HOMOSEKSUALNA POLITIČKA MOĆ
Tko je točno donio odluku da homoseksualni putujući
prevratnici na dolarski pogon, evo već po drugi put
poduzimaju strateški i taktički složenu operaciju
zaposjedanja i obeščašćenja opjevane i osunčane
splitske Rive? I to putanjom, koja je na početku
napadno, ali izokrenuto sličila onoj procesije svetog
Dujma, kojeg Splićani već tisućljećima slave. Odgovor
na ovo pitanje o ispaljivačima prvog pucnja, s obzirom
na podzemni način donošenja odluka u neoliberalnom
globalizmu, ne će se možda nikad doznati. Znak je
neukosti i neobavještenosti pomisao da su začetnici
svega homoseksualne udruge "Iskorak" i "Kontra" iz
naše dične Metropole. Nije to ni cijeli moćni
essensko-zagrebački - s presudno važnim odvojkom za
London - medijski mastodont (ili pak novinski
dinosaur) krasnog hrvatskog imena Europa Press Holding
(EPH), njegova mjesna i postava Slobodna Dalmacija, pa
čak ni ovdašnja kukavna udbomasonska vlast: oni su
samo izvršitelji!
Lani je
tako zgodan putokaz u pederskoj povorci bila Stella
Ronner-Grubačić, nizozemska veleposlanica s izraženom
srpskom pozadinom - nesuđena hrvatska "persona non
grata" - dok se ove godine, vidjet ćemo, izrazitije
angažirao njezin veliki britanski susjed i saveznik.
Vidljivo je i da već drugu godinu ključnu informativnu
logistiku ili, bolje, prorničbeno-topničku pripremu
"na licu mjesta" osigurava Slobodna Dalmacija glavnog
urednika Krunoslava Kljakovića i njegova Rotary Cluba.
Ali nezamislivo mi je da i oni o nečemu stvarno
odlučuju.
Zato mi je nedavno jedan nekadašnji hrvatski
ministar i dobar poznavatelj ove vrste podzemne
politike ovako objasnio njezin ustroj: "Lionsovci
su ti, moj prika, pioniri, rotarijanci su skojevci, a
masoni su - Partija!". I tu onda u kombinaciju
upada jedna prilično davna vijest s naslovnice
Slobodne Dalmacije. "Zidari u akciji: među
uglednim građanima regrutiraju se članovi kontroverzne
udruge", pisalo je tu 11. prosinca 2007. godine,
uz veliku sliku nekog anonimnog meštra u bijelim
rukavicama i sa svim insignijama. "Masoni vrbuju
članove za splitsku ložu"; već su, kaže,
"pronašli i prostor".
Otada je
prošlo gotovo pet godina, ali od splitske masonske
lože - ni mukajeta, valjda im ne prija ovdašnja klima.
A možda čekaju da oni, kao i homoseksualni militanti,
baš ovih dana na splitskoj Rivi obave svoj "coming
out" ("izlazak u javnost").
Zašto ih uopće spominjem jedne do drugih? Pa zato
što su homoseksualci u Hrvatskoj već odavno prepoznati
kao moćan politički lobby: još na izborima devedesetih
godina SDP-ovci su ih umilno snubili, nazivajući ih
svojim "prirodnim saveznicima". Udbomasonski "agent
spavač" pod demokršćanskom krinkom dragi Ivo (Sanader)
im je gotovo ispod žita darovao dva zakona, jedan iz
2003. (o istospolnim zajednicima), a drugi iz 2008.
godine (tzv. protudiskriminacijski). U njima su dobili
sve i više od toga - jedina hrabra Hrvatica, Marijana
Petir, koja im se usudila suprotstaviti, rekla je
"više nego bilo gdje drugdje u Europi" - ali njima
nikad dosta.
Očito, ne
će se smiriti dok se javno ne počnu, da prostite
guziti, kao na brojnim ogavnim snimkama iz San
Francisca na "You Tubeu". Od tada i pederi postaju
"oni kojima je opasno zamjeriti se" i - nakon Srba i
ostalih - još jedna nedodirljiva manjina, koja služi
kao globalizatorska batina za dovođenje u red
neposlušnih većinskih katoličkih Hrvata. Kolega Gojko
Borić svojedobno je za takve Hrvate rekao da su
najugroženija "manjina" u hrvatskom društvu (možda bi
im čak bilo zgodno sašiti kakav prikladan znak na
mišici ili ovratniku, pa da sve bude po znanim
povijesnim uzorima).
A kako tek homoseksualci izvanredno stoje u samom
vrhu piramide svjetske moći! Prema jednoj od onih
skica - ova je na adresi Cosmos Convergence.com - na
kojima su sve bitne vladajuće planetarne ustanove
(Bilderberg, Trilaterala, CFR, RIlA i druge),
amsterdamski Komitet za spolnu jednakost vezan je uz
sam masonsko-iluminatski vrh. Američka pak
homoseksualna udruga "Mattachine Society" spominje se
izravno uz masonsku ložu broj 322 ("Lubanja i kosti")
s elitnog američkog sveučilišta Yale. Odatle se novači
američka vlast, uključujući i tamošnje predsjednike.
Iz ovoga će biti jasnije zbog čega će - nakon
divljačke promičbene kanonade, poglavito iz novina
glavnog ovdašnjeg medijsko-kolonijalnog drmatora EPH -
sljedeće subote marionetska hrvatska vlast na svoje
najslobodarskije podanike na splitskoj Rivi poslati
prijeteće vrtolete (!) i policijske specijalce, nalik
opakim izvanzemaljcima iz "Ratova zvijezda".
BRITANSKI ČIMBENIK
Budući da se sinopsis zbivanja oko ovog mimohoda
pretvara u složen scenarij, možda se jasnija slika
može dobiti tek ako se pobroje protagonisti s obiju
strana, koji su se do sada oglasili. Na strani
planetarne Sile tako se dosad čulo britansko
Ministarstvo vanjskih poslova, preko svoga državnog
tajnika Jeremyja Brownea u utorak 29. svibnja.
Slobodna Dalmacija je, kao pravi kolonijalni
podguznik, u vijesti i tog dana objavila da njihovi
gazde prijete Splitu, kao i slobodnim gradovima
Moskvi, Petrogradu i Kijevu, koji su čak svoje
homo-mimohode zabranili. Tek nakon što su unaprijed
pročitali što njihovi gospodari misle, na dnu vijesti
objavili su izjavu predstavnice za medije britanskog
veleposlanstva u Zagrebu kako "Browneovo priopćenje
nije reakcija na splitske događaje".
Sličnu duboko ideologiziranu muljažu, koja teško
podcjenjuje čitateljsku pamet, priredio je Jutarnji
list 1. lipnja. "Europska Unija na čelu s Velikom
Britanijom i Francuskom najoštrije je osudila
pozivanje na prosvjed zbog Gay pridea u Splitu, izjave
nekih pripadnika splitskih građanskih inicijativa,
koji se protive 'teroru manjine nad većinom' i pokušaj
gradskih vlasti da promijene rutu povorke s Rive na
Prokurative", objavio je prijeteće-paničnim
tonom.
Iz izvješća
se shvaća da nikakve službene osude "Europske Unije"
nije bilo, već da je to jamačno Vesna Pusić telefonom
pozvala svoju "veliku braću", ali je od Britanaca samo
dobila rečenog tajnika, a od Francuza ni to - samo
bezimenog službenika veleposlanstva tko zna kojeg
stupnja.
Treba li govoriti da se druge zemlje EU-a nisu ni
oglasile - recimo, mađarski premijer Viktor Orban? Pa,
i kako bi: u Budimpešti su "Pederski ponos" zabranili
još početkom travnja! Iz bijelog svijeta u splitski
mimohod uključila se "nevladina udruga" Amnesty
International. Nju je osnovao Peter Benenson 1961.
godine u Londonu i onaje tako svojevrsni nastavak
britanske politike "drugim sredstvima". Jedan od
njezinih ovdašnjih najuspaljenijih potrkala, novinar
Slobodne Vladimir Matijanić, 24. svibnja objavio je, u
maniri najposlušnijeg đaka strogog učitelja, da je
Hrvatska ponovno na putu grijeha i to ne samo zbog
branitelja splitske Rive, nego i zbog "Šeksa, Loše i
Roma". To je jamačno posljedica slavnog "zločinačkog
poduhvata": nakon njega moguće je uhititi svakog
katoličkog Hrvata bez suvišnih "zašto?".
Ipak, ovdje se već - nakon lanjske nizozemske -
cijela priča svela na britansku, a i ona, čini se,
reagira bez poleta. Uostalom, zašto i bi? Kao da
čujemo njihovu poruku Yusipoviću, Milanoviću i
Pusićkoj: "Ne zvocaj te nas za svaku zvizdariju!
Koga vraga smo vas doveli na vlast kad sami ne možete
srediti tu šačicu splitskih besprizornika (engleski:
hooligans)?!"
Službeni
ili, ako hoćete, važeći predsjednik Hrvatske (ne
"hrvatski predsjednik") tako je 26. svibnja primio
cvijet homoseksualstva u Hrvatskoj i pritom izgovorio
jednu od svojih antologijskih lignjastih rečenica
("Pride je zapravo test naše demokratičnosti ...
(koji) možemo i moramo svi proći"). Ona je jedna iz
niza smišljotina koje će zacijelo ostati jedinim
opipljivim tragovima njegova predsjednikovanja - ako
se izuzme ona "slavna" iz Izraela o "ustaškoj zmiji",
po kojoj će ostati ubilježen u još nenapisanu, ali
debelu i nabreklu "Povijest izdaje u Hrvata".
Ipak, znakovito je da tom prigodom neustrašivi
predsjednik nije ponudio izravno sudjelovanje u
povorci duginih boja, kao što nije uradio ni
predsjednik vlade Milanović; oni svoje stražnjice
cijene i čuvaju nadasve. Umjesto njih otići će Vesna
Pusić, za koju se možda podsvjesno nadaju da bi na
mlađe Splićane mogla imati zastrašujući učinak one
SS-bojnice ili satnice iz stripa "Guske u magli" Stiva
Cinika (HL, 5. travnja 2012.).
JUGOSTALJINISTIČKI PROVOKATORI
Na ovoj drugoj, sunčanoj strani Rive sljedeće subote
bit će hrvatski Splićani. Među njima će i Građanska
inicijativa od desetak ljudi, među koje spada i vaš
novinar. Tu je i ad-hoc stvoreno radno tijelo Stožer
za obranu Rive (prvobitno se išlo na izraze "mirnu"
ili "gandhijevsku obranu", ali onda se zaključilo da
se to ionako u ovim krugovima podrazumijeva). Tako je
apsolutno većinsko hrvatsko pučanstvo drugog - a možda
i apsolutno najvećeg - hrvatskog grada dobilo svoju
nekakvu koordinaciju i svoj" kakav-takav glas, koji mu
je, nakaznom političkom situacijom ove države i
posebno medija u njoj, trajno uskraćen. To, dakako, ne
znači da će ishod biti kao i lani. Tada, recimo, nije
bilo nikakve vidljive organizacije, pa ipak Splićani
su - uz nekoliko manjih incidenata - uspješno
razjurili ove jugostaljinističke provokatore (prečesto
se, recimo, zaboravlja da su oni na Rivu umarširali
pod zvucima Titove i Staljinove Crvene armije, s
"Kaćušom" i "Po šumama i gorama" na usnama).
Važno je ipak da je ove godine oko splitske povorke
uočeno više dobrodošlih novina. Najprije je 31.
svibnja saborski zastupnik HDSSB-a Zoran Vinković,
gradonačelnik Đakova, kazao kako je "ovo prije svega
katolička, normalna zemlja, a nije zemlja pedera i
istospolnih zajednica". Potom je njegova kolegica iz
Splita Nevenka Bečić (HGS) dodala da ovi paraderi "u
gradu Splitu svakako nisu dobrodošli" i da je "to je
mišljenje većine građana s kojim se i ja slažem".
Posebno je važno što su se mimohodu suprostavili i
novi prvi čovjek splitskog HDZ-a Petar Škorić te
njegov gradski vijećnik Mirko Ramljak. Time kao da se
nešto ipak kreće naprijed. Nemoguća je više u ovoj
zemlji gurati totalitarnu praksu, toliko nalik onoj
jugokomunističkoj, u kojoj je 90 posto naroda protiv
ovih nastranosti, a u Saboru pod dragim Ivom "protiv"
glasuje samo Marijana Petir. Nemoguće je prihvatiti da
nas imperijalni dreseri "drilaju" za svoj Novi
svjetski poredak kao da smo životinje - postupno, kao
što je upozorio Noam Chomsky u svojih deset pravila
kolonijalnog porobljavanja. Nemoguće je da slobodni
ljudi trpe njihove provokacije i nadmenost. Nemoguće
je da ih monopolni mediji tetoše kao kastu
nedodirljivih, a svijet je gladan kruha.
Ali i ljudi moraju shvatiti: oteli su vam i
rasprodali strancima banke i poduzeća, zaposjeli
medije, katedre i kulturu, korumpirali političare,
koji služe njima, a ne vama. Vama ostavljaju samo
ulicu, gdje vas dočekuju helikopterima (u zraku) i
pendrecima (na zemlji). Šezdesetosmaški su
promarširali institucijama, koje vi plaćate, a one
umjesto za vas rade za vaše neprijatelje, "ove i one".
Vrijeme je da vratite barem dio onoga što je vaše.
Zašto izlaziti na ulice i čekati tko će vas dohvatiti
pendrekom po leđima? Zašto vam već desetljećima ne
daju da izađete na referendum i ne možete reći jasno i
glasno "ne ćemo peder-paradu u svojemu gradu"? Kad
Švicarci iziđu na birališta i kažu "ne ćemo minarete u
Švicarskoj" - u Švicarskoj nema minareta. Jesmo li mi
niža rasa, pa da nam britanski vlasnici logora i
njihovi domaći capoi određuju što smijemo, a što ne?!
Cijeli smisao njihove nepopustljivosti - jer ne
prihvaćaju ni kompromise - nisu nikakva prava, jer ih
sva imaju, pa i više od drugih. Cilj im je pokazati
nam: nije ovo vaš grad, već naš! Zapišavaju mu kantune
kao dokaz da pripada njima, a ne nama. Prava su samo
izgovor: to što žele osvojiti i pokoriti splitsku
Rivu, još više hoće s našim brodogradilištima, našim
hotelima, našim izvorima vode. Na kraju nam ne će
ostaviti ni naš još uvijek čisti hrvatski zrak. ..
Zbog svega ovoga, iziđimo na splitske ulice i jasno i
glasno i bez nasilja kažimo: profesionalni pederi,
prestanite nas silovati i vratite se odakle ste došli!
Mahnitanje
EPH-ovih ugojenika
Ovaj novinar je u Slobodnoj Dalmaciji proveo gotovo u dan cijelih 40 godina:
prvi tekst je napisao 9. siječnja 1972. godine, a posljednji 3. XII 2011.
godine.
Ovih dana, 20. svibnja 2012. godine istekao mi je otkazni rok za prijevremeno
umirovljenje - protiv moje volje, ali uz otpremninu. To je mnogo bolje, nego
kada sam usred rata 26. veljače 1991. godine - od dijelom iste, a dijelom
drukčije partizansko-četničke ekipe - oružjem izbačen iz Slobodne Dalmacije. Zna
se kako se obično ljude ispraća u mirovinu, ali kod ovih je i to vrlo osebujno.
Zbog moga angažmana protiv homo-mimohoda u Splitu, najprije me Ivica Ivanišević
21. travnja u Slobodnoj nazvao "fašistom", "luzerom", "ebetastim" i "betežnim" -
duševno i tjelesno bolesnim - tipom, neradnikom, koji je, nota bene, u tih 40
godina napisao samo desetak tisuća tekstova, te četiri knjige, odreda prešućene
bestsellere - "staljinistom", "velikosrpskim fundamentalizmom", "staljinistom",
,,zgužvanim tipom", "naplavinom" i tako dalje.
O me se 12. svibnja očešao i V. Matijanić, ali za nj nemam ni
prostora ni vremena. Potom me je Ante Tomić 26. svibnja u Jutarnjem prozvao
"katoličkim manijakom" "ispijenim, rošavim neurastenikom ulijepijene kose",
"sovjetofilom", "srpskim nacionalistom", "mizernim denuncijantom",
"staljinistom", (hrvatskim) "nacionalistom" ...
I konačno 28. svibnja Boris Dežulović
je - nakon skupa za tisak na kojemu sam pročitao tekst o američkom zakonodavstvu
o tzv. "zločinima mržnje" od 1964. godine naovamo i načinima na koje se tamošnji
demokrati bore protiv njega - 12 puta je mene, u nastupu čudnog delirium
tremensa, nazvao "gnjidom", "katoličkim talibanom", "desničarskom stokom".
Pomnjivo ću proučiti sve ovo, te proslijediti na odgovarajuće mjesto. Svima, a
posebno Dežuloviću, preporučujem da se brani neubrojivošću.
Sva trojica imaju i jedan poseban razlog zbog mahnitanja. Ona se čitaju iz
Ivaniševićeve rečenice: "Ni Sam nisam utekao milosti (Čelanova prokazivanja)".
Doista, u svojoj knjizi "Spomenik izdaji / Nova splitska Orjuna / prilozi za
životopis Miljenka Smoje" svu trojicu sam opsežno prikazao kao dijelom bulumente
sljedbenika njihova idola Smoje kao "miloševićevca iz Velog mista". Ivanišević
mi je čak išao na ruku tvrdnjom da su Splićani ispratili Smoju kao "gađenja
vrijedno stvorenje, čiji je kapsil bija duži od sprovoda". Odatle valjda ove
traume.
Ali, ja sam pisao istinu. Priznao mi je to na nevjerojatan način Kruno
Kljaković, glavni urednik Slobodne, jedan od glavnih negativaca moje knjige,
koji me je stoga i isprašio u prijevremenu mirovinu. U dugoj polemici s Viktorom
Ivančićem, objavljenoj samo u mrežnom izdanju Slobodne 1. ožujka ove godine, on
je u trenutku prosvjetljenja napisao: "za razliku od Ivančića koji isključivo
prezire i mrzi, Joško Čelan je precizni kroničar, koji se drži činjenica pa mi
na njegove zaključke ne pada reagirati".
Pišem precizno, dakle, točno, dakle, istinito i pritom - za razliku od
Ivančića - nikoga ne prezirem niti mrzim?! Kljakoviću to nije nimalo zasmetalo
da im pusti u list ove psovačke tekstove. Razlog tomu je, mislim, u
neobjašnjivom strahu koji u Zagrebu, Essenu i konačno Londonu zavlada svaki put
- još od vremena Tuđmanovih govora, preko skupova za hrvatske branitelje, pa evo
do danas - kad se južni Hrvati okupe ispod palma legendarne splitske Rive. S
protokom vremena bit će ih, uvjeravam va, još i više.
Piše: Joško Čelan
Hrvatski list, 07.06.2012.
|
