Iako je Dobrica Ćosić svojedobno glorificirao laž kao najprobitačniju značajku srpskog nacionalnog identiteta, Hrvati u toj vještini uopće ne zaostaju za Srbima. Dapače! Ne bez nacionalnog ponosa, ističem da smo mi nadvladali utilitarizam, karakterističan za niže etape razvoja neke umjetnosti, i od laganja stvorili istinsku umjetnost. Umjetnost radi umjetnosti!

Premda neke sitne duše i zadrti konzervativci insinuiraju da je srž hrvatskog laganja protuhrvatska i, prema tome, također utilitarna, ali sa stanovišta hrvatskih neprijatelja. Takvo razmišljanje krajnje je nazadno i gotovo da ga ne vrijedi ni opovrgavati. Ta zar bi u prosvijećenom i globaliziranom suvremenom svijetu, svijetu koji je u obranu ljudskih prava i sveopćeg humaniteta spreman čak poslati bombardere na neprilagođene, ijedan narod mogao imati neprijatelja!

Neprijateljstvo među narodima definitivno je anakronizam. Ipak i u suvremenom globaliziranom svijetu opstaje prijateljsko natjecanje među narodima, u znanosti, sportu, kulturnim manifestacijama itd. To je zapravo i jedini razlog zbog kojeg je nastao ovaj člančić o laži. Želim pokazati kako je u Hrvatskoj umjetnost laganja razvijena kao i kod naših istočnih susjeda, ako ne i razvijenija.

Umjetnika u laganju u Hrvatskoj ima napretek, a i javnost je senzibilizirana za tu umjetnost te vrhunski lašci uživaju primjeren društveni ugled, odgovarajuće lukrativne pozicije i primanja. Stoga bih se, bez obzira što je svako proricanje prilično nezahvalan posao, usudio tvrditi da će naše doba jednom biti proglašeno zlatnim periodom hrvatske umjetnosti laganja, a imena viđenijih lažaca biti zlatnim slovima zapisana u knjigu hrvatske povijesti laganja.

Svjestan sam činjenice da se u neprosvijećenim sredinama uz laž kao takvu još uvijek vežu brojne negativne konotacije, no u ime budućeg dobra spreman sam se izložiti sadašnjoj kritici. Budućnost ne pita, ona diktira! Kako je umjetnika u laganju mnogo a moj prostor ograničen, držim da je uputnije izložiti kratku tipologiju tog fenomena negoli obrađivati svakog umjetnika i njegovu umjetnost zasebno. Uvjetno se može govoriti o sljedećim tipovima laganja u hrvatskoj umjetnosti laganja.

Obična laž

Čujemo je vrlo često u svakodnevnom životu, a navečer redovito na televiziji. Primjerice, pitaju Stipu Mesiću jedan dan je li potpisao nešto Rusima vezano uz Željezaru Sisak, a on kaže da nije ništa potpisao. Sutra kaže da ipak jest potpisao. Dakle, tu na djelu imamo običnu laž, nevezano uz to je li dotični što potpisao ili ne, budući da je dao dva oprečna iskaza, jedan od njih mora nužno biti lažan. Obična laž odavno je postala nešto zbog čega se ljudi previše ne uzbuđuju, tako da je njezin umjetnički efekt mizeran i većina umjetnika u laganju je se kloni.

Ipak najveći među njima tu i tamo je upotrijebe računajući na efekt čuđenja kao, primjerice, kada sofisticirani pisac namjerice poseže za postupcima iz trivijalne književnosti. Tako je, na primjer, Ivo Sanader kada je odlazio lakonski izjavio da se samo želi odmoriti. A Hebrang, Bebić i Šeks smjesta mu "povjerovali".

Obične laži ponekad se upakiraju u neprovjerljiv kontekst, kao primjerice ona o tome kako je Aleksandar Karađorđević na samrti izjavio "Čuvajte mi Jugoslaviju" ili ona Canjugina o Tuđmanovu pristanku na "sveto ime Dinamo". Takve laži često nadrastaju status obične laži i mogu postati temelj mitu.

Bizarna laž

Uz takvu jednu bizarnu laž svojevremeno bilo je povezano ime Krunoslava Fehira i novinara Drage Hedla. Fehir je samom sebi i Hedlu slao prijeteće poruke, onda su on i Hedl digli galamu oko toga kako im netko prijeti, a svakome je trebalo biti jasno da su to "Glavaševi ljudi".

Kod prvog atentata na nesretnog Ivu Pukanića, dio javnosti je također posumnjao da se radi o bizarnoj laži, to jest da je Pukanić pucao sam na sebe. Čak su se gradom širili zlobni vicevi tipa: na Pukanića je pucao Mišo Kovač jer samo on s te udaljenosti može promašiti. Kada je u drugom atentatu Pukanić stvarno ubijen, zlobna nagađanja su prekinuta, a u Hrvatskoj je postalo svima jasno da onaj tko previše zna i o tome ne šuti može vrlo lako biti i likvidiran. Koliko je bizarnih laži prihvaćeno kao istina i koliko je bizarnih istina odbačeno kao laž, zapravo nikada nećemo saznati.

Laganje pretjerivanjem

Klasični primjer tog tipa laganja u našoj sredini je laganje o broju žrtava u Jasenovcu. Što Srbi, što Hrvati prosrpske orijentacije uspjeli su tu brojku nategnuti do nevjerojatnih 700 000. Veličanstven je to poduhvat, međutim kako su u njemu sudjelovale cijele generacije vrijednih pregalaca, ne može se pripisati nijednom pojedinačnom umjetniku u laganju.

Tuđmanovom tvrdoglavom i sitničavom znanstvenom upornošću ta je veličanstvena brojka okljaštrena na neimpresivnih 70-tak tisuća. Nekom sitničavom moralistu učinilo bi se svetogrđem toliki broj žrtava nazvati "neimpresivnom brojkom", međutim umjetnici u laganju stvar gledaju sasvim drugačije. Oni znaju da je primitivno i krajnje pogrješno poistovjećivati umjetnost sa stvarnošću, to bi bilo nalik slučaju kada naivni i neupućeni čitatelj poistovjećuje "lirski subjekt" ili pripovjedača u prvom licu s autorom.

Jednim od takvih neupućenih naivaca, začudo, pokazao se ovih dana i poznati hrvatski filozof Neven Sesardić. On je, nadobudno čitajući presudu haškog suda Gotovini i Markaču, zaključio da su Žarko Puhovski, Ivan itd. Čičak i Zoran Pusić obični lašci. A oni su, ako ćemo pravo, umjetnici. Tako Sesardić zapeo dokazivati da su hahaovci lagali kada su u izvješću tvrdili da u tzv. Krajini spaljeno tijekom Oluje "najmanje 22 tisuće kuća" da bi to, uhvaćeni u laži, preinačili u 22 tisuće objekata.

Cjepidlaka Sesardić ne uočava ingenioznost hahaovaca, jer ti njihovi objekti/kuće pokretni su i zamjenjivi označitelji i mogu se rabiti po potrebi, sad ovako, sad onako, a filozof im može staviti soli na rep. Tvrdoglavi filozof pak pili dalje zašto su ubijene u uniformama proglasili civilima!? A kad bi malo promislio, lako bi dokučio da mu se može odgovoriti na milijun načina. Primjerice, da je poznato kako Srbi vole uniformu te sasvim logično i da su mnogi civili nosili uniformu, ono - bila takva moda! Ili da su hrvatske snage imale posebno jedinicu koja je nastupala nakon udarnih snaga i ubijene civile oblačila u uniforme, zašto ne!?

Sesardić također rogobori protiv toga što Pusić tvrdi da je Gotovina osuđen zbog povezanosti s ubojstvom 600 civila u sektoru Jug, a čak i sam Haag se zadovoljava brojkom od četrdesetak!

To što HHO pretjeruje s brojem uništenih kuća i ubijenih civila u akciji "Oluja" Sesardića dovodi do klasične pogrješke u interpretaciji umjetničkih djela, brkanja fikcije i stvarnosti. Tako je svojedobno Nada Klaić bespredmetno polemizirala s pokojnim Šenoom i njegovim romanom "Seljačka buna".

Svjesni koliko je njihova umjetnička pozicija nedodirljiva, Puhovski i ekipa su Sesardiću odgovorili s visoka da se ne petlja u ono što ne razumije. Posebno me se dojmio odgovor Zorana Pusića koji je nevoljnog filozofa slistio distihom u epskom trinaestercu: Profiteri su stanovali negdje drugdje/ dok je Hahao u vukojebine išo.

Time je ne samo obogatio hrvatsku narodnu epiku pronalaskom stiha koji ujedinjuje najvrjednije potencijale epskog deseterca i stiha bugaršćice, nego je i dao jedan od ljepših primjera još jednog tipa laganja, tzv. epskog laganja.

Laganje umanjivanjem

Tim tipom laganja služe se, recimo, suvremeni Titovi obožavatelji. Oni će priznati da je bilo "sporadičnih" partizanskih zločina (Bože moj, bio je rat!), ali nije bilo nikakvog planiranja zločina niti je Tito znao za zločine, odlučni su oni.

Laganje umanjivanjem najčešće primjenjuju suradnici palih moćnika tvrdeći da je njihova uloga u lošim stvarima koje se vežu uz tog moćnika bila nikakva ili minimalna. Tako će Šeks ustvrditi da ga je Sanader ponižavao i šikanirao te je ona slavna rečenica "Locirati itd." zapravo Sanader-Mesićeva konstrukcija koju je on samo bio zadužen prenijeti javnosti.

Učeno laganje

Da bi se učeno lagalo, treba biti učen. Na primjer kao Stipe Mesić, koji je, još prije nego što je i HAZU pokleknula pred njegovom erudicijom i pozvala ga da akademicima održi predavanje, u jednom još učenijem predavanju u Australiji konstatirao da je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu dvaput pobijedila izlažući tako zapravo svoj program za vlastitu političku budućnost, to jest da će on biti na pobjedničkoj strani vladale "ustaše" ili "partizani"! Na tom primjeru vidi se dijalektička narav "učene laži". Ona možda nalikuje laži ili barem besmislici na doslovnoj razini, ali je duboka istina na višoj, finijoj razini. Međutim, što je ta istina na višoj razini, odlučuje sam tvorac "učene laži". U ovoj vještini bivšem predsjedniku su u Hrvatskoj dorasli još možda samo Žarko Puhovski i Inoslav Bešker.

Laganje metodom "pars pro toto"

Tu se laže tako da se dio zamijeni za cjelinu. Na primjer u Splitu netko pomidorom il kamenom, ovisno o mediju koji je tu vijest prenio, pogodi u glavu etičara Kukoča dok je ponosno koračao u "gej paradi", a onda mediji i udarni kolumnisti cijeli Split proglase konzervativnim, zatucanim, homofobnim gradom.
A Zagreb, gdje je na jednog paradera bilo pet teško oklopljenih policajaca, "gej-frendli" gradom.

Ili, drugi primjer, kada jedna naša pjevačica nađe dečka Srbina, EPH-ovi se novinari raspišu o tome kako su Hrvaticama Srbi fatalno privlačni. To što je dotičnu prije toga krajnje nedvosmisleno doticao jedan pustopašni Hercegovac nije međutim nimalo doprinijelo porastu "fatalne privlačnosti" Hercegovaca. Dapače, postali su nakon toga još omraženiji. To nam samo kazuje kako je velika uloga medija u plasiranju umjetnosti laganja. Mediji zapravo i jesu rodno mjesto tog žanra.

Lirsko laganje

Lirsko laganje imamo na djelu kada se na lirski način zamagljuje stvarno stanje stvari i potencira se željeni osjećaj ma koliko bio u neskladu sa stvarnošću. Lirskom laganju pribjegavaju jugonostalgičari ružičastim bojama bojeći jugoslavensku prošlost, odnosno eurofili koji se slično odnose prema "europskoj budućnosti". Ilustrativan primjer "lirskog laganja" su neke pjesme TBF-a, naročito ona sa stihovima: "Znan ni onda nije sve bilo bajno,/ al ditetu sve je sjajno/ i pari mi se puno lipše." A u posljednje vrijeme sve češće čujem nekog Bosanca kako na radiju bugari o Yugu 45.

Laganje tipa "Nisam ja, majke mi!" ili "Morao sam, Ivo mi naredio!"

To je najprimitivniji oblik laganja i pribjegavaju mu najčešće nezaštićeni i korumpirani "desničari". Taj tip laganja još je neinventivniji od običnog laganja i laganja umanjivanjem budući da su oni koji mu pribjegavaju redovito u škripcu, stjerani do zida, a i ne resi ih neka naročita inteligencija.

Imena neću spominjati, viđate ih svakodnevno u novinama vezano za razne afere. Iako se ovom tipu laganja teško mogu pripisati ikakve umjetničke značajke, tu i tamo i iz njega progovori intuitivni, neosviješteni egzistencijalizam. Zbog toga sam ga, unatoč stanovitim dvojbama, i uvrstio u ovu tipologiju umjetnosti u laganju.

Na kraju može se zaključiti da je ova vrsta umjetnosti u Hrvatskoj iznimno razvijena i da njeni praktikanti uživaju zavidan društveni ugled. Također možemo se bez ikakva kompleksa u ovoj umjetnosti uspoređivati sa svima u 'Regionu', a i šire.

Međutim, upada u oči da je znanost o umjetnosti laganja prilično zanemarena, naročito na visokoškolskoj razini, nema nijednog fakulteta na Zagrebačkom ni drugim hrvatskim sveučilištima koji bi bio posvećen proučavanju te umjetnosti. Ta će neobična anomalija, nadam se, uskoro biti ispravljena. Doduše, neki dan je ministar Jandroković tvrdio da takav fakultet uistinu postoji, samo se drugačije zove - Fakultet političkih znanosti! Ali gdje bih ja bio kada bih vjerovao Jandrokoviću.

S druge strane profesori Grdešić i Grubiša su ustvrdili da to nije istina i da ministar priča koješta. Opet, kako čovjek može vjerovati Grdešiću i Grubiši kad su oni još veći umjetnici od mlađahnog Jandrokovića!? Na trenutak se nađoh u dilemi poput Buridanova magarca, a onda mi sijevnu: Dijalektika! Jandrokovićeva tvrdnja je teza, Grdešić-Grubišina antiteza! Sintezu samo Bog dragi zna. I možda Žarko Puhovski .

Damir Pešorda
Hrvatski list

25.08.2011.