Britva služi za brijanje, no njome se može napraviti i štošta drugo. Zbog iznimno britke oštrice britva može poslužiti kao oružje, ali i kao metafora. Čuvena je tako u filozofiji Occamova ili Ockhamova britva, po franjevačkom redovniku i filozofu Williamu od Ockhama (oko 1288. - oko 1348.).

Taj princip ispravnog mišljenja i zaključivanja može se svesti na sljedeće: ako imate više objašnjenja za neku pojavu, treba odabrati ono jednostavnije. Primjerice, kada nam se pod krinkom kozmopolitizma i tolerancije protura najobičnije jugoslavenstvo, Occamova britva tu nepogrješivo reže. Naime, kozmopolitizmom bi se moglo objasniti nešto što uključuje, recimo, njemačke, slovačke, kineske itd. komponente, a nipošto nešto što uključuje isključivo južnoslavenske komponente.

Dobar su primjer također Frljićeve predstave i performansi na pročelju HNK u Rijeci. To se može objasniti kao potreba istinskog umjetnika da provocira učmalo sredinu u želji da tu sredinu i hrvatsku kulturu u cjelini prodrma i učini je boljom i naprednijom, ali i kao osvetničko provociranje netalentiranog Jugoslavena kojemu je samostalna Hrvatska ''ukrala'' Jugoslaviju. Budući da iz Frljićevih intervjua znamo da on sebe ne drži hrvatskim redateljem, da se osjeća Jugoslavenom i da se sadašnje, po njemu nepodnošljivo, stanje južnoslavenske rascjepkanosti ne može promijeniti bez nasilja, biramo drugo objašnjenje jer je ono jednostavnije. Objašnjene Frljićevih ''akcija'' pukim umjetničkim razlozima iziskuje previše pretpostavki, ima previše rupa i previše je nategnuto da bi bilo valjano.

No Frljićev nas slučaj dovodi do još jednog zanimljivog pitanja. Uvriježilo se u našoj sredini kojekakve ispade u svijetu umjetnosti objašnjavati floskulom da ''umjetnost mora provocirati''. No, usudit ću se postaviti jedno djetinjasto pitanje: ''Mora li?'' Sjećamo se svi slavnog hrvatskog performera Toma Gotovca čije je najveće umjetničko djelo bilo da se skinuo gol na ondašnjem Trgu Republike. Sjećam se da se isto tako u SKUC-u skidala i performerica Vlasta Delimar. Dopustimo da su Tom i Vlasta bili veliki i neshvaćeni umjetnici, ali iz reakcija njihove publike nije se dala iščitati nikakva isprovociranost. Kamenčići su, čini se, bili bačeni u prazan bunar. Kad se Tom skidao na Trgu, vidjela ga je djevojka moga tadašnjeg cimera dok se vraćala s fakulteta. Priča ona to svom dečku, mom cimeru, a on je sumnjičavo gleda i pita: Koliki mu je? Vrag te odnio, nisam mu ga ja mjerila! - odgovara mu ona. Vlasta Delimar pak kad je nastupala u SKUC-u, moglo se čuti studente kako pronose glas da će se neka ''ženska skidati gola navečer u SKUC-u''. Sve je u očima promatrača, zaključio bi neki mudri poštovatelj umjetnosti.

Međutim, postoji i jedna poučna bajka o djetetu koje je uzviknulo: ''Car je gol!'' Proglasite me zadrtim konzervativcem i ognjštarom, ali po mom viđenju stvari Andersen je neprispodobivo veći i važniji umjetnik od Toma Gotovca i Vlaste Delimar, a o onome što je radio Big Brother s ovcama da i ne govorimo. Ono što dijete u svojoj djetinjoj iskrenosti i neiskvarenosti uzvikuje jest istina, a ona je bila i ostala srž svake istinske i velike umjetnosti. Ako to relativiziramo, pristajemo i na mogućnost da nagi car nije tašta budala nego još jedan performer i umjetnik-provokator, štoviše preteča svih performera i umjetnika-provokatora. Stoga ne mislim da je provokacija uvjet umjetnosti, štoviše držim da je provokacija radi provokacije pogubna za umjetnost. Doduše, postoji u svemu tomu jedna pomutnja koju je u umjetnost dvadesetog stoljeća unijela avangarda, kojoj je provokacija uistinu bila vrlo važna. Htjelo se osporiti tradicionalnu umjetnost i tradiciju u cjelini, a u tu svrhu provokacija je jedno od učinkovitijih oružja. Površni i neupućeni konzumenti umjetnosti zato su vjerojatno zaključili da između umjetnosti i provokacije postoji zakonomjerna korelacija. Taj su stav s puno žara prihvatili i netalentirani umjetnici jer je puno lakše provocirati nego stvarati.

Homer, Sofoklo, Vergilije, Dante, Michelangelo, Cervantes, Shakespeare, Bach i drugi veliki umjetnici nisu zazivali muzu Provokaciju, a Herostrat, De Sade, Marinetti, Tzara i Ivo Josipović vjerojatno jesu. Sami prosudite čija su djela vrjednija pamćenja. Ono što umjetnost i provokaciju uistinu povezuje jest činjenica da je istina često provokativna, stoga sve provokativno u velikim umjetničkim djelima potječe iz toga nesklada između istine i lažnosti, ideologiziranosti, prijetvornosti i licemjerja koji često vladaju u društvu. Zato su Araličini 'romani s ključem' gotovo jedina uistinu provokativna književna djela u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Druga uvriježena floskula za obranu umjetničkih djela s mršavom umjetničkom i bogatom ideološkom bilancom jest kako umjetnici u svojim djelima moraju ''propitivati'' općeprihvaćene društvene vrijednosti, stavove i slično. Iz same činjenice da umjetničko djelo proizlazi iz istine i teži k istini, jasno je da se u njemu propituje sve što je lažno, prijetvorno, izvještačeno, dogmatično itd. Međutim, to ne znači da je ciljano i jednostrano preispitivanje bilo čega svojstveno istinskoj umjetnosti. A naši ''peispitivači'' čine, čini mi se, upravo to. Tako spomenuti Frljić uporno propituje i preispituje ''hrvatski nacinalizam'', Crkvu i taj krug tema. Nikako da zagrebe malo ispod crvene riječke fasade, kad se već našao u Rijeci, pa da otkrije D'Annunzia, fojbe, nelijepe tragove sedamdesetgodišnje crvene vlasti itd. Naravno, pogrešno bi bilo nekome propisivati koga će provocirati i što će propitkivati, ali nije pogrešno konstatirat da puška, koja uvijek zanosi ulijevo, doista zanosi ulijevo. I promašuje metu.

U ovom tekstu sam kao primjer navodio uglavnom Frljića, no umjesto njega mogao sam isto tako navoditi slučajeve Igora Mandića, Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića, Predraga Lucića, Miljenka Jergovića ili već zaboravljenog Gorana Babića - pitanje iz naslova svejedno bi ostalo tek retoričko.

Autor/izvor:

Damir Pešorda, Hrvatski tjednik

(104)