Kleveta je sotonska laž pretvorena u smrtonosni bodež;

kleveta ubija gore od noža, jer ubija i istinu i čovjeka - sve to dobrano još osjeća cijela hrvatska zemlja, sa stotinama tisuća svoje umorene djece, Hrvata, koje su jugokomunističke vlasti, na čelu s antikroatom Titom (krajnje dvojbenoga, ali zasigurno ne hrvatskoga, etničkoga podrijetla!- tvrde neki) dale istragaški pobiti i poklati i u bezimene ih jame i grobišta, u polustoljetni zlotvorni muk, zatrpati, a zatim su ih lažno optužile, i bez suđenja osudile, da su baš oni, ti nevini mrtvi (žene, djeca, djevojke i mladići, i razoružani i zarobljeni borci za slobodnu Hrvatsku) bez prava na obranu i na potpun život vječni, izvršili zločin nad zločinima, da su, kako to lažotvorci već 1945. osmisliše, samo u logoru Jasenovac na najgrozniji način lišili ljudskoga dostojanstva i života gotovo milijun logoraša. Pedesetak su godina hrvatski jugomoćnici u službi velikosrpske diktature, među hrvatskim ljudima i po našim zemljama posvuda vladateljski raspoređeni dubajićevci i ini neimenovani i nekažnjeni zločinci - kao i njihovi prerevnostni suradnici i dojavnici - tom čudovišnom laži osmišljeno zatirali sve hrvatsko, stvorivši na njoj, na krvi nevinih, svoju bezgraničnu moć, ciljano udarajući na Hrvatsku kao žarište slobode i Duha, kao božanski entitet.

"Kumrovečki krvnik", zapovjednik i vrhovni nadglednik genocida hrvatskoga naroda i barjaktar uništenja njegove nacionalne države i hrvatskoga antifašizma, osobnoga si je životopisca i "povjesničara" dobio u srpskom JNA - pukovniku Vladimiru Dedijeru Kundaku (1914.-1990.), možda ključnom kreatoru mita o jasenovačkom konclogoru, koji je "procenio broj žrtava Jasenovca na 700.000 do 1,2 miliona". Na takvim krilima podržavljene laži i klevete, zaštićen kao osobni biograf i miljenik beogradskoga diktatora, spustivši se, kao "Jugoslaven" u službi zločinačke ideje, na mjesto predsjednika međunarodnoga Russelova suda, jugodiplomat Dedijer uspio je izmišljotinu o hrvatskoj genocidnosti, postavljenu u krvave temelje države p r e v e l i k e la ž i, pretvoriti u međunarodnu "istinu", koja je danas, istaknuta (kao da je nedvojbenom povijestnom činjenicom!) čak i u Muzeju holokausta u SAD, i koja visi kao kamen o vratu slobodnoj hrvatskoj plovidbi među slobodnim narodima svijeta, o vratu svakom djetetu naše zemlje, i živom i mrtvom.

Svaki je zločin i nacifašizam zločin, a dvostrukim je zločinom onaj koji se počini u ime vlastite domovine, dok nas šutnja o istini zločina i o usustavljenoj laži o hrvatskoj domovini kao počiniteljici "milijunskoga" ljudomorstva nad svojim državljanima prečesto unaprijed diskvalificira u stvaračkim razgovorima i dijalozima o istini čovjeka i svijeta, o našoj supatnji. Sav slobodoljubivi svijet koji živi s vjerom u riječ, u jedinstvo u Svevišnjemu svega vidljivoga i nevidljivoga, potrebuje, ništa manje nego biće Hrvatske, cjelinu otkrića istine o svim počinjenim zlima, kako bismo svi skupa postali djecom radosti i prijateljstva. Međutim, neiskorijenjeni istragaški komfašizam i nekažnjena država agresor "Jugo-Srbija", sa svom njihovom regionalnom i globalnom logistikom antieuropeizma, nemale su svoje snage dali u opsluživanje i veličanje vlastitoga kulta laži i kulture smrti, s ciljem drobljenja i porobljenja Lijepe Naše. I sve će to tako potrajati dok se moćni pojedinci i skupine u službi toga ostatka totalitarizma budu tako vješto kao dosad, pod svojom "komunističkom maskom klele svom č e t n i č k o m s r c u, čija nam je 'zavjetna misao' poznata" (Ivan Meštrović, Zajedničar br. 26, Pittsburg, 1955.)

Stoga je s pravom upozorio hrvatski biskup Ivan Šaško, u svojoj misnoj maceljskoj propovijedi 6. lipnja, na sramotni zločin šutnje o zločinima komunizma, koja "ovdje je nametnuta šutnja od samoga početka, jer je ideja koja je ovdje postala djelom od početka - zločin", zaključivši da taj grozni zločin "šutnjom ne će postati ništa drugo doli sramotno djelo koje šutnjom postaje još sramotnijim". Kao što ćemo se mi mnogi, tragom biskupovih nadahnutih riječi, razložno upitati kada će vjernici i klerici i sve strukture Crkve kao duhovno djelujućega naroda, oslobođeni za slobodu zauzetoga i svakodnevnoga doprinosa u spašavanju čovjeka i domovine, i vrhunaravne istine, osmisliti i ostvariti (kada to već država ne stigne uraditi) civilizacijski odgovor na antikroatizam, na pamflete, poput one, svijetom putujuće, promidžbene knjige o našemu mučeniku za prava čovjeka i naroda i blaženiku Alojziju Stepincu kao "nadbiskupu genocida".

Milijune su klevetničkih kama dali u mene zabosti urbani četnici u Hrvatskoj od časa kada sam, s narodom svojim, ustao braniti domovinu kao preporođenu istinu, kao slobodu, kada sam se Riječju života suprotstavio, na simpozijima u Berlinu, Beču, Parizu i Rennesu, smrtotvornoj laži srpskih agresora i njihovih jugonavijača. Dijabolični krug laži i klevete oko Hrvatske dao je ovih dana svečano zatvoriti splitski don Grubišić kiteći kao "hrvatsku osobu dijaloga" osuđenoga lažca i huškačkoga klevetnika P. Matvejevića, koji je, u svom italokomunističkom antikroatizmu, demokratskoj Hrvatskoj i predsjedniku dr. Tuđmanu pripisivao zločin veći od onoga koji je "poglavnikovoj" ne-nezavisnoj Hrvatskoj (pod nacifašističkom okupacijom) pripisivao već spominjani srpski povjesničar "Kundak".

Unutarnje civilizacijske strukture hrvatske nacije žude za regeneriranjem svakoga djelića sebe kao cjelovita i živa organizma. Ako pisac ovih redaka optimistično drži da ovdašnji klevetnici i nedemokrati ne mogu u svojoj kristofobiji i antikroatizmu proći pred duhovnom snagom toga svenarodnoga imperativa, to ne znači da ne strijepi pred posljedicama sve ubrzanijega ritma regionalističke dekonstrukcije svibanjske nam Republike i planskih radova na jalovom razlijevanju njezina matičnoga Rječnog tijeka. A tek u svjetlu potpune slobode i pod užganom luči istine u pepeo će izgorjeti ona gigantska krpelj-laž, koja pritišće i ljude i zemlju žigom grozna zločina.

Mile Pešorda

Kolumna EUROGLEDI, Hrvatsko slovo br. 790., Zagreb, 11. lipnja 2010.

17.06.2010.