
tu svoga interesa. Zato je taj isti Baker u ime
američke vlade dao zeleno svjetlo Miloševiću da obavi
svoj posao, ali brzo. Velika Britanija je, naprotiv,
imala svoga interesa. Radi toga su britanske
obavještajne službe splele gustu mrežu po Hrvatskoj
koja je još tu.
Citiram autora: "Zajedno sa Sanaderom,
Mesić je bio zadužen i da britanskim obavještajnim
službama omogući uvid u svaki dokument kojim su
raspolagale hrvatske obavještajne službe, pa su nakon
toga Britanci osmislili akcijski plan hvatanja
Gotovine" (str.60.). Jedan je od manevara ovih
zaštitnika Jugoslavije, kaže Pečarić, i njihov utjecaj
na Haaški sud da se ne podignu optužnice protiv
Kadijevića i vojnoga vodstva jugoslavenske vojske, i
da se tako izuzme iz jurisdikcije Haaškoga suda
razdoblje od početka jugosrbijanske agresije na
Hrvatsku pa do potpisivanja Vanceovog plana.
Pečarić spominje i model
suprotstavljenih parnjaka gdje kod suđenja branitelji
optuženih (Čedo Prodanović, Ante Nobilo) brane
optužene po načelu "crni-bijeli", pri čemu su "crni"
oni koji su primali zapovjedi navodno izravno od
Tuđmana i Suška temeljem "dvostruke crte
zapovijedanja", a "bijeli" su oni koji to nisu radili,
čije su ruke čiste, jer su ih pružili u prijateljstvu
zaštićenome haaškom svjedoku Stjepanu Mesiću.
Što se pak same optužnice protiv
Gotovine tiče, Pečarić pokazuje njezinu
neobjektivnost, malicioznost, i njezin antihrvatski
naboj. Nazvavši vojno-redarstvenu akciju za legitimno
oslobođenje okupiranoga hrvatskog državnog teritorija
"zajedničkim zločinačkim pothvatom" optužnica
naglašava kolektivnu krivnju cijeloga hrvatskog
naroda, i time, kaže Pečarić, zaziva odmazdu nad
Hrvatima, premda su ovi, kako to priznaje i rezolucija
Vijeća sigurnosti UN, branili svoj teritorijalni
integritet. Optužnica naziva "Oluju" "zločinačkim
pothvatom", iako je predsjednik Tuđman 13.8.1995. od
potpredsjednika SAD-a Al Gorea dobio priznanje zbog
toga, što je ta vojno-redarstvena akcija međunarodnu
zajednicu i bezuspješni, nemoćni UNPROFOR "oslobodila
napora da zaštite Bihać i njegove "ružičaste zone", i
time znatno pridonijela ostvarenju američke mirovne
inicijative na području bivše Jugoslavije".
Isto je priznanje izrazio Tuđmanu tri
dana kasnije pomoćnik državnoga tajnika SAD-a za
europsko pitanje Richard Holbrooke. I gledaj
pravednosti. Kako kaže Pečarić u svome izlaganju
naslovljenom "Sramotna suđenja novinarima u Haagu",
nizozemski su vojnici dobili orden jer nisu učinili
ništa da spriječe genocid u Srebrenici, a Gotovini se
sudi jer je spriječio u Bihaću još veći genocid nad
Hrvatima i Bošnjacima koji bi skoro sigurno bila
počinila razularena soldateska tzv. RSK koja se iz
kninskoga područja povlačila.
Autor se ove knjige slaže s
mišljenjem, da je konačna svrha ove optužbe Hrvatske
zbog izmišljenoga "zajedničkog zločinačkog pothvata"
ubiti svaku svijest kod Hrvata o nacionalnom ponosu i
nacionalnoj samosvojnosti, slomiti otpor u Hrvatskoj
prema balkanskoj, ili bilo kojoj drugoj, asocijaciji
na koju bi se hrvatski narod prisilio mimo svoje
volje, a možda i onemogućiti samu opstojnost Hrvatske
kao samostalne države. Da se ova istina i mnoge druge
ne saznaju izvršen je pred tim istim Haaškim sudom
napad na hrvatske novinare, jer su javno iznijeli ime
Stipe Mesića kao haaškoga zaštićenog svjedoka i
njegovo svjedočenje, i time , kako kaže Pečarić,
branili Božju zapovijed "ne reci lažno svjedočanstvo".
Zato su u
prosincu 2004. vlada RH i predsjednik Hrvatske Stipe
Mesić prezentirali haaškoj tužiteljici Carli del Ponte
tajni plan "Mraz 29" za neutralizaciju kritičkih
novinara i medija u Hrvatskoj. Prostor i kratkoća
vremena mi ne dopuštaju reproducirati podrobnu analizu
optužnice protiv generala Ante Gotovine koju u ovoj
knjizi autor daje. Napomenut ću vrlo kratko neke
njezine netočnosti, tendencioznosti i pristranosti.
Okupirano područje i paradržavna srpska tvorevina
uspostavljena na dijelu državnoga područja međunarodno
priznate hrvatske države naziva se "regija Krajina",
čime se podgrijavaju srpske separatističke nade u
smislu "Memoranduma" SANU-a iz 1986. godine, da svi
Srbi moraju živjeti u jednoj državi, i da je Srbija
ondje, gdje ima Srba.
Optužnica
govori o prisilnom egzodusu srpskog pučanstva sa
kninskoga područja, iako je vrlo dobro iz srpskih
izvora dokumentirana činjenica, da je srpsko pučanstvo
nekoliko dana prije "Oluje" samovoljno i po ranije
utvrđenom planu prebjeglo prema Republici Srpskoj i
dalje prema Srbiji, ne bi li izvršili pritisak na
Miloševića i Kadijevića da vojno interveniraju, kao
što je poznato i to, da je predsjednik Tuđman
opetovano poručivao Srbima sa toga područja uoči i
tijekom "Oluje" da ne odlaze i da ostanu kao lojalni
hrvatski građani, jamčeći im da im se ništa zla ne će
dogoditi.
S druge strane treba naglasiti, da je
za vrijeme srpske okupacije prognano sa šireg kninskog
područja 120.000 Hrvata. Nakana predsjednika Tuđmana
se najbolje ocrtava iz njegovih riječi izgovorenih
povodom vlaka slobode: "Neka se prevlada to
zlo na način, da onima, koji su činili zlo, nikada
više ne bude uzvraćeno zlo" (citirano u Vlak
slobode, Zagreb 1996., str.33).
Što se tiče
često spominjanog pretjeranog granatiranja Knina prije
njegova osvajanja treba reći, da je prema očevidcima
koji su ušli sa hrvatskom vojskom u Knin grad bio
relativno dobro očuvan, i da hrvatska vojska nije niti
htjela, niti smjela razarati sela i gradove koji
pripadaju Hrvatskoj i koji se nalaze na hrvatskome
državnom području. Nažalost, događali su se slučajevi
paljenja imanja prebjeglih Srba od strane hrvatskih
prognanika koji su se nakon "Oluje" vraćali i nalazili
srušene i popaljene svoje kuće, i te pojedinačne
radnje treba osuditi. Zbog svih ovih protupravnosti,
krivotvorenja i laži u optužnicama, u poglavlju
naslovljenom "Je li sud u Haagu sramotan ili
zločinački?" akademik Pečarić citira riječi
predsjednika Akademije pravnih znanosti profesora
Željka Horvatića, da je Carla del Ponte svojim radom
pred Haaškim sudom odgovorna za nestručnost i
zloporabu ovlasti, kao i za trajno narušeno povjerenje
država članica UN-a i svjetske javnosti u međunarodno
kazneno pravo i pravosuđe, da je ona postala aktivni
destruktivni dio međunarodnog kaznenog pravosuđa, te
da ne bi trebalo dopustiti njezin odlazak sa položaja
glavne tužiteljice bez utvrđivanja njezine
odgovornosti za ovo.
Prema riječima
Horvatića "zajednički zločinački pothvat" nije bio
dijelom međunarodnog običajnog prava u vrijeme kada su
počinjena djela koja se optužnicama stavljaju na
teret, pa je tako optužba u suprotnosti s načelom
zakonitosti. Akademik Pečarić navodi i riječi bivšeg
predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske i umirovljenog
sudca Ustavnog suda Hrvatske Milana Vukovića, da
optužnica za "zajednički zločinački pothvat"
predstavlja nastavak agresije na Hrvatsku i da je ta
optužnica zapravo zločinački pothvat Carle del Ponte i
krugova u inozemstvu i zemlji koji se s time slažu.
Autor ove knjige postavlja pitanje,
što je činiti sadašnjim hrvatskim vlastima glede
opstanka ovoga sramotnog suda u Haagu, pa se slaže s
mišljenjem dr. Miroslava Tuđmana, da službena hrvatska
politika ima dovoljno argumenata da traži ukidanje
Haaškoga suda i prije 2010. godine, jer nije ispunio
svoju zadaću. Haaški sud u slučaju Šljivančanina,
Mrkšića i Radića nije tražio, ni sudio po zapovjednoj
odgovornosti ni vojni vrh JNA, ni državno vodstvo
SFRJ. Zato ima osnove i treba odmah tražiti ukidanje
optužnica protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača,
te hrvatskih dužnosnika iz BiH. Nitko od njih nije ni
optužen da je osobno počinio zločin, ili da je
zapovjedio zločin".
Ovaj osvrt na samo jedan dio ove
zadnje, ali, nadamo se, ne i posljednje od
mnogobrojnih knjiga akademika Pečarića ne može ni
izdaleka dati predodžbu o njezinu bogatstvu podataka i
o lucidnosti analiza događaja koji se u njoj spominju.
I na kraju da citiram riječi uvodničara ove knjige
akademika Dubravka Jelčića:
"Hrvatska se danas ne dijeli više na
ljevicu i desnicu, kako nam iz dana u dan, uporno i
dosadno trube polupismena novinska škrabala, nego na
svjesnu i nesvjesnu, ponosnu i pokorenu Hrvatsku;
Hrvatsku, naime, koja saginje leđa pred nametljivim i
samozvanim gospodarima svijeta, koja im kastorski liže
pete i prostire crvene tepihe da bi, kako ono s
prezirom reće Kranjčević, dobila svoju "masnu kobasu",
i onu drugu, samosvjesnu, ponosnu Hrvatsku, koja zna
da narod bez dostojanstva i nije narod nego amorfna
masa".
Akademik Pečarić i sve njegove knjige,
uključivši i ovu, pripadaju ovoj Hrvatskoj koja nije
bacila pod noge svoje dostojanstvo i svoj ponos. Zato
toplo preporučujem ovu knjigu.
Prof. Branimir Lukšić
u Splitu 29. rujna 2008.
|