Lijeva misao je nekada imala nekakve, doduše diskutabilne, ideale, a zemlje tzv. realnog socijalizma nekakve, doduše katastrofalne, projekte. Elektrifikacija, industrijalizacija i te stvari. Devastiran pejzaž nad kojim dominira tvornički dimnjak postao je zaštitni znak realnog socijalizma. Taj socijalistički cliché poletno su ironizirali potkraj ''samoupravno-socijalističkog'' eksperimenta pripadnici beogradske novovalne glazbene skupine ''Idoli'' u zaraznom songu ''Maljčiki''.

Ironija je uskoro ustuknula pred nekim drugim pjesmama poput one o Slobi, salati i kanibalskim jestvinama. Druže Tito, što je ostalo? Ništa osim ''hudih jama'' i trga kojemu bi čak i Čičak mijenjao ime.

Ipak, titoistički klišeji nisu nestali, trži ih šačica splitskih kolumnista u svojoj ubogoj klišeteriji. Ali pravo je poduzetništvo, kako i priliči, u metropoli, u Zagrebu. Tu je izrasla velebna tvornica iz čijih dimnjaka suklja dim nad devastiranom državom. Iako je tvornica izgrađena u komplotu s ''trulim zapadom'', ona na svoj specifično dijalektički način veliča one iste ideale za koje su pali ''hrabri sinovi naroda i narodnosti''.

Da, u Hrvatskoj je jedina preostala industrija industrija laži. Medijske i političke, u biti nerazdjeljive. EPH je najuspješnija tvornica te vrste, ali ni ostale medijske kuće puno ne zaostaju, naročito HTV i Večernji list. Radnici u tim tvornicama međutim nisu ni nalik bodrim ''maljčikima'' iz spomenute pjesme beogradskih ''Idola''. Onako, više se furaju na Danteove likove. Doduše, ekskulpira ih to što Dantea uglavnom nisu čitali. Osim Beškera, on je načitan i čist fin gospon. Zato mu valjda i jest kodno ime Oliver, bit će po liku iz Alana Forda.

A evo i kako se proizvodi laž. Preneseš iz ''istinoljubivih'' sarajevskih medija vijest kako su umiljate i nadasve razumne ''Manijake'', navijače FK Željezničara, iz čista mira napale ''ustaše'' iz Kiseljaka, Tomislavgrada i Širokog prerušene u ''torcidaše''. Braneći nadaleko čuvenu gostoljubivost svoga Sarajeva, Manijaci potisnu ustaše u Miljacku. Zamisao je to bila vrlo mudra i čovjekoljubiva, htjelo se odijeliti žito od kukolja. Tko je pravi torcidaš, s mora je, prema tome zna plivati i ispliva; tko nije pravi torcidaš nego prerušeni hercegovački ustaša, ne zna plivati te neće ni isplivati. A to nije nikakva šteta, štoviše riječ je o boguugodnu djelu budući da hercegovačke ustaše ne zaslužuju ni živjeti u multietničkom raju zvanom Bosna. Ipak, nešto je u cijeloj toj genijalnoj zamisli pošlo po krivom. Nijedan se Hercegovac nije utopio u gostoljubivim vodama Miljacke, a čak osam pripadnika ''prave Torcide'' završilo je u bolnici s lakšim i težim ozljedama. Osim iz Splita, pravi torcidaši su iz nekih drugih mjesta u Hrvatskoj, nijedan iz Hercegovine!

Dva dana su Jutarnji , Večernji i ovdašnje televizije pumpali antihercegovačku histeriju pod dirigentskom palicom iz Sarajeva, da bi zatim o svemu zašutjeli ne osjećajući uopće potrebu ispričati se ili barem revidirati prvotne lažne vijesti o tome kako su za nerede krivi isključivo navijači iz Hercegovine i kako navijači iz Splita uopće nisu ušli u Sarajevo jer ih je policija zaustavila na prilazima gradu. Premda, u zemlji najstarijih piramida, doduše nevidljivih za one koji nemaju produhovljene bošnjačke oči - sve je moguće. Pa i to da nesretni Splićanin M. B. (28) bude opičen kamenom u glavu na mjestu kilometrima udaljenom od onoga na kojem se, po Morgenblattu i Abendblattu, uistinu nalazio. Tko mu je kriv ako vjeruje više vlastitim očima i razbijenoj lubanji nego tim uglednim dnevnicima!?

Lagati se može i znakovitom šutnjom. O tome je pisao ovih dana Nino Raspudić u članku ''Kad drekavci utihnu II''. kada su radnice ''Kamenskog'' štrajkale, Jutarnji i drugi mediji donosili su srceparajuće priče o bešćutnom kapitalizmu i hrabrim radnicama, kada se počelo otkrivati da su za propast ''Kamenskog'' možda najodgovorniji Miroslav Kutle i njegov bivši (a možda i današnji? ) ortak Ninoslav Pavić, ''moralne vertikale'' EPH-a začkomile. Šuti Jerga, šuti Jupa, a, bogme, ni Muškarac Bez Brkova po nepravdi ne lupa! Oh, kako je tužno sve to skupa! I nemoralno.

A to sklisko područje morala također je pogodno za suptilno laganje. Morgenblatt je tako neki dan objavio pod naslovom ''Procurile fotografije razuzdane Gadafijeve snahe'' desetak prilično čednih, tek s ponešto decentne erotike fotografija iz obiteljskog albuma Gadafijeva sina Hanibala. I to albuma do kojeg se došlo razaranjem uz nimalo nevino sudjelovanje najmoćnijeg vojnog saveza od postanka svijeta. Upravo je degutantno moralno zgražanje i glumljeno čistunstvo Jutarnjeg kada se zna da nema dana a da ne donesu neku golišavu fotkicu uz neukusno popratno ''zviždukanje'' i ''masne dosjetke''. Evo samo nekih naslova te vrste: Seks bomba Gaelle Diaz pokazala svoje zanosne obline, Bujna Christina Hendricks skinula se pred kamerama, Larissa Riquelme toples plesom oko štange raspametila publiku, Argentinskoj voditeljici Noeliai Marzol ukrali mobitel i objavili golišave fotografije .

A koliko nam tek lažu o ključnim pitanjima hrvatskog opstanka, to jest EU, Haagu, domaćim sudskim procesima, kristalno jasno će biti uskoro. Kada bude već kasno. Ne progledamo li prije toga, neće nam preostati ništa drugo do da se složimo s onim ljigavim sloganom kojim nas svakodnevno gnjave s tv-ekrana: ''Tu pripadammo''. U kaljužu laži i korupcije.

Damir Pešorda
Hrvatski list
.10.2011.