|
Kleveta je sotonska laž pretvorena u smrtonosni bodež;
kleveta
ubija gore od noža, jer ubija i istinu i čovjeka - sve
to dobrano još osjeća cijela hrvatska zemlja, sa
stotinama tisuća svoje umorene djece, Hrvata, koje su
jugokomunističke vlasti, na čelu s antikroatom Titom
(krajnje dvojbenoga, ali zasigurno ne hrvatskoga,
etničkoga podrijetla!- tvrde neki) dale istragaški
pobiti i poklati i u bezimene ih jame i grobišta, u
polustoljetni zlotvorni muk, zatrpati, a zatim su ih
lažno optužile, i bez suđenja osudile, da su baš oni,
ti nevini mrtvi (žene, djeca, djevojke i mladići, i
razoružani i zarobljeni borci za slobodnu Hrvatsku)
bez prava na obranu i na potpun život vječni, izvršili
zločin nad zločinima, da su, kako to lažotvorci već
1945. osmisliše, samo u logoru Jasenovac na
najgrozniji način lišili ljudskoga dostojanstva i
života gotovo milijun logoraša. Pedesetak su godina
hrvatski jugomoćnici u službi velikosrpske diktature,
među hrvatskim ljudima i po našim zemljama posvuda
vladateljski raspoređeni dubajićevci i ini neimenovani
i nekažnjeni zločinci - kao i njihovi prerevnostni
suradnici i dojavnici - tom čudovišnom laži osmišljeno
zatirali sve hrvatsko, stvorivši na njoj, na krvi
nevinih, svoju bezgraničnu moć, ciljano udarajući na
Hrvatsku kao žarište slobode i Duha, kao božanski
entitet.
|
"Kumrovečki krvnik", zapovjednik i vrhovni nadglednik
genocida hrvatskoga naroda i barjaktar uništenja njegove
nacionalne države i hrvatskoga antifašizma, osobnoga si
je životopisca i "povjesničara" dobio u srpskom JNA -
pukovniku Vladimiru Dedijeru Kundaku (1914.-1990.),
možda ključnom kreatoru mita o jasenovačkom konclogoru,
koji je "procenio broj žrtava Jasenovca na 700.000 do
1,2 miliona". Na takvim krilima podržavljene laži i
klevete, zaštićen kao osobni biograf i miljenik
beogradskoga diktatora, spustivši se, kao "Jugoslaven" u
službi zločinačke ideje, na mjesto predsjednika
međunarodnoga Russelova suda, jugodiplomat Dedijer uspio
je izmišljotinu o hrvatskoj genocidnosti, postavljenu u
krvave temelje države p r e v e l i k e la ž i,
pretvoriti u međunarodnu "istinu", koja je danas,
istaknuta (kao da je nedvojbenom povijestnom
činjenicom!) čak i u Muzeju holokausta u SAD, i koja
visi kao kamen o vratu slobodnoj hrvatskoj plovidbi među
slobodnim narodima svijeta, o vratu svakom djetetu naše
zemlje, i živom i mrtvom.
Svaki je zločin i nacifašizam zločin, a dvostrukim je
zločinom onaj koji se počini u ime vlastite domovine,
dok nas šutnja o istini zločina i o usustavljenoj laži o
hrvatskoj domovini kao počiniteljici "milijunskoga"
ljudomorstva nad svojim državljanima prečesto unaprijed
diskvalificira u stvaračkim razgovorima i dijalozima o
istini čovjeka i svijeta, o našoj supatnji. Sav
slobodoljubivi svijet koji živi s vjerom u riječ, u
jedinstvo u Svevišnjemu svega vidljivoga i nevidljivoga,
potrebuje, ništa manje nego biće Hrvatske, cjelinu
otkrića istine o svim počinjenim zlima, kako bismo svi
skupa postali djecom radosti i prijateljstva. Međutim,
neiskorijenjeni istragaški komfašizam i nekažnjena
država agresor "Jugo-Srbija", sa svom njihovom
regionalnom i globalnom logistikom antieuropeizma,
nemale su svoje snage dali u opsluživanje i veličanje
vlastitoga kulta laži i kulture smrti, s ciljem
drobljenja i porobljenja Lijepe Naše. I sve će to tako
potrajati dok se moćni pojedinci i skupine u službi toga
ostatka totalitarizma budu tako vješto kao dosad, pod
svojom "komunističkom maskom klele svom č e t n i č k o
m s r c u, čija nam je 'zavjetna misao' poznata" (Ivan
Meštrović, Zajedničar br. 26, Pittsburg, 1955.)
Stoga je s pravom upozorio hrvatski biskup Ivan
Šaško, u svojoj misnoj maceljskoj propovijedi 6.
lipnja, na sramotni zločin šutnje o zločinima
komunizma, koja "ovdje je nametnuta šutnja od samoga
početka, jer je ideja koja je ovdje postala djelom od
početka - zločin", zaključivši da taj grozni zločin
"šutnjom ne će postati ništa drugo doli sramotno djelo
koje šutnjom postaje još sramotnijim". Kao što ćemo se
mi mnogi, tragom biskupovih nadahnutih riječi,
razložno upitati kada će vjernici i klerici i sve
strukture Crkve kao duhovno djelujućega naroda,
oslobođeni za slobodu zauzetoga i svakodnevnoga
doprinosa u spašavanju čovjeka i domovine, i
vrhunaravne istine, osmisliti i ostvariti (kada to već
država ne stigne uraditi) civilizacijski odgovor na
antikroatizam, na pamflete, poput one, svijetom
putujuće, promidžbene knjige o našemu mučeniku za
prava čovjeka i naroda i blaženiku Alojziju Stepincu
kao "nadbiskupu genocida".
Milijune su klevetničkih kama dali u mene zabosti
urbani četnici u Hrvatskoj od časa kada sam, s narodom
svojim, ustao braniti domovinu kao preporođenu istinu,
kao slobodu, kada sam se Riječju života suprotstavio,
na simpozijima u Berlinu, Beču, Parizu i Rennesu,
smrtotvornoj laži srpskih agresora i njihovih
jugonavijača. Dijabolični krug laži i klevete oko
Hrvatske dao je ovih dana svečano zatvoriti splitski
don Grubišić kiteći kao "hrvatsku osobu dijaloga"
osuđenoga lažca i huškačkoga klevetnika P.
Matvejevića, koji je, u svom italokomunističkom
antikroatizmu, demokratskoj Hrvatskoj i predsjedniku
dr. Tuđmanu pripisivao zločin veći od onoga koji je
"poglavnikovoj" ne-nezavisnoj Hrvatskoj (pod
nacifašističkom okupacijom) pripisivao već spominjani
srpski povjesničar "Kundak".
Unutarnje civilizacijske strukture hrvatske nacije
žude za regeneriranjem svakoga djelića sebe kao
cjelovita i živa organizma. Ako pisac ovih redaka
optimistično drži da ovdašnji klevetnici i nedemokrati
ne mogu u svojoj kristofobiji i antikroatizmu proći
pred duhovnom snagom toga svenarodnoga imperativa, to
ne znači da ne strijepi pred posljedicama sve
ubrzanijega ritma regionalističke dekonstrukcije
svibanjske nam Republike i planskih radova na jalovom
razlijevanju njezina matičnoga Rječnog tijeka. A tek u
svjetlu potpune slobode i pod užganom luči istine u
pepeo će izgorjeti ona gigantska krpelj-laž, koja
pritišće i ljude i zemlju žigom grozna zločina.
Mile Pešorda
Kolumna EUROGLEDI, Hrvatsko slovo br. 790., Zagreb,
11. lipnja 2010.
17.06.2010. |