|
Britva služi za brijanje, no njome se može napraviti i
štošta drugo. Zbog iznimno britke oštrice britva može
poslužiti kao oružje, ali i kao metafora. Čuvena je tako
u filozofiji Occamova ili Ockhamova britva, po
franjevačkom redovniku i filozofu Williamu od Ockhama
(oko 1288. - oko 1348.).
Taj princip
ispravnog mišljenja i zaključivanja može se svesti na
sljedeće: ako imate više objašnjenja za neku pojavu,
treba odabrati ono jednostavnije. Primjerice, kada nam
se pod krinkom kozmopolitizma i tolerancije protura
najobičnije jugoslavenstvo, Occamova britva tu
nepogrješivo reže. Naime, kozmopolitizmom bi se moglo
objasniti nešto što uključuje, recimo, njemačke,
slovačke, kineske itd. komponente, a nipošto nešto što
uključuje isključivo južnoslavenske komponente.
|
Dobar su primjer također Frljićeve predstave i
performansi na pročelju HNK u Rijeci. To se može
objasniti kao potreba istinskog umjetnika da provocira
učmalo sredinu u želji da tu sredinu i hrvatsku kulturu
u cjelini prodrma i učini je boljom i naprednijom, ali i
kao osvetničko provociranje netalentiranog Jugoslavena
kojemu je samostalna Hrvatska ''ukrala'' Jugoslaviju.
Budući da iz Frljićevih intervjua znamo da on sebe ne
drži hrvatskim redateljem, da se osjeća Jugoslavenom i
da se sadašnje, po njemu nepodnošljivo, stanje
južnoslavenske rascjepkanosti ne može promijeniti bez
nasilja, biramo drugo objašnjenje jer je ono
jednostavnije. Objašnjene Frljićevih ''akcija'' pukim
umjetničkim razlozima iziskuje previše pretpostavki, ima
previše rupa i previše je nategnuto da bi bilo valjano.
No Frljićev nas slučaj dovodi do još
jednog zanimljivog pitanja. Uvriježilo se u našoj
sredini kojekakve ispade u svijetu umjetnosti
objašnjavati floskulom da ''umjetnost mora
provocirati''. No, usudit ću se postaviti jedno
djetinjasto pitanje: ''Mora li?'' Sjećamo se svi
slavnog hrvatskog performera Toma Gotovca čije je
najveće umjetničko djelo bilo da se skinuo gol na
ondašnjem Trgu Republike. Sjećam se da se isto tako u
SKUC-u skidala i performerica Vlasta Delimar.
Dopustimo da su Tom i Vlasta bili veliki i neshvaćeni
umjetnici, ali iz reakcija njihove publike nije se
dala iščitati nikakva isprovociranost. Kamenčići su,
čini se, bili bačeni u prazan bunar. Kad se Tom skidao
na Trgu, vidjela ga je djevojka moga tadašnjeg cimera
dok se vraćala s fakulteta. Priča ona to svom dečku,
mom cimeru, a on je sumnjičavo gleda i pita: Koliki mu
je? Vrag te odnio, nisam mu ga ja mjerila! - odgovara
mu ona. Vlasta Delimar pak kad je nastupala u SKUC-u,
moglo se čuti studente kako pronose glas da će se neka
''ženska skidati gola navečer u SKUC-u''. Sve je u
očima promatrača, zaključio bi neki mudri poštovatelj
umjetnosti.
Međutim, postoji i jedna poučna bajka
o djetetu koje je uzviknulo: ''Car je gol!''
Proglasite me zadrtim konzervativcem i ognjštarom, ali
po mom viđenju stvari Andersen je neprispodobivo veći
i važniji umjetnik od Toma Gotovca i Vlaste Delimar, a
o onome što je radio Big Brother s ovcama da i ne
govorimo. Ono što dijete u svojoj djetinjoj iskrenosti
i neiskvarenosti uzvikuje jest istina, a ona je bila i
ostala srž svake istinske i velike umjetnosti. Ako to
relativiziramo, pristajemo i na mogućnost da nagi car
nije tašta budala nego još jedan performer i
umjetnik-provokator, štoviše preteča svih performera i
umjetnika-provokatora. Stoga ne mislim da je
provokacija uvjet umjetnosti, štoviše držim da je
provokacija radi provokacije pogubna za umjetnost.
Doduše, postoji u svemu tomu jedna pomutnja koju je u
umjetnost dvadesetog stoljeća unijela avangarda, kojoj
je provokacija uistinu bila vrlo važna. Htjelo se
osporiti tradicionalnu umjetnost i tradiciju u
cjelini, a u tu svrhu provokacija je jedno od
učinkovitijih oružja. Površni i neupućeni konzumenti
umjetnosti zato su vjerojatno zaključili da između
umjetnosti i provokacije postoji zakonomjerna
korelacija. Taj su stav s puno žara prihvatili i
netalentirani umjetnici jer je puno lakše provocirati
nego stvarati.
Homer, Sofoklo, Vergilije, Dante,
Michelangelo, Cervantes, Shakespeare, Bach i drugi
veliki umjetnici nisu zazivali muzu Provokaciju, a
Herostrat, De Sade, Marinetti, Tzara i Ivo Josipović
vjerojatno jesu. Sami prosudite čija su djela
vrjednija pamćenja. Ono što umjetnost i provokaciju
uistinu povezuje jest činjenica da je istina često
provokativna, stoga sve provokativno u velikim
umjetničkim djelima potječe iz toga nesklada između
istine i lažnosti, ideologiziranosti, prijetvornosti i
licemjerja koji često vladaju u društvu. Zato su
Araličini 'romani s ključem' gotovo jedina uistinu
provokativna književna djela u suvremenoj hrvatskoj
književnosti.
Druga uvriježena floskula za obranu
umjetničkih djela s mršavom umjetničkom i bogatom
ideološkom bilancom jest kako umjetnici u svojim
djelima moraju ''propitivati'' općeprihvaćene
društvene vrijednosti, stavove i slično. Iz same
činjenice da umjetničko djelo proizlazi iz istine i
teži k istini, jasno je da se u njemu propituje sve
što je lažno, prijetvorno, izvještačeno, dogmatično
itd. Međutim, to ne znači da je ciljano i jednostrano
preispitivanje bilo čega svojstveno istinskoj
umjetnosti. A naši ''peispitivači'' čine, čini mi se,
upravo to. Tako spomenuti Frljić uporno propituje i
preispituje ''hrvatski nacinalizam'', Crkvu i taj krug
tema. Nikako da zagrebe malo ispod crvene riječke
fasade, kad se već našao u Rijeci, pa da otkrije
D'Annunzia, fojbe, nelijepe tragove sedamdesetgodišnje
crvene vlasti itd. Naravno, pogrešno bi bilo nekome
propisivati koga će provocirati i što će propitkivati,
ali nije pogrešno konstatirat da puška, koja uvijek
zanosi ulijevo, doista zanosi ulijevo. I promašuje
metu.
U ovom tekstu sam kao primjer navodio
uglavnom Frljića, no umjesto njega mogao sam isto tako
navoditi slučajeve Igora Mandića, Viktora Ivančića,
Borisa Dežulovića, Predraga Lucića, Miljenka Jergovića
ili već zaboravljenog Gorana Babića - pitanje iz
naslova svejedno bi ostalo tek retoričko.
Autor/izvor:
Damir Pešorda, Hrvatski
tjednik
(104) |